Sve se više roditelja suočava s činjenicom da njihovo dijete ima govornih, jezičnih i komunikacijskih teškoća i da treba logopedsku podršku. Međutim, premda se već odavno upozorava na nedovoljan broj studijskih programa, neusklađen sa sve većim potrebama društva i na ogromne liste čekanja kako u javnim ustanovama, tako i u privatnim kabinetima, čini se kako nažalost značajnih pomaka još uvijek nema...
Razgovarali smo s prof. Denizom Marasović, logopedinjom o najčešćim uzrocima teškoća, važnosti suradnje pedijatara s logopedima u cilju prevencije, kao i o slučajevima kad je prijeko potrebno zatražiti logopedsku podršku.
Izloženost ekranima
Najprije je istaknula vrlo loš utjecaj preranog izlaganja djece ekranima, najčešće mobitelima.
- Zbog tog svakodnevnog i višesatnog izlaganja, posebno u dobi do tri godine kad se mozak intenzivno razvija (čak 80 % moždanih funkcija razvije se do treće godine), kod neke djece usporava se sazrijevanje funkcija zaduženih za jezično-govorne i komunikacijske vještine. Dakle, polivalentna cjepiva i izloženost ekranima su najvjerojatnije najveći uzroci ili okidači pojave komunikacijskih i/ili jezično-govornih teškoća. Kako bi pomogli u pronalaženju uzroka kontinuiranog povećanja broja djece s JG (jezično-govornim) teškoćama i PSA (poremećajem iz autističnog spektra) grupa zadarskih logopeda osmislila je anketu za roditelje djece s PSA i JG teškoćama. Anketa je u pripremi i uskoro očekujemo njeno tiskanje, kaže prof. Marasović.
Logopedija je znanost koja se bavi prevencijom, dijagnostikom i rehabilitacijom poremećaja komunikacije, jezika, govora i glasa, a često se u laičkom poimanju, upozorava prof. Marasović, pojmovi govor, komunikacija i jezik koriste kao sinonimi, no oni to nikako nisu.
- Komunikacija, razmjena obavijesti koja nam je važna za djelovanje na svijet i ljude, predstavlja temelj za usvajanje jezika i govora, a nužna je i za intelektualni razvoj, učenje i socijalizaciju. Odstupanja u razvoju komunikacije kod djeteta značajno utječu na razvoj jezika i govora. Mogu se uočiti vrlo rano, ponekad već u dojenačkoj dobi. Čim se uoče simptomi koji bi mogli upućivati na PSA (poremećaje iz autističnog spektra), potrebno je dijete uputiti na procjenu. Logopedu se dijete može uputiti ukoliko se u prvoj godini uoči kako ne odgovara na emocionalne poticaje, ne uspostavlja kontakt očima, a u ponašanju su prisutne stereotipije. Uz to, nezainteresirano je za govor i ne razumije jednostavne poruke i naloge, tumači prof. Marasović i dodaje da se ranom intervencijom mogu prevenirati teži oblici PSA.
Artikulacijske teškoće
Druga kategorija je jezik, podijeljen na receptivni kojeg čini sposobnost razumijevanja jezično oblikovanih poruka, odnosno riječi i rečenica i ekspresivni kojeg čini sposobnost jezičnog izražavanja, jezična proizvodnja, jezično kodiranje poruka.
- Prve riječi javljaju se u dobi od oko 12 mjeseci, a oko 24 mjeseca dijete počinje slagati jednostavne dvočlane iskaze. Logopedu se u toj dobi upućuje ukoliko ne razvija rječnik, ne pokazuje imenovane predmete i uglavnom govori nerazumljivo mumljajući. U dobi od 24 do 30 mjeseci dijete se o sebi izražava u trećem licu, razumije širok opseg rečenica, nekoliko glagola, postavlja jednostavna pitanja s upitnim česticama “što”i “gdje”. U stanju je recitirati kratke pjesmice i brojalice. U dobi od 30 do 36 mjeseci rječnik brzo raste, koristi zamjenicu “ja”, traži da mu se pričaju priče, a i samo je u stanju prepričati doživljaje koristeći tročlane iskaze. Tada već ima rječnik od 600 do 800 riječi. Logopedu se u toj dobi dijete upućuje ukoliko ima vrlo skroman rječnik koji ne napreduje, riječi su često iskrivljene ili govori samo dio riječi, ne razumije rečenice, ne sastavlja ih, govori nekim”svojim jezikom” potpuno nerazumljivim za okolinu. U dobi između tri i četiri godine dijete se upućuje logopedu također ukoliko ima siromašan rječnik i siromašne i agramatične rečenične strukture, teško prepričava priče i doživljaje i teško odgovara na pitanja, objašnjava prof. Deniza Marasović.
