Razgovarali smo s mladim dr. Alenom Juginovićem iz Splita, koji je na poziv iz SAD-a postao sastavni dio tima Medicinskog fakulteta na Sveučilištu Harvard, o jako zanimljivoj, nesvakidašnjoj temi - kako izgleda spavanje na Međunarodnoj svemirskoj postaji?
I čudo i izazov
San je bitan fiziološki proces koji omogućuje našim tijelu i umu da se obnove i regeneriraju. Međutim, za astronaute, spavanje dobiva sasvim novo značenje. Na Međunarodnoj svemirskoj postaji, mikroprostoru ljudskog života u svemiru, astronauti doživljavaju kompleksnosti spavanja kao nikada prije. Zamislite kako plutate u spavaćoj kapsuli, okruženi tišinom bez gravitacije. U ovom izvanzemaljskom okruženju, pojam “dobrog noćnog sna” je i čudo i izazov.
- Mikrogravitacija predstavlja jedinstvene prepreke za spavanje. Bez gravitacije koja ih drži na mjestu, astronauti se moraju pričvrstiti za krevet kako bi pokušali zaspati. Stoga ne čudi kako spavanje u svemiru nije baš savršeno. Prema jednom radu, astronauti često kratko spavaju u svemirskom letu (manje od šest sati). U jednom istraživanju s astronautima, utvrđene su negativne posljedice kratkih trajanja spavanja na neurokognitivne funkcije, gdje trajanja spavanja manja od šest sati povezuju s značajnim smanjenjem brzine psihomotornih odgovora te povišenim stresom. S druge strane, očekivano, isto je istraživanje pokazalo da su dulja trajanja spavanja imala korisne učinke na neurokognitivne funkcije astronauta, tumači dr. Juginović.
Arhitektura sna
Noć i dan gube svoje uobičajeno značenje u svemirskoj postaji oko Zemlje. Sunce izlazi i zalazi šesnaest puta dnevno (da, 16 puta!), a pojam tipičnog ciklusa spavanja i buđenja blijedi u bespućima svemira. Unatoč ovome, NASA i druge svemirske agencije provode opsežna istraživanja o spavanju u svemiru, s ciljem razumijevanja međuigre između sna i svemira. A što je s arhitekturom sna u svemiru?
- Ljudi na Zemlji prolaze kroz faze dubokog i plitkog sna, kao i fazu brzih pokreta očiju (REM, engl. rapid eye movement). Jedno istraživanje je otkrilo da je duboki stadij spavanja bio dosta drugačiji nego na zemlji. Također, u tom istraživanju je jedan astronaut imao dosta duže vrijeme usnivanje i nisku učinkovitost spavanja, što je definirano kao “svemirska nesanica”. Štoviše, druga istraživanja ustanovila su da je vrijeme REM spavanja u svemiru bilo smanjeno za 50 % u usporedbi s vremenom prije leta, a ukupno vrijeme spavanja bilo je 27 % manje nego prije leta. Dakle, ako manje spavaju, logična pretpostavka je da astronauti na svemirskoj postaji mogu doživjeti značajne poremećaje sna. Godine 1999. NASA je pregledala 219 evidencija (svaka evidencija je predstavljala jednog člana posade) sa 79 svemirskih letova, a 45 % članova posade je koristilo lijekove kako bi riješili poremećaje sna. Drugo istraživanje ukazalo je da je 78 % (61/78) posade svemirskih letova u 52 % (500/963) noći uzimalo doze lijekova za poticanje spavanja. Zaključak je jasan - svemir nije najprijateljskije okruženje za ljudski san, odgovara dr. Juginović.
Pažljivo proučavanje
U svemiru, izazovi postizanja dobrog noćnog sna su očiti. Astronauti se susreću s jedinstvenim preprekama dok plutaju bez gravitacije. Istraživanja su pokazala da kratka trajanja spavanja u svemirskom letu mogu imati negativne posljedice na neurokognitivne funkcije, dok dulja trajanja spavanja imaju korisne učinke.
- Neprekidna promjena dana i noći na svemirskoj postaji zamagljuje granice tradicionalnog ciklusa spavanja i buđenja, a ovaj fenomen NASA i svemirske agencije pažljivo proučavaju kako bi shvatili sve nijanse spavanja u svemiru. Buduća istraživanja i inovacije svakako će dovesti do metoda za poboljšanje spavanja “između zvijezda”, a sve za vrijeme fascinantnih istraživanja velike nepoznanice koja se zove svemir, zaključuje dr. Juginović.
