Davno se nije dogodilo da je netko toliko zapanjio europske lidere i narušio diplomatske norme, kao što je to napravio američki potpredsjednik J.D. Vance kritizirajući europsko upravljanje na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji na Valentinovo 2025. godine. Umjesto tradicionalnog fokusa konferencije o obrambenoj i sigurnosnoj suradnju, Vance je svojim govorom iznio oštru kritiku prema europskim političkim odlukama, ali i vrijednostima, napadajući tako europske politike imigracije, demokratski integritet i predanost slobodi govora, čime je potaknuo lavinu osuda i produbio postojeće podjele u transatlantskim odnosima.
Optužio Europu za “unutarnje propadanje”
Vance, nekoć oponent, a danas čvrsti saveznik novog-starog predsjednika Donalda Trumpa, započeo je svoje izlaganje izjavom da najveća prijetnja Europi nije vanjski neprijatelji poput Rusije ili Kine, već “unutarnje propadanje.” Optužio je europske vlade za napuštanje zajedničkih demokratskih vrijednosti, navodeći kontroverzne primjere poput njemačkih racija usmjerenih protiv slobode govora na interentu, švedskog zatvaranja aktivistice koja je zapalila Kur’an te prijetnji Europske unije da će regulirati društvene mreže zbog takozvanog “sadržaja mržnje”.
- Kada kriminalizirate slobodu govora, kriminalizirate samu demokraciju, ustvrdio je Vance, povlačeći paralelu s autoritarnim režimima.
Potpredsjednik je posebno oštro kritizirao europske politike imigracije, nazivajući migraciju “najžurnijim izazovom” kontinenta. Povezao je taj problem s nedavnim napadom vozilom u Münchenu, kojeg je izvršio 24-godišnji pripadnik afganistanskog porijekla, tvrdeći da “neprovjereni” i ilegalni migranti predstavljaju prijetnju javnoj sigurnosti.
- Glasači ne žele da se vrata otvore, rekao je Vance, pozivajući na suradnju s antiimigrantskim frakcijama. Također, osudio je i poništavanje rezultata predsjedničkih izbora u Rumunjskoj 2024. godine, tvrdeći da je to dokaz povratka autoritarizma.
Europski čelnici odbacuju “neprihvatljive” izjave
Reakcije europskih dužnosnika stigle su brzo i oštro. Njemački ministar obrane Boris Pistorius suočio se s Vanceom iza kulisa, nazivajući njegove izjave “neprihvatljivima” te ga optuživši za narušavanje povjerenja.
- Američki potpredsjednik doveo je u pitanje demokraciju za cijelu Europu, izjavio je Pistorius javno. Njemački kancelar Olaf Scholz osudio je govor kao “neprimjeren među saveznicima,” braneći pravo Europe da se bori “protiv govora mržnje” i krajnje desnice bez “vanjskog miješanja.”
Šefica vanjske politike EU, Kaja Kallas, optužila je Vancea da “pokušava potaknuti sukob,” dok je rumunjski lider Ciolacu naglasio predanost svoje zemlje “slobodnim i poštenim izborima.” Njemački parlamentar Thomas Silberhorn osudio je Vanceov naglasak na strankama krajnje desnice kao “unutarnju stvar Njemačke,” pozivajući se na američku povijesnu ulogu u oslobađanju zemlje od nacističke ideologije.
Publika, sastavljena od diplomata i stručnjaka za sigurnost, dočekala je Vanceov govor ledenom tišinom, uz povremene aplauze. Ukrajinski zastupnik Oleksiy Goncharenko nazvao je govor “potpunim poniženjem europskih čelnika,” izražavajući strah da bi mogao oslabiti potporu Ukrajini usred njenog sukoba s Rusijom.
Posljedice govora
Posljedice ovog govora vjerojatno će dugo odjekivati. Dok je Vance svoju kritiku predstavio kao obranu zapadnih vrijednosti, europski čelnici su je doživjeli kao napad na njihov suverenitet i opasnu politizaciju zajedničkih izazova. Incident je izazvao zabrinutost oko budućnosti suradnje SAD-a i Europe u ključnim pitanjima poput Ukrajine, NATO-a i globalne sigurnosti. Europski čelnici kao da su se tek sada probudili iz dugog, zimskog transatlantskog sna. Amerika nikada nije bila ni zaštitnica ni braniteljica Europe. Sve američke usluge uvijek su bile dobro naplaćene, a one koje se možda nisu naplaćivale novcem, kompenzirane su na druge načine. Sve američke politike prema Europi oblikovane su prema američkim interesima, a Europljanima su predstavljene kao čin bratske ili sestrinske ljubavi. Ni Marshalllov plan, čiji je značaj poznatiji starijim generacijama, nije bio plod isključivo američkog altruizma i solidarnosti. Naprotiv, njegova primarna motivacija ležala je u potrebi za obnovom Europe kako bi se osiguralo tržište za američku trgovinu i ekonomsku ekspanziju, čime bi se također smanjila mogućnost daljnjeg širenja komunističkog utjecaja, s obzirom na to da ekonomska interakcija s komunističkim državama nije donosila gotovo nikakav profit.
