Godine 1311. knez Pavao Šubić, “ban Hrvata i gospodin čitave Bosne”, javio je papi u Rim da je oteo grad Zadar Mlečanima i vratio mu slobodu. Hrvatsko-ugarski kralj Karlo I potvrdio je potom Zadru dotadašnja prava i privilegije njegovim građanima, a Pavlovog sina Mladina Šubića postavio za zadarskoga kneza i princepsa Dalmacije. No ovo stanje potrajalo je samo dvije godine kad je Mletačka republika ponovno zauzela Zadar. Nesuglasice i sukobi uskoro su zavladali u čitavoj Dalmaciji koja se u prvim desetljećima 14. stoljeća našla u državno-pravno zamršenoj poziciji.
Naime, još 1315. boraveći u Splitu, Mladin Šubić normalno izdaje isprave označene svojim banovanjem i stoluje u svome gostinjcu, a uz njega je i dvorski mu maršal Nolfije. No nakon par godina u dalmatinskim gradovima svuda nastadoše nezadovoljstva s Mladinom i težnje da se oslobode njegova gospodstva. U tom času to je moglo značiti jedino sporazum s Mletcima.
Pad Mladina Šubića
Ban Mladin sazvao je na to sabor plemića no na njemu je ostao u velikoj manjini: Kurjakovići, Nelipci, Stjepanići iz Donjih Krajeva i Mihovilovići iz Livna, okrenuli su se protiv Mladina skupa s njegovim rođenim bratom Pavlom II. Na kraju je došlo do bitke u Blizni kod Trogira gdje je Mladin uz kojeg je ostao brat Juraj II, knez omiški i kliški te Poljičani i Vlasi, poražen. Trogirani i Šibenčani opljačkali su potom Mladinovo sjedište u Skradinu. On sam je morao bježati najprije u Poljica, a potom u tvrđavu Klis. Trogirani i Šibenčani su potom uz pomoć mletačkih galija opljačkali i popalili Omiš.
U međuvremenu je Juraj II Šubić otišao po Mladinovom naputku kod kralja Karla I Roberta tražeći pomoć protiv pobunjenih gradova i njihovih saveza s Mlečanima. Kralj je odlučio osobno izvidjeti situaciju te je otišao u Knin na čelu vojske od 20.000 ljudi i tamo se utaborio. Odmah su mu u posjete krenuli brojni velikaši koji su kralja priznavali, ali i bili puni bijesa na Mladina. On sam se nije pojavio nego je opet poslao brata Juraja. Kralj Karlo I Robert lijepo je primio Jurja te se na to i Mladin odlučio doći u Knin, no kralj ga je tamo dao zarobiti te ga je poslao u sužanjstvo iz kojeg više nije izišao. Bio je to kraj premoći Šubića u Dalmaciji. Mladinova braća ostali su na manjim posjedima, a na bansku čast se počelo birati većinom Slavonce.
Nakon dvije godine se Mlečanima predao i Nin, a kako je Pag to još bio učinio među prvima, jedina veća naselja pod vlašću Juraja II Šubića ostala su Skradin i Omiš. Juraj je pisao Trogiranima da on nije tako slab kako oni misle, no nije iz toga došlo do daljih komplikacija jer je 1330. knez Juraj II umro.
