Još krajem osamnaestog stoljeća, tijekom nemira na otoku Pašmanu, poručivali su vođe pobune koji su bili otišli pregovarati u Mletke svojim sumještanima da “ustraju makar im prijetili lancima i galijom”. Ratni zarobljenici na širem sredozemnom pa tako i jadranskom prostoru osobito u razdoblju od petnaestog do osamnaestog stoljeća, obično bi završili na galijama, bez obzira zarobili ih Turci ili Mlečani. Kao galioti su završili većina odraslih stanovnika zadarskoga Varoša, izvornih zadarskih Hrvata, koje su Mlečani unovačili za Bitku kod Lepanta. “Galiotova pesan” je tijekom dugih stoljeća širom Jadrana i Mediterana mnogima bila i “Svakidašnja jadikovka”.
Suvremen način proizvodnje u Arsenalu
Odakle potječe srednjovjekovna i kasnija galija? Prema tradicionalnom shvaćanju, ona se razvila iz bizantskog ratnog broda - dromona s kojima je još u devetom stoljeću drungar Niketa Orifa haračio po južnom Jadranu. Ipak, treba spomenuti da je “galaia” poznata još kod Liburna kao veći oblik ratnog broda koji su od njih preuzeli Rimljani i nazvali ih po njima, liburne. Galije kao ratne brodove su u Mletcima i Genovi počeli graditi krajem devetog stoljeća.
U dvanaestom stoljeću brodogradilište u gradu na laguni značajno je prošireno i obnovljeno pod nazivom Arsenal koji je kroz povijest više puta obnavljan dok nije 1473. sagrađen “Arsenale Nuovissimo” u kojem je radilo tri tisuće radnika različitih specijalnosti. K tome se u mletačkom škveru već u to doba primjenjivalo ono što će u Europi ući u uobičajeni postupak pri proizvodnji tek stoljećima kasnije, a to je manufakturni način proizvodnje i standardizacija sastavnih djelova i brodske opreme. Nakon dovršetka osnovnog brodskog trupa, galija bi se porinula u more i prebacivala s jednog doka na drugi, a na svakom bi se obavljala druga vrsta izgradnje ili opremanja, tako da je snast na galiji nastajala po točno propisanom planu. Galija bi na kraju tog procesa dobila i naoružanje, a obično se nastojalo da nema praznog hoda i da u svakom doku bude stalno jedna galija u nastanku. Također se znalo napraviti svojevrsnu zalihu trupova za galije koji bi konzervirani čekali svoj red za opremanje, pogotovo u ratnim vremenima kad bi broj brodova pod zastavom sv. Marka narastao i na više od dvije stotine.
Na vesla i na jedra
Ritam proizvodnje u Arsenalu bio je do sedam ratnih brodova mjesečno, a u kad bi se u vremenima ratne opasnosti pokrenuli svi pričuvni kapaciteti, taj bi se broj popeo i na dvadesetak. U to doba ulazak u Arsenal bio je strogo zabranjen i svojevrsna “vojna tajna”. Poznato je da se u šesnaestom stoljeću Arsenal protezao na 32 hektara površine, od čega je devet hektara bilo more. Tada su se čitavi Mletci širili na 670 hektara.
Galiot kao osmina konjske snage
Uobičajene dimenzije galije u četrnaestom stoljeću bile su dužina četrdeset, a širina pet metara s gazom od 1,5 m. Od 120 do 150 veslača veslali su u jedoredu, a kao dopunski pogon su služila i dva latinska jedra. Uz njih se na galiji nalazilo još pedesetak vojnika, časnika i pomorskog osoblja. U šesnaestom stoljeću ove su dimenzije povećane; dužina je dostigla pedeset metara, a širina 5,5 uz 170 tona iztisnine. Pokretalo ju je po 25 vesala sa svake strane broda s kojima je rukovalo 150 veslača, po tri na svako veslo. Broj vojnika i drugog osoblja porastao je na 70.
Sačuvani su i podatci o brzini kretanja ovih ratnih brodova. Maksimum kretanja na vesla bio je sedam čvorova kojom se galija mogla kretati oko pola sata. Brzinu od četiri čvora su galioti održavali dva sata. U normalnim, mirnodopskim uvjetima plovidbe, veslalo se obično na smjene, pri čemu bi se veslači podijelili na tri skupine: prova, sredina i krma. Tim načinom se galija bez obzira na vjetar mogla kretati 20 sati. Najveća brzina galije, uz uporabu jedara procijenjena je na 12 čvorova. Računa se da je snaga prosječnog veslača odgovarala jednoj osmini konjske snage. Radijus kretanja galije bez pristajanja u luku bio je 70 milja, prije svega zbog nužnosti redovite opskrbe vodom. Računa se da je ljeti galiotima trebala 10 pinta (6,6 litara) vode dnevno, a na galije se moglo maksimalno uskladištiti 3 tisuće litara.
Pašman kao omiljena postaja
Jedno od najčešćih mjesta za ukrcaj vode na brodove u to doba, bio je otok Pašman sa svojim mnogobrojnim bunarima. Prema pučkoj predaji, to je bio razlog i velikoj epidemiji kuge koja je u drugoj polovici šesnaestog stoljeća poharala osobito mjesto Pašman. Tad su tri djevojke gledale grčke mornare koji su krcali vodu. Jedan od njih je zaboravio ili im čak ostavio svoj rubac koje su uzele i ponijele u selo. Ali je rubac bio zaražen i izbila je velika pošast od koje je stradala većina stanovnika. Iz tog doba se u zadarskom Državnom arhivu čuva molba kolovođe pučke bune, Nikole Stagličića koji ju je poslao mletačkim vlastima tražeći da ga prime na otok, budući je bio protjeran na teritorij pod Otomanskom kontrolom. Molbi je je udovoljeno, ali pod uvjetom da radi na raskuživanju mjesta.
Galijoti su se dijelili na dvije vrste: slobodne ljude veslače koji su taj težak posao radili za plaću i u lukama imali slobodan izlazak na kopno i osuđenike, kriminalce i ratne zarobljenike koji su bili prikovani lancima, a tijekom bitke bi im se u usta ugurao pluteni čep da se ne bi mogli glasati ili jaukati od udaraca bičem. U Dubrovačkoj republiki se zatvorska kazna mogla zamijeniti veslanjem na galiji koje se računalo dvostruko pa su se mnogi za to odlučivali pa i poslije izdržane kazne ostajali veslati za plaću.
Ishrana galiota
U drugoj polovici šesnaestog stoljeća uobičajenim galijama pridodani u u ratnoj floti Mletačke republike i tzv “galeazze”, odnosno velike trgovačke galije preuređene za ratnu službu. Jedanaest takvih brodova pripremljeno je i opremljeno za poznatu veliku bitku kod Lepanta gdje je flota Svete Lige porazila tursku mornaricu u Ciparskom ratu, tijekom posljednje velike bitke galijama u povijesti. Prije te, kao i drugih bitaka bi se galiotima djelila pojačana opskrba s dodatnim količinama vina, a ishrana je bila još obogaćena i ovčjim sirom, kao i slanim srdelama. Inače je uobičajena hrana galiota bila juha od graška i slanine.
