Godine 949. po prvi puta se u hrvatskom političkom govoru pojavila, ili bolje reći za nas sačuvala, znakovita i važna riječ «ban». Etimološki do danas neprotumačena,a u smislu službe, također katkad nejasna, banska čast označavala je hrvatski politički život više od jednoga tisućljeća. Uglavnom nepoznata kod ostalih europskih pa i nama susjednih naroda, ostala je do danas hrvatskom povijesno-pravnom osobitošću.
Prvi iz dugog niza banova bio je tako Pribina koji je banovao tijekom kraljevanja kralja Miroslava I (945. – 949.). Njegova uloga vezana je zapravo uz pobunu i građanski rat Miroslava s njegovim bratom Krešimirom II Mihovilom. Pribina, pristaša Krešimirov prema povijesnim izvorima ubija Miroslava i tako pomaže Krešimiru na putu ka kraljevskom prijestolju. Građanski ratovi između braće u Hrvatskoj nisu, međutim, nikakva rijetkost, na štetu države i njezinog odnosa sa susjednim moćnim silama.
Balkanski ratovi
Krešimir II vladao je 20 godina, a naslijedio ga je Stjepan Držislav (969. – 997.) za čije vladavine se država oporavila i ojačala. Držislav se uključuje u balkanske ratove koji su se vodili između cara Samuila i Bizanta braneći carsku provinciju od bugarske vojske koja je provalila prema Jadranu. Car Bazilije Ii ga za tu vjernost nagrađuje potvrđivanjem titule kralja Hrvatske titulom patricija i eparha, a prema nekim povjesničarima povjerava mu i upravu nad Dalmacijom i šalje kraljevske insignije. Držislav je značajno učvrstio i ojačao hrvatsku državu krajem desetoga stoljeća, a također se pokušao pobrinuti da se nemili događaji nedavne prošlosti ne ponove te je još za života odredio si za nasljednika najstarijeg sina Svetislava.
Svetislav je vladao također uz pomoć bana, Varde no njegova vladavina je od početka bila pod nesretnim okolnostima. Mlečani su prekršili stoljetni sporazum s Hrvatskom o plaćanju pristojbe za slobodnu plovidbu Jadranom, a na hrvatske pritužbe je mletački dužd dogovarao prijetećim pa i posprdnim anegdotama. Istodobno, protiv Svetislava i Varde podigli su se njegova mlađa braća Gojislav i Krešimir te je u Hrvatskoj ponovno zavladao građanski rat tijekom kojega Mlečani zauzimaju ne samo gradove bizantske Dalmacije nego i Biograd. U građanskom ratu su na kraju pobijedila braća kojima je vlast potvrdio i car Bazilije II kojemu su se otišli pokloniti na bugarsko bojište, vjerojatno u današnjoj sjevernoj Albaniji.
Krešimir III je nadživio brata te je vladao do 1030. kad ga je naslijedio sin Stjepan I (1030. – 1058.), a njega Petar Krešimir IV koji je očito također imao «bratskih» problema jer se papi morao opravdavati zbog ubojstva brata Gojislava. Krešimir IV, jedan je svakako od najvećih hrvatskih vladara koji sam kaže kako se za njegova vladanja država proširila na kopnu i na moru. Je li to proširenje bilo razlogom da je imao čak tri bana – Zvonimira, Slavca i Rusina – dosad nije dovoljno protumačeno.
Zvonimirova figa
Situacija nakon Krešimirova silaska s prijestolja također je izuzetno nejasna i predstavlja vjerojatno najslabije, a istodobno izuzetno važno razdoblje u hrvatskoj povijesti. Naime, nije uopće jasno kao je Krešimir završio život. Kada Normani upadaju na Jadran i pokušavaju zauzeti Rab i potom zarobljavaju i odvode nekog hrvatskog kralja u listopadu 1075. nije spomenuto kako se taj kralj zvao. Danas se povjesničari najviše priklanjaju hipotezi da je to bio sam Krešimir IV, iako ima i drugačijih tumačenja po kojima je Krešimir umro 1074., a naslijedio ga je dotadašnji ban iz Orontske banovine, Slavac ili Slaviz kako ga se izvorno navodi u ispravama. Je li upravo on bio oteti kralj, što je smatrao doajen hrvatske historiografije Ferdo pl. Šišić o čemu je imao i zapažen rad na svjetskoj konferenciji povjesničara u Lodnonu 1913.? Ili je oteti kralj Dmitar Zvonimir, također ban, kojega su Normani doveli pred papu gdje je morao prihvatiti njegovo starješinstvo i obećati da će prekinuti dotadašnje vjerske prakse u Hrvatskoj koje su za Rim bile «heretične», kako je pisala Nada Klaić? Kod ovoga potonjeg je malo nevjerojatno da se čitav ta Zvonimirova odiseja i povratak s Gebizonom te krunidba, odvijala bez ikakvog traga u povijesnim dokumentima. A i zapis na Bašćanskoj ploči svjedoči da je Zvonimr već bio pobornik klasične hrvatske politike koja je skoro tisućeljeće kasnije dobila nadimak «figa u džepu», to jest, da je potajno pomagao glagoljaše, a Rim zadovoljavao plaćanjem godišnjega danka od 200 dukata.
Banovi i hercegi
Nakon kratke vladavine Stjepana II (1090. – 1091.) te Petra tzv. «Svačića» i krunidbe Kolomana za hrvatsko-dalmatinskog kralja u Biogradu, banska čast ne samo da nije nestala nego, naprotiv dobija još više na važnosti. Banovi sada upravljaju zemljom u kraljevo ime, a ako su k tome i članovi kraljevske kuće nose nazvi «hercega».
Uloga banova time postaje jedna od najvažnijih jer je u njihovim rukama izvršna vlast, posebice stoga što je sada kralj ne samo stranac, što u Europi toga doba nije ništa neuobičajeno, nego i daleko. Plemićke obitelji bore se za bansku titulu. U drugoj polovici XIII stoljeća na banskoj se stolici učvršćuju knezovi Bribirski, odnosno Šubići. Upravo ban Pavao Šubić Bribirski zajedno sa svojom braćom Mladenom i Jurjem uspjevaju ne samo na hrvatski nego i ugarski prijestol dovesti snažnu dinastiju Anžuvinaca napuljskih, računajući da će kao zakleti neprijatelji Mlečana bolje braniti hrvatske interese na Jadranu.
Trgovina banskom časti
U daljnjem tijeku povijesti uloga banova susretala se s mnogim drugim izazovima. Znakovito je da se tijekom velikog građanskog rata za hrvatsku i ugarsku krunu nakon Mohačke bitke 1526. značajno «trgovalo» i banskim častima koje su dijelili oba pretendenta Ferdinand Habsburški i Janos Hunyady Zapolja. I nakon uspostave habsburške vlasti u Hrvatskoj banska čast je ostala najviši položaj u kraljevini. U XIX stoljeću pritiskale su je sve više povijesne okolnosti i neku vrst labuđeg pjeva je doživjela pod opjevanim banom Josipom Jelačićem Bužimskim dok se pod Dragutinom Khuenom Hedervaryjem već počela pomalo pretvarati u lakrdiju. S porazom Austro-Ugarske u Prvom svjetskom ratu i nestankom kraljevine Hrvatske koja je uključena u stečevinu Karađorđevića, nestala je i banska čast premda su je novi vlastodršci pokušavali oživjeti na različite, više formalne načine pa bi po tome posljednji hrvatski ban bio zapravo Ivan Šubašić.
