Početkom ovoga mjeseca, točnije 7. lipnja, tradicionalno se obilježava Dan hrvatske diplomacije. Kako se navodi na stranici Ministarstva vanjskih i europskih poslova: “Na taj je dan 879. godine papa Ivan VIII. u pismu hrvatskom vladaru knezu Branimiru priznao suverenost srednjovjekovne hrvatske države.”
U papinom pismu se, između ostaloga, navodi: “Dragom sinu Branimiru....Kad smo naime na dan Uzašaća Gospodnjega služili misu na žrtveniku sv. Petra, digosmo ruke uvis i blagoslovismo tebe i cio narod tvoj i cijelu zemlju tvoju, da možeš ovdje uvijek spašen tijelom i dušom sretno i sigurno vladati zemaljskom kneževinom, a poslije smrti, da se na nebesima veseliš s Bogom i da vječno vladaš....Dano 7. dana mjeseca lipnja.”
Kako je došlo do ovog značajnog događaja u hrvatskoj povijesti?
Zapisi klerika Gottschalka
Kao i uvijek u povijesti, moramo se prvo vratiti koje desetljeće unatrag. U vrijeme kneza Trpimira (845. – 864.) Hrvatska priznaje franačko vrhovništvo i čak ulazi u jedini dokumentirani sukob s Bizantom oko razgraničenja teritorija s dalmatinskim gradovima. O tome svjedoči prognani saksonski klerik Gottschalk, a sama činjenica da se pred progonima Rima sklonio u Hrvatsku dovoljno govori o odnosu tadašnje kneževine s Petrovom stolicom. Gottschalk je taj sukob koristio da bi ilustrirao i podupro svooje učenje o predestinaciji ili predodređenju.Trpimir iza sebe ostavlja tri sina Petra, Muncimira i Zdeslava, no nitko od njih ne nasljeđuje oca, nego to čini knez Domagoj za kojeg je ostalo zapisano da je «potjerao Trpimirove sinove i zavladao sam». Trpimirovi sinovi bježe preko Dalmacije, navjerojatnije Zadra u Konstantinopol što je put kojim su prije i poslije njih išli mnogi politički prognanici.
Domagoj (864. – 876.) je bio lukav i uspješan vladar, priznavao je franačko vrhovništvo i oslanjao se na njih u borbi s Mlečanima koju je uspješno provodio zaradivši kod njih naslov “dux pessimus”, ili najgori knez, no kad su franačku državu počeli potresati dinastički nemiri Domagoj šalje vojsku koju vodi njegov sin Ilko na franačku Istru. U ovom ratu, panonska Hrvatska ostaje franački vazal no Domagojeve snage pobjeđuju združenu franačko-panonskohrvatsku vojsku na još neutvrđenom bojištu vjerojatno u Gorskom Kotaru i oslobađaju Primorsku Hrvatsku od franačkog vrhovništa, no u samim tim zbivanjima umire knez Domagoj. Novija historiografija, međutim, osporava postojanje Ilka (nazivalo ga se i Iljko pa i Inoslav), a tako i najnovija knjiga prof. dr. sc. Ante Uglešića “U poztrazi za Višeslavovom krstionicom”, prema kojem je Domagojev sin zapravo bio upravo knez Višeslav.
No bilo Ilko ili Višeslav, odnosno njegova braća nisu dugo vladali jer je zakoniti nasljednik Zdeslav (878. – 879.), Trpimirov sin uz pomoć istočnorimskog cara Bazilija vraćen na očevo prijestolje. Zdeslavo «podložništvo» Bizantu imalo je međutim, za Hrvatsku i dobrih strana. Danak kojeg je carska Dalmacija dotad plaćala bizantskom strategu, preusmejrio se na hrvatsku kneževsku blagajnu što je u uvjetima prvog stvaranja novčane privrede u kneževini sigurno moralo imati značajno pozitivan gospodarski učinak.
Vrijedi također napomenuti da su često spominjani navodi o ogorčenosti Hrvata istočnom crkvom koju je navodno protežirao Zdeslav, možda i nisu sasvim u skladu s tadašnjim stanjem na terenu. O tome, primjerice, dovoljno svjedoče podatci Tome Arhiđakona koji se četiristo godina poslije Zdeslava i Branimira žali na hrvatske svećenike koji nose brade, glagoljaju i počesto imaju i «više od jedne žene».
Branimirova politika
No nakon nepune godine dana, «neki Hrvat Branimir ubije Zdeslava» i posstane novi knez. Branimirov prvi vladalački potez također otkriva u njemu velikog državnika jer je prepoznao povijesni trenutak i nakon što se pod Domagojem oslobodila Franaka, Hrvatska se Branimirovim prevratom oslobađa tutorstva Istočnorimskoga carstva, a u tu svrhu se on obraća Rimu koji očajnički traži saveznike na Balkanu, a ne raspolaže vojnom silom, nego tek određenim vjerskim i političkim autoritetom. Tako ne čudi da papa Branimiru lako oprašta ubojstvo kneza Zdeslava u zamjenu za vjernost Petrovoj stolici, a Branimir očito legitimist ne utemeljuje svoju dinastiju nego ga nasljeđuje Muncimir, najvjerojatnije Zdeslavov sin, nastavljajući dinastiju kneza Trpimira.
“Nakon krunidbe u Ravenni 880., njemački kralj Karlo III. Debeli pokušao je prisiliti Branimira da prizna njegov suverenitet, a kada u tome nije uspio, sklopio je s Venecijom petogodišnji savez protiv Hrvata. Mlečani su 887. napali Neretvane i bili potučeni. Za Branimira počinje snaženje hrvatske srednjovjekovne države, kojoj Bizant za svoje interese u dalmatinskim gradovima plaća danak mira, a Mleci pristojbu za slobodnu plovidbu. God. 886. sjedinjuju se hrvatska i dalmatinska crkva, nakon što je ninski biskup Teodozije preuzeo upravu i nad Splitskom biskupijom. Branimirova vladavina obilježena je i velikom crkvenom graditeljskom aktivnošću, o čemu svjedoče sačuvani natpisi s njegovim imenom koji su najbrojniji među pronađenim epigrafskim spomenicima s imenima hrvatskih vladara,” navodi Hrvatska enciklopedija.
