U Varaždinu sam, u toplicama, operirao sam leđa. Ništa strašno, to je od prije, diskus hernija, kako sam igrao bejzbol i softbol malo sam se preforsirao, i eto, dođe i do toga s godinama – odgovara nam na telefonski poziv Thiago Sato, Brazilac, Japanac i – Hrvat.
-Tri u jedan – smije se i naravno kako odmah pogađa razlog poziva.
-Nego što nego ću gledati, ali morat ću se negdje sakriti, haha. Svi me tu to pitaju, za koga ću navijati. Ne mogu ja protiv Brazila... Oprosti... Meni je draga Hrvatska, jako volim Hrvatsku, ali Brazil... Brazil je moja zemlja...Nije lako za mene gledati tu utakmicu... uf... Kao i onu prošlu, protiv Japana... – vraća se Thiago ("kraće Tiago") na trenutak na utakmicu osmine finala.
U Brazilu rođen, tata je Japanac, supruga Hrvatica, djeca Brazilci i Hrvati, prebivalište i radno mjesto – Vrsi i Zadar.
VRSI, FRIZERAJ I BRIJAČNICA
Otvorio sam svoju brijačnicu i fizeraj u Vrsi, trenutno sam na bolovanju, ali natrag sam uskoro i otvaram ponovno koncem prosinca ili početkom siječnja. Vraćam se najjači ikada, haha... Puno bolje sam, svaki dan plivam, pa onda teretana, vježbam i - odmaram...Šteta što nisam doma, to mi je žao, da gledamo kud kuće skupa prvenstvo, al’...
-Bio sam sretan kad su jedni zabili, pa sam bio sretan kad su drugi zabili, bio sam sretan kad je Livaković obranio penale, bio sam nesretan jer je obranio Japancima... Mješavina osjećaja, emocija... – nabraja.
-Kužiš, volim obje reprezentacije, sve tri ustvari... ma opet, nekako mi je lakše se opredijeliti kad igraju Hrvatska- Japan, ali Hrvatska- Brazil... ajoj... ne nam, ne znam. Ipak, Brazil mi je rodna zemlja- ponavlja nam.
Tko će pobijediti?
Ha... ja i nisam baš najbolja osoba za to pitanje, jer ne pratim dobro nogomet već desetak godina. Nisam puno gledao, ali čitam, čujem komentare, slušam... Nekako je bliže pobjedi Brazil, na njegovoj strani je međusobni skor, tradicija. No, prvenstvo je takvo, svaka utakmica je zasebna, jedna lopta sve može promijeniti... Uglavnom, ako Brazil bude igrao kao s Južnom Korejom nema nikoga tko ih može pobijediti, ali nikada se ne zna... ako Hrvatska bude igrala kao protiv Japana, nemojte tako igrati, ali, nikad se ne zna... Hrvati su borci, ratnici, ne predaju se, Modrić, Perišić... idu hrabro sa svima... osobno se nadam penalima... Eto, neka bude 1-1 pa nek’ se odluči jedanaestercima... Ukoliko baš inzistiraš, ako bih se morao kladiti, stavio bih na Brazil... teškom mukom, znam, znam... – komentira.
Bit će, smatra, sigurno odlična utakmica, grist će svi, neće biti lako ni jednima ni drugima.. Avante Brasil! Naprijed Hrvatska!
LIPO MI JE TU, BRATE, VERY NICE, MUITO LEGAL, UŽIVAM!
Ma, on ti je jednostavno faca! Legenda. Car! Može li za novine pola sata? Može čitav dan! U frizerskom salonu gdje je radio nisu pronalazili riječi kojima bi kolegu opisali u najpozitivnijim osobinama.
“Bom dia! Lipo mi je tu, brate, very nice, muito legal, uživam!” – dočekao nas je za jednog novinarskog zadatka stasiti nasmijani mladić u bijeloj košulji i plavim trapericama s crvenim tregerima. Rijetki su među čitateljima i čitateljicama koji barem jednom nisu maštali o tome da posjete Brazil, toplu zemlju raskošnih karnevala, ritmičke sambe, surfera, dugonogih plesačica i blagonogih balunjera.
