S kakvim se promjenama urbanog identiteta i načina života zajednice suočavamo zbog utjecaja mrežne digitalne komunikacije u turizmu, kako digitalizacija utječe na turističke procese i kakve su posljedice digitalnih mehanizama na urbanizam i gradove, tema je predavanje koje je, u organizaciji zadarskog Društva arhitekata, održao mr. sc. Mirko Petrić, stručni savjetnik Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar – Područni centar Split.
- Mi se danas nalazimo u jednom trenutku u kojem se polako mijenja paradigma turizma na koju smo bili naviknuli. Sve do možda čak i 2013. godine, kada smo ušli u Europsku uniju, nekako se taj proces vodio po načelima nekadašnjeg masovnog turizma, gradnje koja je bila tome pripadna i privatnog domaćinstva, dakle, privatnih malih kućica koje su se iznajmljivale, što je sve zapravo proces koji traje od šezdesetih godina i zapravo u tom procesu nije bilo novih momenata, osim što se sve više jeo prostor, odnosno povećavao se broj izgradnje, rekao je Petrić.
Resorti i kruzeri kao najgore vrste turizma
No, u zadnjih deset godina otkako smo članica Europske unije dolazi do procesa okrupnjavanja kapitala u hotelskoj industriji koja polako postaje, kako je Petrić naziva, eksteritorijalna, odnosno povećava se količina onoga što nazivamo ili ekskluzivnim hotelima ili resortima koji su izvučeni iz urbanog okoliša i društvenog i kulturnog konteksta.
- I to zapravo donosi neke negativne posljedice za gradove i za stanovništvo koje živi u njima, to je poznat proces. Poznat je, recimo, s Kariba, to je jedna vrsta turizma koja tamo dominira. Najgora vrsta turizma su resorti, a nakon njih slijede kruzeri, kojih, nažalost, dosta imamo i na našim prostorima, a koji zapravo mijenjaju protoke u gradovima. Dakle, mijenjaju protoke i stvaraju golemo zagađenje. Hrvoje Carić s Instituta za turizam je, u suradnji s prirodnim znanstvenicima, vrlo detaljno izračunao kolike su posljedice kruzerskog turizma za Jadransko more koje ima sporu cirkulaciju vodene mase i relativno je malo. Da ne govorim o otpadu, da ne govorim o tome da svaki kruzerski putnik proizvodi četiri puta više otpada nego hotelski turist. Dakle, to je jedna stvar, a druga je, kao što znamo iz primjera Dubrovnika i sličnih gradova, totalno su promijenjeni lokalni protoci i još se radi na tome da ljudi nestanu iz gradova, jer bogatiji turisti, odnosno kako ih zovu bolji turisti, ali svakako i turisti koji samo prođu kroz grad, naprave neku ekološku razliku koja je najčešće šteta i onda nestanu. Tjeraju praktički onu drugu vrstu turizma koji bi bio, kako se danas kaže, lijepo održiv. Znači, to su dva scenarija, smatra Petrić.
Platformski turizam uništava urbanost
Treći scenarij smatra možda i gorim od prethodna dva, a on dolazi s digitalizacijom turizma. Riječ je o platformskom turizmu koji smo na velika vrata upoznali kroz gotovo pa nezaustavljivu i galopirajuću apartmanizaciju dalmatinskih gradova, ali sve češće i onih koji se nalaze u kontinentalnom djelu Hrvatske.
- Ja ovdje želim pokazati koja je razlika urbanih posljedica takve vrste turizma u odnosu na one koje smo imali prije s resortima i kruzerskim putnicima. Jer one, naime, ne samo da remete tokove u mjestu, nego praktički dovode do jedne nove simboličke sfere u koju se lokalno stanovništvo uklapa i zapravo dolazi do nekakve vrste deteritorijalizacije njihovog shvaćanja cijelog prostora, rekao je splitski sociolog.
To su, s jedne strane, ekstrakcijski mehanizmi koji omogućuju da posjednik platforme poput Airbnba ili Bookinga ostvaruje profit bez da uopće biva na ovom prostoru i da išta u njega ulaže, već se iskorištava lokalna infrastruktura koju gradi lokalno stanovništvo. To može imati loše posljedice u prostoru jer se često gradi izvan urbanih pravila, ali to, ističe Petrić, nije briga nikoga tko nema teritorijalnost na ovom prostoru. S druge strane, dolazi do takozvane storifikacije.
