- Razgovarati o košarci uvijek mi je drago pa to činim, mogu kazati, čak i na dnevnoj bazi pri susretima na Kalelargi i drugim ulicama našeg grada srećući prijatelje ili neke dobre znance ili neke bivše igrače, košarkaše, kaže poznati zadarski stomatolog Živko Dijan.
Prisjetio se za Zadarski tjednik zanimljivog perioda početka devedesetih godina kad je bio predsjednik stučno-tehničke komisije u KK Zadru. No, njegova veza ili, čak možemo kazati, ljubav s košarkom je puno dulja, napominje dr. Dijan, preko 60 godina.
- Naime, prvi put sam kročio u Jazine zahvaljujući mom susjedu Ivu Ruševu koji me je kao 10-ogodišnjaka poveo na onaj čuveni turnir 1957.godine kad je KK Zadar izborio ulazak u Prvu košarkašku ligu Jugoslavije. Već prvi susret s košarkom stvorio mi je ogromne užitke gledajući i navijajući za naš Zadar s čuvenog Istoka i to u periodu kad je bio pregrađen žicom na predio gdje se sjedilo bliže košarkaškom terenu i dio iznad žice gdje nisu bile tribine samo nasip na kojem se stajalo. Tu je bilo moje mjesto, započinje dr. Dijan.
Đir od Jazina preko Kalelarge do Rive
Nekoliko godina kasnije, točnije 1960. godine, počeo je i trenirati u KK Zadru. Najprije kao kadet, poslije kao junior, s trenerima Paulom Tičinom i Trpimirom Lokinom i Ferućom Jurišićem.
- Tako sam dospio i do prve petorke juniora KK Zadra, a uz mene su bili još Željko Ortika, Miljenko Valčić, Petar Jelić i Jurica Košta. Interesantno je za tu petorku, jednu od boljih u povijesti zadarske košarke, da je u potpuno istom sastavu nastupala i za juniorsku reprezentaciju Hrvatske. Tako smo nas petorica u potpuno istom sastavu nosili dres Zadra i isto tako dres prve petorke reprezantacije Hrvatske, govori dr. Dijan koji je u jesen 1964. godine na poziv Ranka Žeravice bio svrstan u juniorsku reprezentaciju Jugoslavije i proveo dva tjedna u Košutnjaku na pripremnim treninzima.
Poslije povratka u Zadar, nastavlja, čekala ga je ozbiljna maturalna radnja iz područja kemije te čvrsta odluka da studira u Zagrebu stomatologiju i polako je sve više izbivao iz Jazina.
- No, veza i ljubav prema zadarskoj košarci nikad nije splasnula, pa evo i do današnjih dana. Po povratku iz Zagreba 1970. godine postao sam neformalni klubski zubni liječnik. Uvijek sam imao snažnu vezu sa zadarskom košarkom, a formalno sam se uključio u rad uprave 1988. godine kad me Krešo Ćosić pozvao da budem predsjednik liječničke komisije. Nekoliko godina kasnije, 1991. na poziv i inzistiranje prof. dr. sc. Slavka Trninića postao sam i član stručno-tehničke komisije skupa s bivšim igračima Zdravkom Jerakom i Goranom Brajkovićem. S prof. Slavkom Trninićem sam prijateljski povezan oko 40 godina, možda i nešto dulje. Naime, prof. Trninić je preuzeo kadete Zadra i vodio ih od 1981. do 1984. godine i mi smo u tom periodu bili zajedno svakog dana. Jazine, Kalelarga, Riva je bio naš đir, a tema uvijek košarka. Kod kadetske selekcije Zadra uveo je takve inovacije i na polju individualne tehnike i na polju timske igre bilo obrane, bilo napada da je to bilo fascinantno. Često smo o tome raspravljali i Slavko je volio čuti odjek njegovog rada i njegove košarkaške filozofije. Njegovi kadeti su igrali tako lijepu, brzu i uvjerljivu košarku da bi u Jazine na njihove utakmice dolazilo 3 ili 4 tisuće gledatelja, prisjeća se dr. Dijan.
Prof. Slavko je bio i trener i domar
Svoj fanatizam je, nastavlja dr. Dijan, prenio i na te dječake, pa kako su svi termini u Jazinama bili zauzeti, termin treninga je bio u 6 sati ujutro.
- Možete zamisliti tu sliku u zimskim mjesecima kad puše bura, a momci od 14 ili 15 godina stisnuti uz zid Jazina već prije 6 sati čekaju profesora Slavka da otvori vrata dvorane. Prof. Slavko je bio i trener i domar! Posebno su bili poznati po svom presingu na sve 4 četvrtine što je protivnike bacalo u očaj. Kadeti Zadra su sve redom pobjeđivali, a finale je bilo 1983. u Beogradu kad su postali prvaci države pobjedivši u finalu beogradski Partizan za kojeg su igrali Đorđević i Paspalj, kasnije NBA košarkaši, kaže dr. Dijan.