Raj na zemlji, kako impozantan latino-američki kutak planeta opisuju u šarenim turističkim brošurama. Prije nego li se zrakoplovom iz Zemunika zauvijek zapute u smjeru Irske, Njemačke ili SAD-a. I upravo dok mnogi nam mladi razmišljaju o napuštanju Lijepe naše, i trbuhom i mozgom, za brojnim vršnjacima u potrazi za boljim životom, baš jedan Brazilac svoj komadić raja pronalazi u RH.
“Uvijek raspoložen, nikada tmuran” - tvrdi Božidar.
“Naš čovik!” - naglašava Milan, čekajući na frizerski tretman. Brijačnici je dao dodatan šarm.
“Eu me chamo, Thiago Tokumatsu Sato” - pozdravlja nas 34-godišnjak, iskrenog pogleda i širokog osmijeha, od uha do uha, dok objašnjava kako i zašto je odabrao smjer suprotan onom o kojemu mašta - nažalost i ne samo mašta - većina njegovih hrvatskih vršnjaka i vršnjakinja.
“Huh, posve slučajno, čista sudbina. I sreća…” - veli nam. I nastavlja:
“Iz Sao Paula sam, tamo sam rođen, živio sam i istina u Riju, i još nekim mjestima, školu i koledž pohađao sam u S. Paolu, tu su mi nekako temelji života, pa ga i osjećam kao najviše moj grad. Ima u njemu puno Japanaca, doseljenika, u četvrti gdje sam ja živio bilo je daleko više ljudi iz Japana. Pa sam tu i odrastao, naime, tata mi je pravi - Japanac” - otkriva nam i otkuda mu za Brazilca pomalo neobične crte lica...
HRVATSKI DRES ZVALI - STOLNJAK...
U Hrvatsku je došao prije sedam i pol ljeta, u srpnju 2015.
“Da, za stalno, barem se nadam. Nisam u mladosti puno čuo za Hrvatsku, za Jugoslaviju i Balkan - da. Pamtim kao šalu, da smo u Brazilu, na Mundijalu, hrvatski dres reprezentacije s kojom smo igrali na otvaranju zvali “picnic shirt” ili u slobodnom prijevodu stolnjak. Mislim kako sam samo to znao o Hrvatskoj i Hrvatima. I onda sam na zimu 2014. upoznao jednu “smišnu” Hrvaticu, na brodu na kojemu smo oboje radili, ja naravno kao brico, ona fizikalna terapeutkinja.
Družili smo se, bili smo ekipa. Brzo smo krenuli hodati, skupa, ljubav na prvi pogled, nakon osam mjeseci smo rekli jedno drugom- Da. Točno 7.9. na Dan neovisnosti, na nacionalni brazilski praznik, i to u Danskoj, tamo smo bili mjesec i pol dana” - priča. Drugačije je zamišljao Hrvatsku, opet prema turističkim prospektima, more, sunce, plaža.
“Kada sam prvi put stigao bio je prosinac. U Brazilu su se u to doba grijali na plus 30-40 u zraku, Božić i Nova godina, doček u kostimima, a tu je bilo najhladnije doba u zadnjih 20 godina, u Zagrebu minus 17 stupnjeva. Rekao sam odmah sebi da u Hrvatsku neću doći više nikada. Huuu, kako ledeno, to je bila moja prva impresija. Haha. Privikao sam se sada. Moja pogreška. Nisam se raspitao, išao sam na wikipediju istraživati, također kada sam došao, vidio sam samo bijele muškarce i žene, skoro identične, mislio sam to nije za mene, nisam znao kako tu ljudi doživljavaju one različite puti, kako ću se uklopiti, ima li predrasuda. U Sao Paulu živi blizu 20 milijuna stanovnika, miks nacija, vjera, rasa, glazbenih ukusa, megapolisa, pobojao sam se da će mi biti unajmanje dosadno među njima, ujedno i ljuta borba da tu opstanem, ali prevario sam se, i neka sam.