- Puno se priča. Imamo umjetnu inteligenciju koja je sve jače prisutna u cijelom tom području, tako da simbolička sfera stradava. Dakle, dok ove prethodne dvije vrste turizma utječu na lokalne protoke i njih poremećuju, platformski turizam dovodi do promjene u svijesti ljudi koji se njime bave, tako da se i oni na neki način simbolički deteritorijaliziraju, te više ne žive u tim svojim zajednicama. To su procesi za koje ne možemo baš reći da su dobri, iako dopuštaju stanovništvu preživljavanje. Znamo da je u uvjetima gubitka lokalnog stanovništva, u uvjetima deindustrijalizacije koja je potpuna, u uvjetima kad javne ustanove nisu u stanju uključiti se u takozvanu ekonomiju znaka i prostora, da je to zapravo jedna od malih djelatnosti, kako bi se to reklo, sitnog zuba, kojom se lokalno stanovništvo može baviti, ali ta je djelatnost dugoročno i kratkoročno prilično neodrživa, rekao je Petrić.
Opada nam broj turista i količina novca
Da je takav oblik turizma zaista neodrživ vidljivo je po stalnom opadanju količine broja turista koji dolaze, ali još očitije je po opadanju količine novca. Petrić ističe kako je to znak da smo zreli za neku veliku promjenu, te da tu promjenu možemo jedino postići ako dobro razumijemo procese kroz koje prolazimo.
- Nastojao sam pokazati te procese i kako je do njih došlo. Idem u povijest natrag do trenutka kad je počela preteča Interneta. Dakle, vraćam se do ranih pedesetih godina i onda pokazujem kako zapravo to sve skupa mijenja situaciju u kojoj jesmo. Polazim od sociologa Manuela Castellsa koji je još 1998. godine počeo razlikovati takozvani prostor tokova i prostor mjesta. Prostor tokova je onaj u kojem praktički nema digitalno eksteritorijaliziranih mjesta. Znači, taj je proces dugotrajni proces ekstrakcije. To je opet iz postkolonijalne teorije, a taj proces stvara mogućnost ekstrakcije vrijednosti iz prostora, a da tu ne morate raditi ni ulagati apsolutno ništa. Recimo, takozvani plantažni ili doseljenički kolonijalizam je tražio stanovita ulaganja u infrastrukturu, održavanje tih plantaža, održavanje ljudi koji su na njima radili, makar robovske radne snage, neko ulaganje je tražilo. Ovdje apsolutno nema ulaganja, osim u vlastiti sustav, umjetnu inteligenciju i druge elektroničke sustave i tu onda dolazi ekstrakcija kapitala. Vi sami dolazite i radosno stupate u taj odnos međuzavisnosti u kojemu ste zapravo vi taj koji pati, vaši resursi pate, vi ulažete i dobivate onda 50 posto. Nisu to neke slučajne brojke, o tome sada govorim u lokalnom kontekstu, ali o tome se puno govori u Europskoj komisiji i u tim raspravama često čujemo, na primjer, da je prije deset godina proračun Europske unije bio petnaestak trilijuna eura, a SAD-a nešto više od toga, gotovo 16 trilijuna eura. Deset godina poslije SAD ima proračun 30 trilijuna eura, a Europa 15,6 trilijuna eura. Gdje je razlika? Između ostaloga, u digitalnim tokovima koje sad treba regulirati i na tome se radi, tako da smatram kako i mi moramo regulirati neke procese, rekao je Petrić.
