Srednji vijek (Jean Michele Varenne ga naziva "našim", tj. europskim "westernom"), jedno je od najzanimljivijih razdoblja u povijesti, a posebice se to može reći za područje Zadra, kao i čitave jadranske obale. O povijesnim osobama, političkim doživljajima, kulturi i umjetnosti, znamo dosta iako ne i koliko bi trebalo, no još je puno veće neznanje ako se kojim slučajem upitamo koliko nam je poznato o gastronomiji i kulinarstvu Srednjega vijeka. Također se i prečesto ovo razdoblje promatra kao vrijeme teškoga gladovanja, kuge i svakojakih ljutih potreba, što je više rezultat propagandom iskrivljenih shvaćanja iz devetnaestoga stoljeća, nego li bi se moglo reći da je bilo baš tako. Ostalo nam je dovoljno sačuvanih pisanih dokaza o tome što su ljudi u srednjem vijeku jeli i pili, a i gladne godine nisu bile toliko česte kako se misli, a kada bi i nadošle, tadašnji sustav "socijalne skrbi" bio je puno učinkovitiji od današnjega jer se živjelo u prirodnom društvenom uređenju i oni koji imaju su bli dužni brinuti se za one koji nemaju. K tome je puno manji broj ljudi bilo lako prehraniti s tadašnjom razinom poljoprivredne proizvodnje. Ribolov i lov su bili manje sofisticirani ali je i ribe i divljači bilo neusporedivo više. Postojalo je i ono što danas zovemo zaštitom potrošača i to na veoma visokoj razini. Primjerice, evo kako povijesničar Grga Novak opisuje srednjovjekovnu mesnicu u Dalmaciji:
"Mesari su smjeli da prodavaju meso samo u mesarnici,u kojoj su se nalazili stolovi za prodaju mesa. Svaki pak mesar morao je imati točnu željeznu vagu. Ta je vaga trebala uvijek stajati za cijelu stopu udaljena od ruba stola da se ne bi ničim smetalo pri mjerenju. Strogo je bilo zabranjeno prodavati meso izvan mesarnice. Tko bi se ogriješio, bio bi kažnjen sa 40 solida globe, od čega bi polovica išla općini, a polovica onome koji bi prijavio."