Kako sam se snašao, vrlo dobro, možda je bio nešto teži početak, ali to je normalno, nova sredina. Mala, predivna i urbana. Ustvari još izviđam. Upoznajem novi zavičaj. U Zadru mi se jako sviđa. Mediteran, za mene je tu zakon, kompletno sve, vrlo sam sretan. Ne idem iz njega nikuda, želim tu provesti cijeli život, to je moj grad. Najljepši grad ikada. Volim ove ljude, i vrijeme, “ludu mišancu”, naučio sam se i na buru, maestral, jugo, a bome i kakvi su ljudi kad ih “opali” južina” - priznaje nam i otkriva kako doživljava Hrvate, Zadrane, kao stranac:
“Mislio sam da su zaguljeni, ukalupljeni, ksenofobični, konzervativni, ali su prilično druželjubivi, totalno, znatiželjni, odmah uspostavljaju kontakt, zovu na kavu, izlazak, u konobu, na marendu, sličan mentalitet kao kod Brazilaca. Nisam imao nikakav neugodan, negativan, trenutak. Ljudi koje sam upoznao su se lomili ne bi li pomogli oko praktičnih i nepraktičnih problema, sumnji, pitanja. Ma, sve mi je lijepo, volim fjaku, laganini đir, i sport, a tu ljudi masovno nešto treniraju, volim more, makar mi je Jadran kad sam stigao bio kao neka mini laguna u odnosu na ocean. Ne znam ima li nešto što mi nije lijepo, možda previše turista ljeti, trebam puno voziti na posao i doma. Uru niti desetak kilometara” - u rafalima oduševljenja jaše Thiago - po hrvatskom Jakov - na nekom brazilskom valu entuzijazma...
Inače, ono u čemu naročito guštam je softball. Kao dječak sam igrao baseball, a šetajući jednom prilikom Višnjikom čuo sam udarac u lopticu palicom, prepoznao sam o čemu se radi, pitao dečke na treningu mogu li se priključiti i eto me danas, standardni član SK Donat. Dobro su društvo, u klubu vlada odlična atmosfera, idealna. Putujemo i nastupamo po turnirima” - otkriva. U Hrvatskoj nema mnogo Brazilaca. Upoznao ih je malo, dvije cure, Pricillu i Andreu, kao i plesača Diega iz Supertalenta. No, rekao je sebi da se neće zatvoriti i ograničiti, tražiti Brazilce po Hrvatskoj, nego se u svemu prilagoditi, uklopiti u kulturu, život, kvarta, sugrađana, suzemljaka.
“Ne izlazim navečer vani, slabo, zauzet sam s djecom, dan prolazi na relaciji doma-posao-doma. Jedno vrijeme živio sam u Kutini, otkud mi je supruga Josipa Bosak, pola godine radio u Zagrebu, volim moving i tu bih rado živio da nisam u Zadru, obišao sam obalu, nisam bio u Dubrovniku i na splitskim otocima. Radio sam i nešto u Plitvicama, u hotelu, tražio sam najprije posao na kojemu mogu pričati samo engleski, na recepciji, onda u Zatonu i Petrčanima. Povratnik sam i iz Irske, boravili smo tamo kratko kada je žena ostala trudna.
Bili smo zajedno s djecom i u Brazilu, ne idem tamo mnogo, otkada sam tu svega možda dva- tri puta, skupa je karta, iz Hrvatske ima i 16-18 sati leta. Tamo su mi roditelji, dvije sestre, dvije baka, otac tu nije bio, ali su bile sestre i mama. Kako je tata Japanac, rođen u Osaki, imam i tamo užu i širu rodbinu, ali osjećam se kao Brazilac. Živimo u Vrsima – govori nam Tokumatsu Sato, koji je u Zadru dobio i nadimak Sauđi - portugalski saude, živjeli - a strast prema frizurama otkrio kao đak osnovac.
