Lawrence od Arabije - arheolog, obavještajac i legenda

Bilo je to godine 1884. kada je Thomas Chapman ostavio svoju suprugu i četvero djece i zajedno s njihovom dadiljom, Sarah Maiden, pobjegao iz Dublina u Englesku. Dobili su petero djece te se konačno naselili u Oxfordu pod prezimenom Lawrence koje su tako ponijeli i njihovi potomci, od kojih je drugi sin ušao u povijesne anale. Thomas Edward Lawrence, naime, pravo je ime čovjeka znanog kao “Lawrence od Arabije”.

Kao 18-godišnjak upisao se na Jesus College u Oxfordu gdje se posvetio povijesti i arheologiji Bliskog Istoka. Godine 1909. otišao je tamo i obilazio prostore koji su tad bili u sastavu Otomanskog Carstva. Provodeći svoja terenska istraživanja Lawrence se trudio upoznati ne samo spomenike, nego i ljude pa je dobar dio Sirije obišao pješice. “Živio sam kao Arapin, među Arapima te tako zavolio i taj kraj i te ljude”, zabilježio je.

Bagdadska željeznica

No boravak u Siriji služio mu je i za neke druge svrhe. Nedugo nakon završetka studija on je pristupio britanskoj obavještajnoj službi, poput mnogih talentiranih i školovanih mladića koji su iz Britanije slani na različite, najčešće znanstvene misije širom svijeta ali i uvijek s dodatnim, tajnim zadaćama koje su, u najmanju ruku, značile prikupljanje informacija o za London zanimljivim područjima iz prve ruke.

Turska je bila u središtu interesa britanskog imperija već duže vrijeme, a posebice od kad je krajem 19. stoljeća nafta počela postajati sve važnijom strateškom sirovinom. Upravo je britanska ratna mornarica prva u svijetu prebacila pogon svojih “drednota” s ugljena na naftu, no glavna nalazišta, današnji Irak i Saudijska Arabija nalazili su se pod vlašću Carigrada. “Sredozemno more je žila kucavica britanskog Imperija”, napisao je tih dana Seatton Watson.

No Turska se od 1908. počela modernizirati i uvela je parlamentarni sustav, polažući sve više pozornosti i na osuvremenjivanje svoje vojske i uspostave savezničkih odnosa s velikim silama. Počela je provedba grandioznog plana izgradnje Bagdadske željeznice, od naftnih nalazišta u Iraku do Beča i Berlina. Plan koji bi, da ga nije prekinuo Prvi svjetski rat, vjerojatno usmjerio povijest kako srednje i jugoistočne Europe, tako i Bliskog i Srednjeg istoka, potpuno drugim putovima.

Pobuna u Hedžasu

No, to se nije dogodilo, nego je naprotiv u Sarajevskom atentatu izgubio život čovjek koji je namjeravao Austrougarsku preurediti u suvremenu, federativnu državu te je uskoro izbio i rat. Konačni povod ratu nije, kako se obično govori, bio sam atentat nego odbijanje kraljevine Srbije onoga na što je svojedobno tako lako pristala Republika Hrvatska - da strani istražitelji provode istragu nad srbijanskim državljanima u Srbiji.

S izbijanjem rata, Lawrence se priključio svojoj obavještajnoj postrojbi u Kairu. Turska se u sukob uključila u prosincu 1914. najprije s Rusijom, a ubrzo su uslijedile i engleske ofenzivne operacije na Bliskom i Srednjem istoku, kao i neuspješno iskrcavanje u Dardanelima. U Iraku je britanska vojska napredovala nešto bolje, no onda je i tamo uspostavljena stabilna bojišnica. Početkom 1916. Prvi svjetski rat je i u Aziji, kao i u Europi zapao u pat poziciju paklenog rovovskog ratovanja.

