Bipolarni poremećaj predstavlja ozbiljan mentalni poremećaj koji karakteriziraju promjene u raspoloženju, energiji i aktivnostima pojedinca. Ovaj poremećaj nije samo bezazlena promjena raspoloženja, već ozbiljna i dugotrajna bolest koja zahtijeva liječenje i podršku, stoga smo razgovarali s dr. Darkom Laburom, specijalistom psihijatrom i subspecijalistom forenzičke psihijatrije, da bismo informiranjem javnosti o prirodi tog poremećaja smanjili strah i nesigurnost kako oboljelih, tako i njihovih bližnjih i okoline. Upravo je adekvatno informiranje o ovome poremećaju ključ za destigmatizaciju oboljelih, kao i za to da se oboljeli i njihova bliža okolina osjećaju osnaženo da potraže odgovarajuću pomoć.
Prepoznavanje simptoma
Simptomi bipolarnog poremećaja i to kako će se odraziti na oboljelog ovise o tome radi li se o depresivnoj ili maničnoj epizodi.
- U depresivnoj epizodi bolesnici su izrazito psihomotorno usporeni, sjede s vrlo oskudnim pokretima, s klonulom glavom i pogledom usmjerenim u pod. Raspoloženje je sniženo, postoji gubitak interesa u svakodnevnim aktivnostima, bolesnik je bezvoljan, potišten, gubi nadu i vjeru u budućnost. Manični bolesnici su ekscitirani, hiperaktivni, prekomjerno pričljivi, a katkada i zabavni okolini. Mogu biti i uznemireni, a potreba za prekomjernom aktivnošću može izazvati iznimnu psihičku i tjelesnu iscrpljenost. Dvije trećine maničnih bolesnika imaju sumanutosti s osjećajem prekomjerne snage. Mišljenje je ubrzano, a u sadržaju mišljenja su ideje veličine i pretjeranog samopouzdanja. Pažnja skače s teme na temu, pojašnjava dr. Labura.
Razlike između maničnih i depresivnih epizoda, ističe dr. Labura, dijametralno su suprotne.
- Postoji tzv. “plus” faza ponašanja i simptoma u maničnoj epizodi i tzv. “minus” faza u depresivnoj epizodi. I u maničnoj epizodi i u depresivnoj epizodi može postojati i agitiranost, uznemirenost, tumači dr. Labura.
Iako postoje određeni okidači za manične i depresivne epizode, važnu ulogu igra i genetski faktor.
- Prije svega treba naglasiti da postoje genetička istraživanja koja ukazuju na genetsku podlogu bipolarnog poremećaja. Gotovo 50 % bolesnika s bipolarnim poremećajem ima bar jednog roditelja s afektivnim poremećajem, najčešće s unipolarnom depresijom. Ako oba roditelja boluju od bipolarnog poremećaja, djetetova mogućnost oboljenja od nekog oblika poremećaja raspoloženja je 50 – 75 %. Ako jedan roditelj boluje od bipolarnog poremećaja, šanse za obolijevanje djeteta su 27 %. Okidači su općeniti kao i drugim psihičkim oboljenjima, alkohol, droge, umor, stres, tjelesna bolest, otkriva dr. Labura.
Kod osoba koje boluju od bipolarnog poremećaja postoji povećan rizik od zlouporabe droga i alkohola. Razlozi konzumacije navedenog ovise o tome je li oboljeli u fazi manične ili depresivne epizode.
- U depresivnoj epizodi bolesnik može posegnuti za alkoholom radi poboljšanja raspoloženja ili smanjenja anksioznosti, dok u maničnoj fazi također može posegnuti za alkoholom ili drogama radi pojačane aktivnosti, potrebe da se ističe u društvu pred drugima radi osjećaja veličine i omnipotencije, kazuje dr. Labura.
Dijagnostika i liječenje
Važno je da pacijent, pružajući informacije o svojim iskustvima i simptomima, surađuje sa stručnjakom jer je to jedan od faktora pri dijagnosticiranju ove bolesti. Također, tu su i drugi segmenti koji dovode do konačne dijagnoze.
- Bipolarni poremećaj dijagnosticira se prema kliničkoj slici, anamnezi, razgovoru s bolesnikom, heteroanamnezi, podacima od rodbine i okoline, promatranjem ponašanja. Može se provoditi i kontinuirano snimanje EEG-a. Ukoliko postoje i depresivne i manične epizode, kao i ako postoje samo one manične, tada se dijagnosticira bipolarni poremećaj. Ukoliko u bolesnika postoje samo depresivne epizode, tada je prisutan depresivni poremećaj, ističe dr. Labura.