Prostor nije više javno dobro nego resurs
Prevladavajuća ideologija današnjice, kapitalistički sistem, u korištenju tih digitalnih alata, prostor više ne vidi kao javno dobro, već ga isključivo gleda kao resurs koji se može i treba iskoristiti. Takav način razmišljanja, što je vidljivo iz naših lokalnih primjera, po svemu sudeći nema nekakvih granica, pa ta ideja onda ulazi u naš osobni život na način da mi svoj osobni prostor pretvaramo u nekakav resurs za zaradu. Rezultat tog procesa je da kao zajednica dobivamo sve manje, pa su danas jezgre mnogih dalmatinskih gradova poput Zadra, Splita ili Dubrovnika, postale u potpunosti apartmanizirane, te u njima više ne živi lokalno stanovništvo. No, kako se boriti protiv toga, koje je potencijalno rješenje ako znamo koliki kapital imaju takve platforme koje su donijele takav način razmišljanja i mogu li se uopće lokalne vlasti, ali i čitave države, oduprijeti korporacijama koje nerijetko raspolažu s većim kapitalom nego one same?
Rješenje u obrazovanju
- Odgovor je vrlo teško. Rješenje tog problema je vrlo teško. Međutim, kao što znamo, najduže putovanje počinje prvim korakom. Jedna razina u kojoj mi imamo participaciju i što nas razlikuje, dakle ne samo Hrvatsku, nego i sve zemlje članice Europske unije, mi nismo tu u neokolonijalnom položaju, nego imamo političku zastupljenost. To je, recimo, razlika u odnosu na neke nekadašnje kolonijalne ekstrakcije. Dakle, na isti način kao što se regulira velike platforme, ne samo cijeli ovaj digitalni biznis, tako će to trebati napraviti i na turizmu. Ali mi ne možemo samo čekati da to radi Europska unija, iako bi naši političari koji sjede u Europskom parlamentu svakako trebali inzistirati na tome, nego moramo potegnuti neke korake i s ove strane. Ja sam tu napisao nekoliko fraza koje zvuče šuplje. Često citiram nekadašnjeg britanskog premijera Tonyja Blaira, meni ne baš omiljenog političara, koji je govorio: “Obrazovanje, obrazovanje, obrazovanje.” Mi nemamo drugog rješenja. Naše stanovništvo je vrlo slabo obrazovano. Mi imamo vrlo slab ljudski kapital, kako ga zovu kapitalisti, i prvi korak prema promjeni je sustavno školovanje u dobrim školama. Drugo je stvaranje upravne elite, što je nešto što mi danas nemamo, a koja se može nositi s ovim procesima. Dakle, obrazovanje na prvom mjestu, zatim ljudi, jer čovjek mora biti u središtu cijele stvari, a na trećem je mjestu nešto što je jako nepopularno reći, a to je država. Bez države niti jedan od ovih procesa nema nikakve šanse da zaživi, čak ni na malom prostoru. Naravno, ne mislim na državu u nacionalističkom smislu, nego, kad gledamo globalno, država je zapravo lokalni akter. Dakle, država kao lokalni akter koja bi trebala imati javni interes kao svoju primarnu svrhu. Sinergijom tih stvari mislim da bi se mogla promijeniti postojeća paradigma. Osim toga, važno je i nešto što bih nazvao razumnom digitalizacijom. Sada imamo hiperdigitalizaciju koja je loše vođena, a pogotovo u školskom sustavu, gdje smo svjedoci toga da se djeci u prvom razredu u ruke daju tableti, dok su, recimo, u njemačkoj zabranjena računala i tableti u razredu do 10. godine života. Potrebne su nam digitalne kompetencije, ali i sve one stvari koje ulaze u njih. Sad nam umjetna inteligencija vodi turiste, taj proces je potpuno autonoman i ono što se navješćuje u globalnim razmjerima je smanjenje radne snage zbog njezinog utjecaja. No, ona je punjena takozvanim aberantnim dekodifikacijama, odnosno krivim pričama, storifikacijom cijelog doživljaja. Dakle, mora nekakav input dolaziti i s ove strane. To su mali koraci i sad nam se možda čini da ih je teško postići, no siguran sam da bi takav pristup nakon nekog vremena imao šanse. Samo moramo apelirati na to da naša država počne funkcionirati. Potrebna je sinergija svih faktora o kojima sam govorio, jer u suprotnom proces ekstrakcije završava time što više ničega nema, to je potpuno uništenje resursa. Zato nam je krajnje vrijeme da počnemo misliti, zaključio je Petrić.