Lawrencea su poslali da na licu mjesta ispita stanje s Huseinovom pobunom u Hedžasu. On je odmah procijenio da je Husein u poodmakloj dobi za vojnog zapovjednika te je posvetio veću pozornost njegovim sinovima. Od njih četvorice, no treći sin, Fejsal, bio je po njegovim riječima “čovjek kojeg sam došao potražiti na Arapskom poluotoku, pravi vođa koji će proslaviti arapsku revoluciju.”

Poslijeratno razočaranje

Organizirani u gerilske odrede pod Fejsalovim zapovjedništvom i Lawrencove savjete, Arapi su počeli nanositi poraze otomanskim snagama. Lawrence je do kraja kapitalizirao svoje izvrsno poznavanje jezika, ljudi i običaja zemlje u kojoj se nalazio. Zabilježio je da ako se želi izgledati kao Arapin, da u tome ne smije biti kompromisa. “Engleske običaje i naše prijatelje valja ostaviti na otoku i prihvatiti u potpunosti ovaj način života”, kazao je.

U rujnu 1918. britanske i arapske ustaničke snage ušle su u Damask, a nedugo potom, Turska je zatražila primirje. Antanta je pobijedila Centralne sile, no Lawrence je bio krajnje razočaran kad je saznao kakvu su sudbinu pobjednici namijenili krajevima koji su otkinuti od otomanske vlasti. Bliski istok će se podijeliti na britansku i francusku utjecajnu sferu..

Lawrence je pak očekivao uspostavu neovisnog arapskog kraljevstva na čelu sa svojim prijateljem Fejsalom i prijestolnicom u drevnom Damasku. No Francuzi kojima je pripala Sirija s Libanonom zabranili su da se Fejsal uopće i pojavi na mirovnoj konferenciji. Fejsal će se ipak okruniti za kralja u Damasku, no ubrzo će ga istjerati francuska vojska. Britanci su ga da donekle izglade stvari ipak postavili za iračkoga kralja iako je zemlja de facto bila britanska kolonija. Fejsalov brat Abdulah postao je emir u Transjordaniji, današnjem Jordanu ali isto pod britanskom upravom. Njihov otac Husein ibn Ali, vladat će u Arabiji samo nekoliko godina dok ga nije 1924. svrgnuo Ibn Saud koji je osnovao današnju Saudijsku Arabiju.

Lawrence se u poslijeratnim godinama posvetio pisanju i agitaciji za svoje ideje po novinama, a objavio je i memoare pod naslovom “Sedam stupova mudrosti” a na kraju je otvoreno kazao da mu se “zgadila politika”, uvidjevši da su njegovi napori uzaludni te se vratio u vojsku.

Sumnjiva prometna nesreća

Lawrence je živio i radio kao vojni pilot, u relativnoj anonimnosti pri čemu mu je jedina zabava bila luda vožnja motorom. Tako je i izgubio život. Jureći po uskoj lokalnoj cestici na jugu Engleske, izgubio je nadzor nad vozilom i teško se ozlijedio i nakon šest dana preminuo. Okolnosti same nesreće ipak nisu do kraja rasvijetljene. Navodno je Lawrence naglo skrenuo da izbjegne dva dječaka koja su istrčala na cestu po kojoj je u isti čas prolazila nepoznata crna limuzina koje identitet nije nikada utvrđen.

Thomas Edward Lawrence je u svojih “Sedam stupova mudrosti” kao motive za svoje ratne podvige naveo želju da pomogne malom sirijskom dječaku Dahummu s kojim se sprijateljio tijekom svojih iskapanja i uzeo ga kao simbol neslobodnih naroda Azije. No njegove ideje nisu našle puta do središta političke moći. Neslobodni narodi Azije koji su unutar reformiranog Otomanskog carstva počeli ostvarivati prve dodire sa suvremenim društvom su raspadom istog ušli u beskrajan niz ratova, okupacija, revolucija i kriza koje traju do današnjih dana.