Iz tih selekcija su se stvorila četiri reprezentativca: Komazec, Alanović, Gregov i Marcelić. Na olimpijadi u Barceloni 1992. godine iz te generacije su Hrvatsku predstavljala trojica: Komazec, Alanović i Gregov te osvojili srebrnu medalju zlatnog sjaja jer su je osvojili igrajući u finalu protiv povjesnog Američkog Dream Teama.
- Dakle, na poziv prof. Trninića dospio sam u prije spomenutu stručno-tehničku komisiju gdje sam postao i predsjednik. Sad slijede teške ratne godine kad je prijetilo da se Zadar raspadne. Mnogi igrači su otišli iz Zadra i neki treneri, Izvršni odbor kluba je kompletno dao ostavku. Po mnogima, to je bilo možda i najteže vrijeme u prebogatoj i dugotrajnoj povijesti našeg KK Zadra, naglašava dr. Dijan.
U klupskim prostorijama i do pola noći
Ivica Surać je postavljen za predsjednika kluba, a inače je u to vrijeme bio direktor velike i uspješe kompanije Plodine.
- Koliko se sjećam, Plodine su tada imale preko 2 000 djelatnika, tako da je Surać uz svoje velike obveze dobio i veliku novu obvezu u KK Zadru. Nakon osmosatnog radnog dana u Plodinama još ga je toliko čekalo u KK Zadru. Znali smo se zadržati u klupskim prostorijama i do pola noći, kaže dr. Dijan.
Prof. Slavko Trninić je 1989. preuzeo seniorsku selekciju KK Zadra na poziv Ćosića koji je bio prvi čovjek stručnog stožera i imao je ambiciju stvoriti europski Zadar. Odmah u prvim mjesecima doveo je Bodirogu, Kelečevića i Ridla.
No, vratimo se na sezonu 1990/ 91. kad je dr. Dijan na inzistiranje prof. Trninića postao član uprave KK Zadar, preciznije član stručno-tehničke komisije.
- Sezona 1990/91. smatra se jednom od najtežih u prebogatoj povijesti našeg KK Zadra. Klub je bio u financijskom deficitu, igrači su išli u štrajk, Izvršni odbor je podnio kolektivnu ostavku, a Krešimir Ćosić razočaran zbog nekorektnog ponašanja pojednih struktura odlazi u Grčku u AEK zajedno s Josipom Grdovićem, tadašnjim trenerom juniora. Svi su bili digli ruke od kluba i kako kaže prof. Trninić u jednom svom intervjuu: "ostao je sam s igračima na brisanom prostoru", govori dr. Dijan i nastavlja:
- U završnom dijelu pripremnog razdoblja, mislim da je to bio krajem kolovoza ili početkom rujna 1991. Zadar ostaje bez Dejana Bodiroge, već nastaju ratne aktivnosti, a Bodiroga odlazi u Stefanel iz Trsta. I Komazec i Petranović su imali ponude izvana, ali ostaju pomoći klubu. Uprava kluba čini sve da zadrži momčad u cjelini, a kako u Zadru već padaju granate, nema struje, nema vode odlučeno je da se seniorska momčad KK Zadra dislocira tako da završavaju u Opatiji i tamo treniraju dva puta dnevno, svi su bez stresa i opasnosti. S obzirom na rat u Hrvatskoj FIBA je zahtijevala da KK Zadar igra izvan Hrvatske, tako da je biran Trst kao grad domaćin u kojem će se igrati europske utakmice. U grupi su bili: Benetton iz Trevisa kao predstavnik Italije, Taugres iz Vitorije predstavnik Španjolske, Peristeri iz Atene kao predstavnik Grčke. Rado se sjećam tih utakmica jer je naš KK Zadar uz sve moguće nedaće uspio pobijediti Benettona usred njihove čuvene Palaverde s rezultatom 90:81 za KK Zadar. Treba se sjetiti da je tada za Benetton igrao proslavljeni Toni Kukoč te Vini dal Negro kasnije također NBA igrač, pa talijanski repezanitivac Ruscconi..., napominje dr. Dijan.
Plasman u osam najboljih
Pobijedili smo i Peristeli u Grčkoj 89:83 i Taugres 100:97, i tako se Zadar plasirao u osam najboljih, a za prolaz u četiri najbolja igralo se protiv Forum Filatelico iz Valladolida (Španjolska). Tada je Forum Filatelico u svojim redovima imao Sabonisa i Mike Schegela a Zadar ih je usred Valladolida pobijedio 91:83, ali smo kao "domaćini" izgubili s nekoliko koševa više i tako smo ispali iz polufinala.
