Kućni odgoj je jedno, a školski sasvim drugo

Završili su ljetni praznici, započinje nova školska godina. Nekad, ne tako davno, odlazak u školu bio je vrlo jednostavan.

Znali smo što znači škola i kakva tamo pravila vrijede. Sve je bilo kristalno jasno, učitelji, nastavnici i profesori bili su “Bog i batina”, neprikosnoveni autoritet i kod učenika i kod roditelja.

Roditelji su u školu odlazili na roditeljske sastanke, nakon čega si kući strepio hoćeš li dobiti pohvalu ili kaznu. Jer svi su poštivali učitelje, nastavnike i profesore - obitelj, susjedi, cijela gradska četvrt i cijelo selo, i što je najbitnije i u školi.

Obitelji su bile odgovorne za djecu u ranijim godinama, a škole su nakon tog razdoblja preuzimale brigu o obrazovanju djece.

Bili smo odlični, vrlo dobri, dobri, a bilo je i nedovoljnih te su padali, ponavljali razred, ali bili smo isti, prijatelji, družili se, igrali se.

Došle su nove generacije obrazovnih djelatnika, ali i nove generacije učenika i roditelja, koji kao da i ne razlikuju kućni od školskog odgoja. Učenici uglavnom misle da su odlični, a roditelji ih podržavaju jer njegovo dijete mora biti najbolje.

A kad poneki odlični učenik dobije manju ocjenu, on nije uopće kriv, već učitelj, nastavnik ili profesor. Roditelji preuzimaju riječ, slijede razgovori, pregovori, dopisi, čak i prijetnje odvjetnicima. “Pametniji” popušta, učeniku promijeni ocjenu i “mirna Bosna”.

Vjerujemo da će tzv. škola budućnosti učiti djecu da nije diploma sve u životu, dokaz da su ljudi, već da budu ljudi kako bi svojim radom i trudom dobivali diplome.