Kada je kralj Ladislav prodao Mlečanima vladarska prava na Dalmaciju, bio je to jedam od prijelomnih koraka u povijesti ovih prostora. Iako je ovaj nemili događaj koji je ostavio neizbrisive tragove na istočnu obalu Jadrana uglavnom dosta poznat i u najširim slojevima pučanstva, sam proces i tijek te sramotne trgovine uglavnom su manje poznati, a pogotovo ono što je uslijedilo nakon sklapanja kupoprodajnog ugovora. Naime, danas mnogi misle da je tim činom Mletačka republika došla u posjed čitavog ozemlja koje danas nazivamo Dalmacijom, dok je u stvarnosti situacija bila bitno drugačija.
Ugovor o prodaji je sklopljen 9. srpnja u Mletcima. Dužd Micchielle Steno je za sto tisuća dukata od hrvatsko-ugarskoga kralja Ladislava kupio sav njegov posjed u Dalmaciji, no to je u stvarnosti bio samo grad Zadar s tvrđavom i kotarom, Novigrad, Vrana i otok Pag. Uz to su kupili i prava na ostatak Dalmacije koji nije bio u fizičkom posjedu Ladislavovih snaga, tako da je u tom času to izgledalo kao prilično nesigurna trgovina.
Bijes u Zadru
U samome Zadru su na vijest o prodaji zavladali najprije nevjerica, a zatim bijes i srdžba. Bilo je i sukoba između građana i kraljevih predstavnika, a gradsko izaslanstvo je odmah otišlo Mlečanima i iskazalo svoju volju da se sami predaju pod njihovu vlast, ali ne kao rezultat spornog ugovora koji nisu htjeli priznati. Izaslanstvo je izrazilo molbu da ih Republika uzme pod svoje ali uz uobičajene uvjete i sklopljene nagodbe, a ne “da ih netko prodaje”. Mlečani su na to odgovorili da će se o pogodbama dogovoriti kasnije, a da će Republika prema Zadranima postupati tako da će oni “biti zadovoljni”. Već 29. srpnja nad Zadrom je istaknut barjak sv. Marka, a ubrzo su preuzeti Vrana, Novigrad i Pag. U rujnu su mletačku vlast priznali još Nin i Rab, a do prosinca i Cres i Osor.
Hrvatsko-ugarski Kralj Žigmund je na ovo mletačko širenje odmah uputio prijetnje da će oduzete gradove vratiti silom, a Nikola Frankopan je u njegovo ime pokušao obraniti Rab ali bezuspješno. Mlečani su u međuvremenu kombinirali kako bi u svoj posjed stavili i ostale dalmatinske gradove koji im se nisu htjeli pokoriti jer nisu priznavali valjannost njihovog kupoprodajnog ugovora s Ladislavom, pogotovo što su u vrijeme sklapanja istog bili pod vlašću kralja Žigmunda. Prvi je na udaru bio Šibenik koji su Mlečani zajedno s Trogirom pozvali da im se mirno preda. No oba grada to odbiju učiniti. U Šibeniku je potom izbila pučka buna za koju se pretpostavlja da su je potaknuli mletački agenti. U općem kaosu grad se predao Mlečanima 30. listopada 1412. Žigmund je na to reagirao tako da je u Trogir poslao svog admirala, Genovežanina Uga de Auria sa zadaćom da čuva trogirsko-splitski prostor od Mlečana.
Hrvoje postaje duka
Istodobno je kralj sve više sumnjao u vjernost svog vlastelina, vojvode Hrvoja koji je tad bio splitski herceg. U tim sumnjama je bio u pravu jer se Hrvoje već 1410. počeo potajno dopisivati s Mletcima. Želio je znati što u Republici misle o njegovoj vlasti nad Splitom, Bračom, Hvarom i Korčulom koje mu je Žigmund predao “na vječna vremena njemu i njegovim nasljednicima”. Također je tražio od Mlečana naslov duxa i mletačkoga plemića. Status mletačkog građanina su mu već prije bili udijelili.
