Na rijeci Soči, odigrala se 28. kolovoza 489. bitka koja je odredila sudbinu ovih prostora u petom i šestom stoljeću. Sukobili su se Odoakar, zapadnogotski vođa koji je, makar formalno, srušio zapadno Rimsko carstvo, 13 godina ranije i Teodorik, kralj Istočnih Gota koji su nadirali prema zapadu. Pobjedile su Teodorikove snage i Istočni Goti počeli su prodirati u Italiju koja je nakon četiri godine potpuno u vlasti Istočnih Gota i kralja Teodorika. Zajedno s Italijom u sastav gotske države ušla je i tadašnja provincija Dalmacija čime je započela pedesetodoišnja gotska vlast na našim prostorima.
Povjesničari navode kako pod ovom novom vlašću na našim prostorima ipak nije bilo došlo do nekih traumatičnih i korjenitih promjena ali je ipak gotska vlast bila u mnogočemu različita od rimske i promjena je bilo.
Udarci sudbine
«Ostrogoti nijesu porušili starih društvenih organizacija, već se isključivo kao vojnici postaviše zemlji na čelo. Oni dakle nijesu postali gospodari rimstva, nego su nasuprot od njega još i učili: legija doduše više nije bilo, a i stara se rimska vojna taktika izmijenila, ali rimski birokrat i pravnik, obrtnik i graditelj preživio je svaki udarac sudbine», pisao je o ovome periodu doajen hrvatske povijesti Ferdo pl. Šišić.
Ipak, gotski comes u Saloni koji je obnašao vrhovnu vojnu, civilnu i sudsku vlast, kao osobni predstavnik kralja,, djelio je te svoje ovlasti u određenim slučajevima s domaćim službenicima. To se najbolje vidjelo u pravosudnom sustavu koji je bio organiziran tako da u pranicama koje se vode između Gota međusobno sudi gotski sudac po gotskim pravilima i običajima. U parnicama između Gota i starosjedilaca sudio bi gotski sudac ali bi uz njega bio i irmski koji bi imao pravo glasa. U parnicama koje su između sebe vodili domaći stanovici sudio je rimski sudac po rimskome pravu i običajima. No, pravo nošenja oružja, primjerice, imali su samo Goti.
Mjera koja je zasigurno najviše pogodila stanovnike Dalmacije pod gotskom vlašću bio je gotski zakon koji se primjenjivao u svim zemljama koje bi osvojili, a to je da trećina svih imanja i svakog drugog gospdoarstva pripadne Gotima koji seu se tu počeli naseljavati. U to su spadali kako poljoprivredno zemljište, tako i stoka, robovi, kolni pa čak i stambeni prostori u gradovima. Taj proces nije naravno tekao glatko, a za provinciju Saviu se zna da je tijkom provođenja podjele dolazilo do sukoba i nasilja između Gota i starosjedilaca. Za Dalmaciju nije ostalo sačuvanih pisanih spomena na tako nešto iako se može pretpostaviti da ni ovdje taj proces nije išao sasvim glatko i da je, s obzirom na ljudsku prirodu koja se od tada i nije previše promijenila, sigurno bilo namjernih zlouporaba.
Pridraga I Kašić
Gotska vlast na našim prostorima nije, ako se gleda u razmjerima velikih povjesnih epoha bila dugotrajna. Ipak, gledamo iz točke gledišta pojedinca, ona je obuhvatila dvije, možda i tri generacije naraštaja ljudi. Gotske ostatke na zadarskom podučju našlo se u Glavčurku kod Kašića i u Pridragi, a značajne su tragove ostavili i kod Knina. Vrlo je vjerojatno da su i nakon povratka ovih krajeva pod carsku vlast, neki naseljeni Goti ostali živjeti na imanjima ili u gradovima, no njihov je broj bio premalen da bi mogli značajnije utjecati na daljnje formiranje stanovništva u nemirnim vremenima Seobe naroda. Uspomena na Gote zadržala se ponajviše kod crkvenih pisaca koji su ih stoljećima napadali zbog njihovog arijanstva, učenja koje pobija trojedinost Božje osobe i rabi narodni jezik u liturgiji s obzirom da je gotski svećenik Ulfila preveo Bibliju još u četvrtom stoljeću. Stoga je naziv «Got» ostao kao pogrda svima onima koji ne slijede doslovce crkvena učenja koja su dolazila iz Carigrada i Rima. Pojava da Hrvate Toma Arhiđakon naziva «Gotima» treba stoga tumačiti u svjetlu njihovih vjerskih običaja, a ne kao oznaku podrijetla što se katkad znalo čuti.
Oko toga koliko dugo je trajala gotska vlast na ovim prosotrima, povjesničari nisu do kraja suglasni. Naime, car Justinijan je 535. otpočeo s vojnim pohodom protiv Gota i njihove države na nekadašnjem rimskome području. Na području od Makarske do Kistanja vodile su se borbe za koje povijest zna, a vjerojatno i mnoge druge koje nisu ostale zabilježene pa tako konačan povratak Dalmacije i Liburnije pod carsko okrilje neki autori smještaju u 536., a neki u 552. godinu.
Niz utvrđenja
Nakon povratka Dalmacije i Liburnije pod carsku vlast izgrađen je niz utvrđenja koja su šititila jadranski plovni put kojih se ostatci danas mogu vidjeti i na zadarskome području od Kornata i Vrgade, Pustograda na Pašmanu, zatim dalje kroz Podvelebitski kanal od uvlae Modrič, preko Tribnja Šibuljine, Sutojašnice na Pagu i dalje prema sjeveru, na otocima Rabu i Krku, kao i Donjoj Prizni preko puta Žigljena.