Kralj Ludovik u Kninu
No u međuvremenu je kraljem postao Ludovik I, koji će kasnije biti nazvan i velikim. Odmah nakon smrti kneza Nelipića, odlučio je srediti stanje u Dalmaciji koju su Mlečani stvarno, iako ne i formalno stavili pod svoju vlast. Stoga su se u Mletcima uzbunili na kraljeve nakane i pozvali sve svoje podložnike i saveznike “u Slavoniji” kako su nazivali ove krajeve, da pruže svu moguću pomoć Nelipićevoj udovici Vladislavi koja je u Kninu ostala vladati s još maloljetnim sinom Ivanom. Knezovi Bribirski odazvaše se mletačkom pozivu te su tražili pomoć u naoružanju, no dobili su samo opremu za četrdesetak pješaka. Mletačka diplomacija nastavljala je, međutim, prilično nezahvalnu zadaću objedinjavanja hrvatskih velikaša i gradskih uprava u savez protiv kralja Ludovika, a posebno je jak pritisak bio na Vladislavu i Ivana da se ne idu pokoloniti kralju, jer je mletački Senat odmah utvrdio da je Knin ključ cijele Hrvatske i da ga kralj nipošto ne smije dobiti. To je znao i kralj koji je poslao bana Nikolu Banfića na čelu vojske od 4.000 ljudi. Banfić nije uspio na juriš zauzeti Knin te ga je počeo opsjedati, no Vladislava, znajući da nema sredstava da izdrži dužu opsadu se nagodila s banom i obećala poslati kralju opunomoćenog glasnika koji će mu u njeno ime predati Knin. Ban se potom vratio na sjever, ali su mletački poslanici uz pomoć nekih hrvatskih knezova uspjeli odgovoriti Vladislavu od slanja poslanika.
Takvo stanje nije potrajalo dugo jer se 1345. sam kralj uputio na čelu vojske prema Kninu. Vladislava, svjesna svog slabog položaja, izišla mu je u susret i posjetila ga u Bihaću te mu predala Knin. Kralj je oprostio kneginji i ostavio joj stare posjede Nelipića: Sinj, Kamičak na Krki i Brezovo Polje, a sina Ivana imenovao vitezom, što je prvi od kralja proglašeni vitez u Hrvatskoj.
Mlečani bijesni na Zadrane
Kad je Ludovik stigao u Knin svi dalmatinski gradovi su mu poslali pisma vjernosti i darove. Mlečani su šutke prešli preko toga jer su gradovi i dalje bili formalno kraljevi, no nisu mogli podnijeti što su zajedno s predstavnicima ostalih gradova došli i Zadrani. Zadar su Mlečani držali svojim nakon što su ga 1313. oduzeli Mladinu Šubiću.
Admiral Pietro Canale pojavio se u kolovozu 1345. pred gradom i zatražio da Zadrani predaju Mlečanima sve kule u gradu i izvan njega te da razore gradske bedeme, inače će ih se smatrati neprijateljima Republike. Gradska vlast je na to poslala novo pismo kralju Ludoviku i molila pomoć. Mlečani su se utaborili oko grada i pljačkali sela u okolici, istodobno traživši od drugih gradova i hrvatskih velikaša pomoć protiv Zadra. Odazvali su se jedino knezovi Bribirski, a gradovi Split, Trogir, Dubrovnik, Šibenik i Pag, opremili su jedan ratni brod. Mlečani su čekali zimu i krenuli u pomorski napad na zadarsku luku. Zapovjednik Pietro Civrano uspio je raskinuti lanac kojim se priječio ulaz neprijateljskim galijama u Jazine, ali je napad odbijen. Mlečani su nekoliko mjeseci kasnije napali grad s kopna ali su ponovno poraženi.
Zauzimanje Zemunika
U srpnju 1346. stigao je i kralj Ludovik i zauzevši Zemunik spremao se na razbijanje mletačke opsade Zadra. Vojska se spustila u nizinu ispred grada ali je tu poražena. Ludovik je morao priznati poraz i vratiti se u Mađarsku, dok se Zadar bezuvjetno predao Mlečanima. Tako je i završio prvi pokušaj Ludovikov za izbacivanje Mlečana s hrvatske obale. No, nakon 12 godina, nakon pobjednosnog pohoda, Mlečani će biti istjerani na pedeset godina, a čitava Hrvatska ujedinjena pod Ludovikovom vlašću koja se protezala od Baltika do Jadrana. U tim operacijama Šubići su predali kralju Ostrovicu i u zamjenu dobili Bušku župu i slavonski grad Zrin, od kada ih se u povijesti naziva Zrinskima.
