Prošlog smo petka bili svjedoci ujedinjenih građana Hrvatske koji su u većini bojkotirali trgovine i velike trgovačke lance. Bez obzira na par trolanja u komentarima ispod članaka o bojkotu i onih koji su baš u zadnji tren morali po celer za juhu, prvi put nakon dugo vremena, građani su napokon vladajućima pokazali da im je voda došla do grla. I to je dobro. Zašto? Zato jer se, malim koracima (a Lao Tse je rekao da svako veliko putovanje počinje malenim korakom, op.a.), polako počinje buditi građanska svijest da su u prvom redu, uvijek građani ti koji odlučuju, bilo na izborima, bilo građanskim neposluhom ili nekim drugim zakonitim akcijama.
Deru nas, a mi gunđamo na skupim kavama
Da nas deru sa cijenama, to već zna cijela Europska unija, pa i šire, jer turistima, kako je netko napisao na Redittu, još krvare novčanici zbog hrvatskih cijena. Ali, budimo pošteni i priznajmo da smo im i mi malo pomogli u tome. Jer tko ne bi radio što god mu se hoće kad ima građane koji samo gunđaju po kafićima dok ispijaju preskupe kave i odlaze kućama kao da se ništa ne događa, jer, kao, bit će bolje. Ne, građani, neće nam biti bolje dok ne dignemo svoj glas i damo jasno do znanja da ovako više neće ići (opet ponavljam, u okvirima zakonskih akcija, jer anarhija nikad nikome nije donijela ništa dobro). Razmazili smo i političare koji nam pred izbore zamažu oči, podijele neke novce umirovljenicima, zabrane Poreznoj da tih par mjeseci guši poduzetnike i zaustave malo i ovrhe, ispričaju gomilu fantastičnih planova i obećanja koji samo što se nisu ostvarili, pa onda pola sposobnih legitimnih birača na izbore ni ne izađe. A da smo ih kažnjavali svake četiri godine, ipak bi malo drugačije razmišljali, ako bi imali namjeru zadržati se nešto dulje na vlasti.
Jedan bojkot ne čini proljeće, ali...
Hoće li bojkot ili bojkoti, jer prema svemu sudeći i danas je petak i novi bojkot, nešto promijeniti? Možda neće odmah, jer činjenica jest da je ovo malo šira priča od manipulacija bezobraznih trgovaca. Ako netko nije primijetio, super je bilo gledati pokisla lica pojedinih ministara koji su procijedili kroz zube da podržavaju bojkot, iako ih s 4-5 tisuća eura plaće “blago zaboli za cijene”, a najsuper je bio hrvatski premijer koji se skoro ugušio u vlastitom licemjerstvu kad je mrtav-hladan izjavio da ga podržava, kao i građane, da su građani poslali poruku i bla bla bla.
Čemu (kome) služi Vlada?
Znaju građani da Vlada nije tu da zamrzava cijene pojedinih proizvoda i daje packe trgovcima, ali Vlada je tu da zaštiti domaću proizvodnju (ako još netko nije shvatio, proizvodnja hrane je nacionalni interes). No, naša se proizvodnja ne može zaštititi rasprodajom poljoprivrednih zemljišta, pretvaranjem poljoprivrednih zemljišta u građevinska, pa nam je tako danas u Ravnim kotarima koji su nekad bili “trbuh Zadra” najvažnija djelatnost najam vila s bazenima za odmor. Zaštita domaće proizvodnje nije dijeljenje poticaja frendovima i sumnjivim likovima i zaštita uvoznih lobija, nego sustavna strategija koja se provodi na terenu, edukacija, ulaganje u kadrove, poticanje na udruživanje u klastere, regulacija uvoza, stvaranje otkupnih centara za domaće prozvođače i u konačnici borba u Bruxellessu za kvalitetu i plasman hrvatskih proizvoda. Je li itko zabrinut što ljudi uklanjaju zasade višnje maraške, jedinstvene na svijetu, jer su im toliko dampirali otkupnu cijenu da im se više ne isplati proizvodnja? O mljekarstvu, stočarstvu da i ne govorimo. Pogledajmo malo police u trgovačkim lancima, koji su nam mahom u stranom vlasništvu, pa ćemo brzo shvatiti da po preskupim cijenama kupujemo otpatke ŽNJ kvalitete koje se naša svetica Europa želi riješiti, jer valjda smatra da Nijemac i Hrvat ne mogu jesti istu kvalitetu.
Ima li tko ideju?
Sad papir i olovku u ruke, pa izračunajte, jer mi nešto palo na pamet. Ako u jedno vozilo stanu četiri osobe koja svaka ima svoju obitelj i podijele troškove benzina, pa planski odu đir po OPG-ovima i malo do Like, i lijepo za cijeli mjesec kupe domaće krumpire, kiseli kupus, voće, povrće, sir, jaja, meso, dakle sve ono što nam treba da bismo se hranili i prehranili i ostali zdravi, hoće li to biti jeftinije nego svaki dan na pijaci i po trgovinama prosipati 50-60 eura i tako svaki dan,mjesec, pa godinu. Bojkotiramo i podupiremo naše poljoprivrednike. Možda je nekome ideja bez veze, što je ok, jer svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali bolje ikakva ideja, nego nikakva. Bezidejnost nas je i dovela do ovoga.
I koliko god politika i trgovci banalizirali ovaj bojkot, nekako se ipak čini da im nije svejedno, jer ni oni nisu toliko tupavi da ne kontaju da je nakon ovoga dovoljna samo jedna iskra da bojkot preraste u masovni prosvjed. Naime, bojkot protiv cijena je samo dio gušenja građana, a kad nekom voda dođe do grla, neće se samo pustiti da potone, nego će se itekako početi koprcati.