“Nije mi to bila obiteljska tradicija. Moj tata je misionar japanska crkve, završio fakultet, volio sam kao dijete ići u salone šišati se, bilo mi je fora gledati kako se rade frizure, pere kosa. I boja, strašno me zanimalo, jedva sam čekao jednom mjesečno dan kada će nas roditelji voditi u frizeraj. I kad sam bio u školi, za džeparac sam tražio posao samo u salonima. Izučio sam posao, u nastavi su bili svaki dan šišanja, ali i marketing, pravo, ekonomija, vrlo kompleksna škola. To zaista volim, i sada radim konstantno 16 godina. Moda u Hrvatskoj je slična, pogleda se Champions liga, i svi muški žele istu frizuru ili brkove idući tjedan. Kod žena ima razlika, u Brazilu žene vole drugačije nijanse, dužih su, bujnijih i kovrčavih kosa. Muškarci su tu zahtjevniji, zeznuti, izbirljivi, traže posebne frizure, da bude sve perfrekt, svaka dlaka na svom mjestu, non stop se gledaju u zrcalo, okreću glavo u lijevo, desno, pomisliš što sad ne valja, a zatim se zahvale i klimnu: može, dobro izgleda. Prate se trendovi, a meni kao profesionalcu to i odgovara. Tek jednom sam nešto uprskao, u nesporazumu zbog jezika, ali ni tu se nije bunio klijent, naprotiv, smijali smo se, pričam s njima engleski, hrvatski, najčešće miks, ima i Zadrana koji znaju portugalski, neki španjolski, japanski još nikoga nema. Momak je tražio da mu ostavim tri četvrtine, krivo sam razumio da bi trebao proći mašinicom na tri milimetra. Haha, zamalo sam izbrijao čovjeka. E, sada sam itekako oprezan, obavezno pitam svako malo: je’l to to, prije nego krene mašinica”.
Thiago pogledava na sat. Iz salona pogledavaju na njega. Red se odužio i produžio, no bez nervoze i nestrpljenja. U Donatovom gradu su prigrlili mladića iz Sao Paula kao rođenog Zadranina spremni nesebično pomoći da Brazilac u njihovom metropolisu ostvari svoj - hrvatski san.
“Adeus, nos vemos i obrigado” - pozdravlja nas veselo sa škarama i češljem u rukama. Mašinice na sreću nema.
Možda, kaže, šlepa samo kod jezika.
“Polako, vaš je jako težak. Pa ni Hrvat ne razumije Hrvata. Učim spontano, u kući, uz televiziju, radio, u kontaktu s poznanicima. Prve riječi koje sam izgovorio bile su: Ja sam iz Brazila, sorry, ne pričam. Poslije sam rječnik upotpunio nekim tradicionalnim psovkama. Hrana? Navikao sam se tisuću posto, “meni” jest različit, i kultura jela. U Brazilu mi je bolja, draža, što i nije čudno, imamo više različitih kuhinja, i opcija, mamina kuhinja ima soju, chili, japansku i brazilsku hranu, ima nekoliko slijedova, pun stol tacni i tanjura, hrane, različite, kad ručamo, to potraje onda... a ovdje imaš meso i krumpir i više ne treba. Meni fali, nema na izboru riža, fažol, salata. Međutim, volim tu i hranu, janjetina je uuuu, ali mora biti topla, draži su mi svinjski roštilj i peka. Hrvatska muzika? Ne slušam baš. Kada sam u autu, ali ne puno, prva pjesma koju sam zapamtio, memorirao, bila je ona: Dalmatinac sam... druga: Večeras je naša fešta... a treća: Lijepa naša... “ - nabraja. Fasciniran je moćnim glasovima klapa. Nije se - za sada - zarazio cajkama:
“Na brodu je bio neki ex Yu party, pitao sam se što je to, indijska, muzika neka, turska… Nisam naučio igrati košarku, ni bio na utakmici, nisam stigao, molim za oproštaj, teško je s djecom, ali moram. Nogomet je u Brazilu drugi Bog, svi igraju nogomet, ako imaš kao mali neku igračku, to je lopta. Pratim li tu nogomet, huh, gledao sam na televiziji utakmicu Dinamo - Lokomotiva, pola sata, i rekao: ne mogu više... dosta... Hrvatska je izvrsna reprezentacija. U Brazilu imamo vrhunske igrače, ali nema emocija, to su redom zvijezde, ne igraju srcem, ne bore se, paze više na to kako će izgledati na fotkama, na društvenim mrežama... Tako da me nogomet sada skoro i ne zanima. Najbolji brazilski nogometaš? Definitivno Pele, pa naš Ronaldo, Luis Lima, igrao je za Milan, Inter, Barcu, Real, ali i za Corinthians, moj klub za koji navijam.
