Prvi “pravi” petak 13. bio je 1307. godine

Današnji dan, trinaesti po redu u mjesecu listopadu, mnogim ljudima već poodavno ima pomalo zlokobno značenje: poslovično ga se, naime, drži za “nesretni dan”, “crni petak”. Takvo je razmišljanje, ili kako kažu, praznovjerje, rašireno u svim zemljama zapadnjačkog kulturnog kruga. O tome odakle potječe ovo vjerovanje postoji nekoliko teorija.

Svakako je snažna asocijacija na loš znamen i broja 13 i petka kao dana sačuvana u kršćanskoj predaji kako je prenose evanđelja, gdje je petak bio dan Isusove muke i razapinjanja, čemu je prethodila posljednja večera s 13 sudionika. Prema nekim autorima Posljednja večera se odigrala 13. dana mjeseca nisana, ali to je ipak bio - četvrtak.

Ubojstvo Baldura

U novije vrijeme su se pojavile i teorije da bi korijeni ovog vjerovanja mogli biti u germanskoj mitologiji. Navodno se u Valhalli bilo okupilo 12 Bogova da bi proslavili Baldurovu neranjivost koju je njegova majka Frigga izmolila od svih živih bića (osim imele koju se nije smatralo samostalnom da odlučuje). No tada se kao 13. pojavio Loki i prevario slijepog Hoedera da pogodi Baldura strjelicom od imele i ubije ga što je jedno od središnjih mjesta odinističke predaje. No, tu nema ni govora o petku.

Postoji, međutim, jedan događaj u povijesti koji na idealan način spaja petak trinaesti i katastrofično događanje. Zna se i kada se dogodio.

Trinaestog listopada 1307. godine izvršen je jedan poduhvat kakav će postati uhodanom praksom tek u različitim totalitarnim režimima dvadesetoga stoljeća. Toga je dana u raznim krajevima i državama uhićeno skoro petnaest tisuća ljudi. Bili su to članovi viteškoga reda Templara, a pohvatani su po nalogu francuskog kralja Filipa Lijepog i uz podršku pape Klementa V. Taj je dan označio kraj dva stoljeća starog i za europski duhovni i svjetovni život izuzetno značajnog viteškoga reda.

Templarski grad Vrana mirno je prešao u posjed Ivanovaca

Luka Jeličić

Podrška papa

Pun naziv ove organizacije bio je Fratres militae Templi Salomonis – Braća vitezova Salamunovoga hrama pa su ih odatle skraćeno nazivali Templarima, odnosno Hramovnicima, a u Hrvatskoj su bili općenito poznati kao Božjaci. Red su u Jeruzalemu 1119. osnovali vitezovi Hugo de Payens i Geoffroy de Saint Omer. Jeruzalemski kralj Baldvin II dao je Bratstvu na korištenje palaču koja se nalazila uz mjesto na kojem se nekad nalazio Salamaunov hram pa je, navodno, odatle Red dobio spomenuto ime. Prvotna zadaća koju su sami sebi postavili ovi vitezovi bilo je održavanje sigurnosti na putovima koji su u tadašnjoj Palestini bili prava legla razbojnika i pljačkaša koji su napadali brojne hodočasnike koji su nakon križarskog zauzimanja Jeruzalema pohrlili na Bliski istok.

Red se ispočetka razvijao dosta sporo i u prvih devet godina postojanja stekao tek 14 novih članova. No, nakon što je na crkvenom saboru u Troyesu Redu izdana papinska bula kojom im se priznaje status crkvenoga reda, počeli su sve više pristizati članovi. Na vrhuncu moći procjenjuje se da je Redu pripadalo dvadeset tisuća ljudi raspoređenih u 13 provincija od kojih je jedanaest bilo u Europi, a dvije u «prekomorskim krajevima» odnosno na Bliskom istoku, u Palestini i Siriji.

Sv. Bernard, svećenik iz samostana u Clarivauxu sastavio je pravila ponašanja za Templare u 75 točaka, a mnogi europski vladari dodijelili su Redu imanja i povlastice, tako da je dvadesetak godina nakon osnutka Red imao već 36 utvrda, a raspolagao je i značajnom flotom. Iako su glavnu riječ kod Hramovnika imali vitezovi, odnosno feudalci, članovima su mogli postati i pripadnici nižih staleža koji su se nazivali «servientes» ili seržani koji su također mogli biti ratnici ali bez viteških ostruga, koje su u Srednjem vijeku bile važan znak statusa nekog čovjeka. Seržani se nisu borili na konju nego kao pješaci. Razlika je bila i u odori; vitezovi su nosili bijele, a seržani crne tunike ali su i jedni i drugi na njima isticali crveni križ.