Zatim, govor kao optimalan i najučinkovitiji način primanja i prenošenja informacija predstavlja motoričko-akustičko ostvarenje jezično kodirane poruke.
- Najjednostavnije rečeno, sposobnost govora odnosi se na izgovor glasova. Artikulacijske teškoće čine odstupanja u govornom razvoju. Očekivano vrijeme razvoja govora je do četvrte godine života s mogućim odstupanjem u razvoju nekih skupina glasova, npr. afrikata kojima je tolerancija nekorektnog izgovora dulja pa se može tolerirati i do pete godine. Dijete s artikulacijskim teškoćama treba uputiti logopedu iza četvrte godine života, govori prof. Marasović.
Posljedice na socijalizaciju i učenje
Tijekom svoje duge logopedske prakse prof. Marasović, kaže, previše je puta bila suočena s činjenicom kako većina pedijatara ne prepoznaje razlike između navedenih kategorija. Zabrinute roditelje dvogodišnjaka ili trogodišnjaka koji ozbiljno kasne u govorno jezičnom razvoju, pedijatri često nastoje ljubazno umiriti pojašnjavajući kako je dijete još maleno i kako još ima vremena da se govor razvije...
- Neki čak navode kao gornju granicu dob od pet godina što je jedino točno kad se radi o teškoćama u izgovoru glasova. S punim povjerenjem u prosudbu liječnika, roditelji se javljaju logopedima tek kad dijete navrši pet godina pa još na listama za logopedsku dijagnostiku i terapiju čekaju negdje i do dvije godine. Za dijete s teškoćama socijalne komunikacije i dijete s jezičnim teškoćama to je kasno, za neke prekasno, jer ukoliko se roditelji ne savjetuju na vrijeme i dijete pravovremeno ne uključi u logopedsko praćenje i terapiju, teškoće u komunikacijskom i jezično govornom razvoju imat će negativne posljedice na njegovu socijalizaciju i učenje, odnosno samu kvalitetu njegova života, ističe prof. Marasović.
Logopedi, rehabilitatori, psiholozi i pedijatri, nastavlja prof. Deniza Marasović, trebali bi biti tim koji bi usklađeno djelovao u korist djetetove najviše dobrobiti.
- Ponekad se takav tim i može naći, ali nažalost, češće se događa kako su u timu usklađeni psiholozi, logopedi i rehabilitatori, dok pedijatri djeluju izolirano čak i u situacijama kad je usklađenost nužna, dodaje prof. Marasović.
Alarmantan problem
Problem nedostatka informacijskog protoka između pedijatara i logopeda vidljiv je na još jednom alarmantnom problemu, problemu koji je uočen od strane značajnog broja logopeda.
- Riječ je o problemu zbog kojeg neke logopedinje, mlade majke, osjećaju veliku tjeskobu kad se približava vrijeme cijepljenja njihove djece. Da postoji bolji protok informacija, pedijatri bi saznali kako 30 % roditelja djece s PSA i nešto manji broj roditelja čija djeca kasne u govorno-jezičnom razvoju, pri uzimanju anamneze govore kako je njihovo dijete koje se do cjepiva uredno razvijalo i u socijalnom, motoričkom i govorno jezičnom pogledu, nakon cjepiva promijenjeno. Napominjem kako se nažalost u logopedskim anamnestičkim upitnicima ne postavlja pitanje o cijepljenju. Stoga do sad nije bilo provedeno istraživanje kako bi se utvrdio precizniji broj roditelja koji uočavaju vezu između cijepljenja i pojavnosti poremećaja. Podatci o trećini djece s PSA čiji su roditelji uvjereni u tu povezanost, isključivo su podatci temeljeni na iskustvima iz mog kabineta te procjena kolega s kojima surađujem, kazuje prof. Marasović.