BLIZU 115 GODINA KASATO MARU BRODA
Dana 18. lipnja 1908. došli su prvi japanski useljenici masovno u Brazil. Zanimljivo je da danas Brazil ima najveću populaciju japanskog podrijetla od svih država izvan Japana. Ukupan njihov broj u Brazilu procjenjuje se na 1,5 do 2,5 milijuna. Najviše ljudi japanskog podrijetla -navodi Povijest.hr - živi u brazilskim državama São Paulo i Paraná. Doseljenici koji su prvi došli doplovili su na brodu Kasato Maru, radilo se o broju oko 790 ljudi. Isplovio je iz japanske luke Kobe, i do Brazila je stigao preko Indijskog oceana, oplovivši Rt dobre nade na jugu Afrike, a nakon dolaska mnogi su Japanci radili na plantažama kave, naročito oko São Paula.Japanci koji su dolazili u Brazil bili su vrlo otporni na miješanje s drugim stanovništvom jer su se uglavnom ženili i udavali među sobom, tek su u drugoj polovini 20. stoljeća počeli u većem broju ulaziti u brakove s osobama nejapanskog podrijetla. Određeni broj japanskih potomaka u međuvremenu se vratio u Japan i tamo čini specifičnu skupinu povratnika. Na navedeni datum 2008. japanski prijestolonasljednik Naruhito, sin vladajućeg cara, boravio je u Brazilu povodom 100. godišnjice dolaska spomenutih prvih japanskih doseljenika.
"Huh, ispadam kao neka zvijezda!" - smijući se komentira kada mu spominjemo i kratki video uradak koji je o njemu napravio i Branimir Kamber, u sklopu dokumentarca o Zadru u kojemu u nekoliko minuta trajanja doznajemo više zanimljivih detalja. I dijaloga, tipa:
"E, kako si prijatelju?"- pita Frane, Franz Ivanov, kolega...
"Eeeee, jučer" - odgovara Brazilac, Japanac, Hrvat.
Rodno mjesto?
Sao Paulo!
Najdraži grad?
Arujá.
Grad iza?
Kutina.
Prva učiteljica?
Huh, zaboravio sam...
Uzor?
Baš i nemam.
Prvi klub?
Baseball GECEBS.
Nogomet ili košarka?
Nogomet, balun.
Ronaldo ili Messi?
Stari Ronaldo! Fenomeno...
Nogometni klub?
Corinthians.
Kafić ili dobra večera?
Večeraaaa...
Meso ili riba?
Hm, meso.
Bijelo ili crno (vino)?
Crno...
Vino ili pivo?
Pivo, ipak.
Sok, voda ili cola?
Voda.
More ili rijeka?
Morski čovik...
Ljeto ili zima?
Lito!!!
Skijanje ili kupanjac?
Kupanje, guštam.
Plaža ili planina?
Teško ali... Plaža.
Jugo ili bura?
Bura.
Facebook ili izlazak?
Ma, izlazak.
Novina ili portal?
Volim papir, hah. To znači onda - novina. Mislim, portal je lakše danas to keep informed...
Brak ili samac?
Preporuka - brak. Puno bolje je, haha.
Grad ili selo?
Grad!
Stan ili kuća?
Heh, kuća.
Pas ili mačka?
Mačka.
Knjiga ili kladionica?
Pa, knjiga!
Pamet ili ljepota?
Hahaha...
Krimić ili drama?
Drama.
Naj film?
Men of Honor!My first dvd, was a gift from my dad and i watched it around 50 times for sure, haha...
Rock ili klapa?
I rock i klapa. Usually rock, ali klapa brings me strong feelings. Must be a lave performance though.
Naj pjesma?
Tu znam - Afterworld cup, ‘Igraj moja Hrvatska’...