Templarima je pripadao i posjed na rtu Ljubljana

Luka Jeličić

Spletke francuskog kralja

U Redu nisu, međutim, bili samo vojnici nego i najrazličitija druga zanimanja, od onih administrativnih do mnogih obrnitka i zanatlija, ranarnici, odnosno liječnici, pomorci, kuhari i građevinari. Budući da su imali posjede razasute od sjevera Europe do Bliskog istoka, članovi Reda mnogo su putovali i rade zaštite umjesto novca nosili sobom prva kreditna pisma čime su izbjegavali opasnosti da im gotovina bude pokradena od razbojnika i gusara.

No napad na Red nije bio zamisliv dok god su pod zaštitom pape kojega su Templari priznavali za svoj vrhovnog nadređenog. Papa Bonifacije VIII nije htio ni čuti za Filipove planove, a kralj je stavio papu u kućni pritvor. Nedugo potom je Bonifacije VIII umro, no njegov nasljednik, Bonifacije IX nije se u svojim stavovima razlikovao od predhodnika. Kralj je tad preko svojih agenata dao papu otrovati i pokrenuo široko lobiranje da za papu bude izabran njegov čovjek, Bertrand de Gotte koji je međutim morao pristati na dva uvjeta od kojih je jedan bio da premjesti svoje sjedište u Francusku, u Avignon, dok se za drugi ni danas ne zna jer je bio neka vrst tajne klauzule. Sumnja se da se taj uvjet odnosio na papino dopuštenje Filipu da uništi Red hramovnika.

Iako je uhićenje provedeno 1307. proces iznuđivanja priznanja za svakojake krivice, od hereze do homoseksualnosti, trajao je godinama. Presuda je izvršena u ožujku 1314, kad su najprije veliki meštar Jacques de Molay i njegov zamjenik Geoffrey de Charney spaljeni na lomači u Parizu. Obojica su tom prigodom pred brojnim okupljenim narodom zanijekali sva svoja priznanja tvrdeći da su iznuđena u Filipovim mučionicama. Također su prokleli i papu i Filipa koji su obojica umrli kroz godinu dana. Papa od bolesti, vjerojatno kuge, a kralj je nastradao u lovu na vepra.

Petak 13. postao je sinonim za horor

Pixabay

Tajna Torinskoga platna

Je li lik Jacquesa de Molaya na torinskom platnu?

Pixabay

Za smrt de Molaya vezana je najvjerojatnije i još jedna velika povijesna zagonetka, ona o Torinskome platnu na kojemu se može prepoznati lik muškarca. Iako je rašireno vjerovanje da je to lik Isusa Krista, analize pomoću jedine pouzdane metode C-14, pokazale su da je platno nastalo između 1290. – 1390. godine. K tome ono izvorno potječe iz imovine upravo Geoffreyea de Charneya. Udovica njegovog istoimenog unuka Jeanne de Vergy našla je platno u muževljevoj zaostavštini i dala ga izložiti u crkvi u Lireyu, misleći da je riječ o Isusovom liku. Starost platna, međutim, ne dopušta takvu mogućnost, a više autora pretpostavlja da su Jaquesa de Molaya mučili razapinjanjem. Dr. Alan Mills iznio je hipotezu prema kojoj su krv i znoj s velikim postotkom mliječne kiseline i slobodnih radikala kisika, mogli ostaviti lik Velikoga meštra na platnu u koje su ga umotali nakon razapinjanja. Tome u prilog također govori i postupak biskupa iz Troyesa nakon što je platno izloženo, jer je on tad objavio da je ono krivotvorina i zabranio njegovo izlaganje. Platno se opet počelo izlagati tek 1389. kad više nitko nije mogao prepoznati čovjeka čiji se lik nazirao. Kad je 1898. fotograf Sendono Pia snimio platno iznenadio se kad je na svom negativu zapravo ugledao pozitiv, što je govorilo u prilog tezi da je lik s platna zapravo negativ koji je nastao prirodnim putem.

Nestalo blago

Jacques de Molay danas je kanoniziran u Gnostičkoj katoličkoj crkvi, a štuje ga se i u obredima Slobodnoga zidarstva. Filip Lijepi ne samo da nije stigao dugo uživati u svojoj pobjedi nego mu je izmaklo i templarsko blago koje nikad nije pronađeno. Navodno je dan prije petka 13, urkcano na templarske brodove u La Rochellu koji su isplovili da se nikad ne vrate. Kao uspomena na prvi masovni progon ljudi zbog uvjerenja u povijesti ostao je tako tek petak 13.