Svi smo svjesni sve većeg deficita logopeda. Uzrok tog deficita je u rastućem broju djece s poremećajima socijalne komunikacije i teškoćama u jezično-govornom razvoju koji se događa unazad petnaestak godina, govori prof. Marasović, što se podudara s pojavom polivalentnog cjepiva 5 u 1 uvedenog u program obveznog cijepljenja 2008. godine.
Polivalentna cjepiva
- Je li moguće da su upravo ta polivalentna cjepiva 5 u 1, a zadnjih godina i 6 u 1, koja se daju dojenčadi i djeci do druge godine života, dakle u dobi dok još nije završeno sazrijevanje imunosnog sustava pa je tijelo beba napadnuto virusima s kojima se i ne može boriti, posebno ne istovremeno, mogući uzročnici kontinuiranog povećanja broja djece s JG i komunikacijskim teškoćama?
Bez obzira na tu vrlo izvjesnu mogućnost, ni jedan od roditelja koji je potražio pomoć u mom kabinetu nije naišao na pedijatra koji bi potvrdio povezanost cjepiva s vidljivom regresijom i pojavom PSA ili bilo koje druge vidljive nuspojave. Neki su blago tvrdili kako to ne može biti od cjepiva jer su istraživanja pokazala kako ne postoji povezanost, dok su se neki rijetki usudili biti i verbalno grubi prema roditelju koji je otvoreno izrekao svoju sumnju. Pitam se, ukoliko pedijatri gotovo bez iznimke zauzimaju stav o nepovezanosti, ne samo pojave PSA nego i drugih nuspojava s obveznim cjepivima, stav koji je temeljen na nepouzdanim istraživanjima, koliko onda pedijatara te nuspojave prijavljuje HALMED-u? Ne leži li možda i u tom negiranju povezanosti cjepiva s PSA i drugim zdravstvenim problemima te s tim povezanom neprijavljivanju nuspojava jedan od razloga što se u službenom medicinskom narativu govori kako nuspojava gotovo i nema? Mišljenje kako su istraživanja na koja se službena znanost poziva nepouzdana temeljeno je na dvije činjenice: Proizvođač zadržava pravo na tajnost nekih komponenti cjepiva, pa se istraživanje ne može obaviti u cijelosti.; Istraživanja na koja se pozivaju nemaju kontrolnu skupinu necijepljene djece. Velik broj roditelja ne vjeruje takvim istraživanjima. Za njih je povezanost cjepiva i oštećenja njihova djeteta neupitna. Ono što bi oni željeli znati je način na koji je povezano stanje djeteta sa cjepivom. Takvih istraživanja ima, no ona se uredno pobijaju od mainstream struke. Nažalost, sve je više izgubljenih i nesretnih roditelja kojima je ostalo samo sjećanje na razdoblje kad je njihovo dijete bilo zdravo, pričljivo i razigrano i koji žive s kajanjem jer su vjerovali struci. Ohrabrujuće je to što iznad svake takve uvjetovane “znanstvene činjenice” stoji nešto daleko moćnije,a to je zdrav razum koji nas sve glasnije i glasnije upozorava kako je krajnje vrijeme da povjerujemo roditeljima, kaže prof. Deniza Marasović.
Na koncu, s obzirom na veliki nedostatak logopeda u Zadru, pitali smo prof. Marasović za rješenje.
- Skorog rješenja nema. Iako se broj logopeda povećava zahvaljujući i novom fakultetu u Rijeci, povećava se i broj djece s navedenim teškoćama. Liste čekanja su sve dulje, tako da se i u privatnim kabinetima čeka između šest mjeseci do više od godine dana. Jedino rješenje je otkrivanje i otklanjanje, ukoliko je moguće, uzroka tih poremećaja. Naravno, to je dugotrajan proces poštenih i ozbiljnih istraživanja i analiza, a “požar” treba gasiti odmah, pa se može činiti da ne možemo baš puno toga napraviti. Ipak, nešto se može. Moj apel roditeljima bi bio: Ne dajte djeci mobitel u ruke prije škole, a i onda s oprezom i jako dozirano!, zaključuje za Zadarski tjednik prof. Marasović.