Mlečani su odgovorili Hrvoju Vukčiću da su oni zadovoljni njegovom upravom u Splitu i ostalim mjestima i da žive s njim “u dobrom susjedstvu” i jedino su od njega tražili da uskrati ikakvu pomoć drugim mjestima Dalmacije “koja bi bila neprijatelji, buntovni ili neprijateljski protiv naše vlade”. Titulu duxa mu nisu dali. nego naslov “duke” (ducha).
U međuvremenu se zbog izuzetno zapletenih borba u Bosni, između Žigmunda i kraljeva Tvrtka II i Stjepana Ostoje u koje je potonji pozvao i Turke i u kojem je bilo mnogo promjena strana i naglih pomirenja, vojvoda Hrvoje pao u nemilost na budimskome dvoru. Protiv Hrvatinićeve vlasti pobunili su se Splićani u čemu ih je kralj podržao, a srednjedalmatinske otoke dao na upravu Dubrovčanima. U ljeto 1413. Žigmund se i javno odriče Hrvoja i šalje na njega vojsku koju predvode zagrebački biskup Eberhard, biskup Pečuha Janos i slavonski ban Pavao Čupor. Pritisnut odasvud, Hrvoje se obrati Mlečanima i ponudi im svoje usluge, no oni su ga odbili. Potom se obrati za pomoć Osmanlijama koji mu spremno priskočiše u pomoć i obraniše ga od kraljeve vojske. Hrvoje je tad prenio sjedište u Omiš odakle je gledao kako bi opet zauzeo Split, no 1416. umire u 66. godini života.
Mletački plaćenici
Dvije godine kasnije, Mlečani su počeli ozbiljno nastojati oko zauzimanja onih djelova Dalmacije koji su bili pod vlašću kralja Žigmunda. U jesen 1418. šalju flotu koja je imala zadaću ometati pomorski promet Trogira i Splita ali joj je bilo strogo zabranjeno iskrcavati se na obalu, čak i u slučaju da to kao pomoć zatraže tadašnji mletački saveznici, Poljičani koji su gradove trebali uznemiravati s kopna. Istodobno su mletački zapovjednici imali zapovijedi da stalno ispituju ima li u gradovima onih koji bi pomogli mletačko zauzimanje, a odobreno je i da se takvima osigura godišnja plaća od tisuću dukata u Splitu, a dvije tisuće u Trogiru. U 1419. borbe na moru su ojačale. Splićani su za kneza izabrali Ivaniša Nelipića, zakletog mletačkog neprijatelja, a Trogirani su počeli pljačkati mletačke galije, zaijetajući se za njima sve do Apulije. Zadranin Ivan Venturin dobio je od Žigmunda ovlasti za gusarenje protiv Mlečana, no sve te pomorske snage su bile slabe u usporedbi s mletačkom mornaricom. Mlečani su također postigli sporazum s bosanskim kraljem Stjepanom Ostojićem da će ih pomoći u borbi za dalmatinske gradove, a za uzvrat će dobiti nekoliko brodova.
U proljeće 1420. u Dalmaciju je stigao generalni kapetan Kulfa, Pietro Loredano s jasnim zapovjedima da zauzme Trogir, Split, Brač, Hvar, Korčulu i Vis. Iz Zadra je prema Trogiru krenulo 800 konjanika i velik broj drugih vojnika koji su počeli opsadu grada. Borbe su trajale do 22. lipnja kad se Trogir predao Mlečanima.
Vijećnici izabrali Mlečane
Glede Splita, Loredano je imao upute da građanima, obeća što mu drago, samo da uđe u grad bez borbe. Na kraju su Splićani uputili Loredanu memorandum u 15 točaka uvjeta svoje predaje, koje je on prihvatio. Na Gradskom vijeću je za Mlečane bilo četrdesetoro vijećnika, dok su samo četiri bila protiv te je tako i Split ušao u sastav Mletačke republike. Mlečani su od početka srpnja 1420. ovladali istočnom obalom Jadrana od Raba do Žrnovnice. Izvan njihove vlasti ostali su Krk i Senj, kao i Omiš kojim je vladao Ivaniš Nelipić.