Farmakoterapija primarna je kod liječenja bipolarnog poremećaja, no od velike su važnosti psihoterapija i obiteljska terapija.
- Prvenstveno se bipolarni poremećaj, kako depresivna, tako i manična epizoda, liječi farmakoterapijski. U bipolarnom poremećaju važna je skupina lijekova koji se zovu stabilizatori raspoloženja. Prije se najčešće propisivao litij, no s vremenom su i drugi lijekovi dobili primat kao karbamazepin, valproična kiselina, klorazepam, verapamil i klonidin. U psihotičnosti depresivnih i maničnih stanja ordiniraju se antipsihotici, dok se u depresivnim epizodama ordiniraju i antidepresivi, a u maničnim anksiolitici i sedativi. Ukoliko su manične epizode refrakterne na terapiju, može se primijeniti elektrokonvuzivna terapija. Psihoterapija ima značajan učinak u depresivnoj fazi pa se koristi interpersonalna, kognitivna i bihevioralna terapija. Obiteljska terapija je važna jer ispituje ulogu depresivnog bolesnika u ukupnom dobrom psihološkom funkcioniranju cijele obitelji, govori dr. Labura.
Sve prethodno navedeno, kao i pravovremeno dijagnosticiranje bolesti, važni su čimbenici za funkcionalan život oboljelih.
- Potrebno je kontinuirano uzimanje lijekova i kontinuirani pregledi kod psihijatra i to su općenito primjeri kada se pacijent može nositi s bolesti i poboljšati kvalitetu života. Hoće li pacijent biti funkcionalan ovisi o tome kada je bolest prepoznata te jesu li ostala trajna oštećenja osobnosti zbog neadekvatnog liječenja, napominje dr. Labura.
Važnost podrške bližnjih i okoline
Podržavajuća okolina, empatija i razumijevanje ključni su za osnaživanje oboljelih. Stigmatizacija okoline samo je dodatno breme s kojim se oboljeli, u situaciji koja je teška već sama po sebi, moraju nositi.
- Stigmatizacija je općenito loša društvena pojava pa nerazumijevanje okoline, kada se radi o psihijatrijskom bolesniku, može imati veliki učinak u negativnom smislu u njihovu liječenju. Pogotovo se to odnosi na bolesnike s maničnom epizodom koji mogu biti zabavni sa svojim ponašanjem okolini, a zapravo je potrebno da se izdvoje iz takve okoline i upute na liječenje. Manični bolesnici mogu ekscesivno trošiti novce, mogu biti vrlo aktivni u uspostavljanju novih veza i seksualnih aktivnosti, što je često neprepoznato od okoline da se radi o maničnom bolesniku. Važna je podrška od strane obitelji i prijatelja u liječenju bipolarnog poremećaja, pogotovo kada su u pitanju depresivne epizode, istaknuo je dr. Labura.
Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama
Nažalost, oboljeli ponekad i nisu svjesni svoga stanja, ne priznaju da su bolesni i samim time ne pristaju na liječenje, a ugrožavaju kako svoj, tako i život svih oko sebe. Ipak, prema odredbama članka Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama mogu biti prisilno hospitalizirani.
- Ukoliko pacijent u stanju psihotičnosti, agitiranosti, suicidalnosti, ugrožava svoj život te život i zdravlje drugih ljudi, postoje odredbe članka prema Zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjama koje dežurni psihijatar i ustanova u kojoj radi mora aktivirati da bi proveo prisilnu hospitalizaciju ako ocijeni pregledom da je stanje pacijenta takvo kako je ranije opisano. Također, liječnik opće medicine, obiteljski liječnik, prema istom zakonu može poduzeti radnje za prisilnu hospitalizaciju, uputnicom za psihijatrijsku ustanovu, pisanim nalogom za sanitetski prijevoz i obavijest policijskoj postaji za pratnju pacijenta u ustanovu, objašnjava dr. Labura.
Dr. Labura za kraj nam je kazao kako u urbanim sredinama postoje centri za hitna stanja, kao i tele-apel službe koje mogu pružiti neophodnu pomoć u kriznim situacijama.