- Interesantno je sjetiti se našeg nacionalnog prvenstva, odnosno prvog košarkaškog prvenstva u samostalnoj Hrvatskoj. KK Zadar je u regularnom dijelu prvenstva bio jako uspješan i dospio u finale s Cibonom u kasno proljeće 1992. god. Prva utakmica se trebala igrati u Zadru i Cibona i vodstvo kuba su stigli u hotel Kolovare, ali se na dan utakmice u 6 sati ujutro oglasila sirena opće opasnosti. Odluka vodstva igrača Cibone bila je da se odmah ode iz Zadra i oni su odmah svojim autobusom krenuli prema Zagrebu. KSH je donio odluku da se utakmica odigra u Rijeci i tako smo svi skupa, igrači i uprava krenuli u Rijeku, ali je bilo prisutno nezadovoljstvo i nervoza zbog te odluke KSH-a. Utakmicu u Rijeci smo izgubili i Cibona je povela 1:0. Druga utakmica se po planu igrala u Zagrebu i Zadar je odigrao izvrsnu utakmicu i pobijedio Cibonu tako da je skor bio 1:1. Slijedila je majstorica jer se igralo na 2 pobjede i Zadar je opet krenuo izvrsno u toj odlučujućoj utakmici, ali su nam 3 glavna igrača odlukom sudaca dobila 4 osobne već u prvom poluvremenu. U drugom poluvremenu su dosuđene i nove osobne, ostali smo bez najboljih igrača i Cibona je pobijedila. I tako je Cibona postala prvi košarkaški prvak u samostalnoj Hrvatskoj, a naš KK Zadar je bio vrlo blizu tom uspjehu, prepričava dr. Dijan.
Entuzijazam Čedomira Perinčića
Sjetiti se treba i naših kadeta i juniora. Uprava kluba na čelu s predsjednikom Suraćem, nastavlja dr. Dijan, borila se za svakog seniora, ali se željelo i ne zapustiti mladi pogon što je oduvijek bila filozofija u KK Zadru.
- Najviše angažirani članovi uprave su bili prof. Zlatko Begonja, tadašnji dogradonačelnik Zadra i prof. Zdenko Matešić. Direktor kluba je bio Jurica Košta, a tu je još vrijedno spomenuti neumornu tajnicu Vanu Dundov koja je u klubu bila pa skoro "dvadeset četiri sata", naglašava dr. Dijan,
U jesen 1991. godine otišli su svi mladi igrači, što zbog straha od rata, što iz političkih ili drugih razloga tako da nije bilo ni kadeta, ni juniora!
- Ali, zahvaljujući entuzijastima kojih je uvijek bilo u našem klubu, bivši naš igrač Čedomir Perinčić je uspio okupiti četiri, pet kadeta i krenuo je s njima u Jazine i to od 11 h do 13 h jer se zaključilo da u to vrijeme najmanje padaju granate. Bilo je i dnevnog svjetla u to doba dana jer inače nije bilo ni struje, ni vode. Ali, bilo je i dana kad su na grad pale granate i u to vrijeme treninga pa je Perinčić sa svojim kadetima bježao u stare svlačionice, a znamo da su one u Jazinama ispod zemlje. Pročulo se brzo gradom da se okupljaju u Jazinama kadeti, tako da je za dva tjedna broj mladića koji žele trenirati porastao na petnaestak, govori dr. Dijan.
Bog je stvorija čovika, a Zadar košarku
Perinčić je znao svojim automobilom Renault 4, ako ga se još netko sjeća, dodaje dr. Dijan, popularno zvanog "mali div" ići po kućama skupljati igrače i opet ih poslije treninga razvoziti natrag.
- I u takvim uvjetima je naš KK Zadar na prvenstvu Hrvatske za kadete 1992. godine u Puli osvojio treće mjesto. Godinu dana kasnije, dakle 1993. godine je prvenstvo Hrvatske za kadete održano u Poreču i u Puli i mladi Zadrani su opet uzeli broncu!, ističe ponosno dr. Dijan.
Ti momci koji su u jesen 1991. godine počeli trenirati u Jazinama, pod granatama, stasali su i 1994. godine postali juniori.
- I opet se potvrđuje koliko je naš Zadar žilav i kako se diže iz ničega, pa zadarski žar, entuzijazam i fanatizam sve pobijedi! Ti isti momci nakon mukotrpnog puta postaju prvaci Hrvatske za juniore i to i 1995. i 1996. godine! I sad je lako shvatiti onaj uzvik španjolskog komentatora koji je prenoseći na španjolskom jeziku utakmicu Fuenlabrade za koju je igrao naš Zadranin Marko Popović, pa nakon njegova četiri uzastopna virtuozna pogotka, uzviknuo na hrvatskom:" Bog je stvorija čovika, a Zadar košarku!", zaključuje dr. Dijan.
