Jedno od najvažnijih i najosjetljivijih pitanja današnjice je siromaštvo djece. Iako se Hrvatska razvija i društvo napreduje, izazovi povezani sa siromaštvom među najmlađima nisu nestali, štoviše postali su gorući problem koji zahtijeva pažnju i dublje razumijevanje.
Siromaštvo djece nije samo statistika, već priča o tisućama djece koja se suočavaju s nedostatkom osnovnih potreba, pristupom obrazovanju i zdravstvenoj skrbi te ograničenim mogućnostima za razvoj punog potencijala. Stoga smo razgovarali s predsjednikom Hrvatske mreže protiv siromaštva, Nedjeljkom Markovićem, diplomiranim socijalnim radnikom, o različitim aspektima ovog problema, uzrocima i posljedicama te o mogućim rješenjima koja bi mogla pomoći da se siromaštvo djece u Hrvatskoj smanji i da se svakom djetetu osigura šansa za uspjeh.
Pravi, ljudski glasovi
Kad je i s kojim ciljem nastala Hrvatska mreža protiv siromaštva?
- Uskoro će biti 10 godina od osnutka Hrvatske mreže protiv siromaštva koja je nastala s ciljem promocije socijalnih prava i povezivanja organizacija koje rade u ime i za ranjive skupine u Hrvatskoj. Jedan od ciljeva bio je i povezivanje s europskim organizacijama i članstvo u Europskoj mreži protiv siromaštva kako bismo mogli utjecati na europske politike usmjerene prema borbi protiv siromaštva. Sudjelujemo u godišnjem, europskom okupljanju osoba s iskustvom siromaštva gdje siromašni iznose svoje priče, a oni koji odlučuju o politikama - slušaju. Osim “brojki”, raznih statističkih pokazatelja, važno je da se čuju pravi, ljudski glasovi osoba koji pokušavaju podmiriti svoje svakodnevne životne potrebe i živjeti dostojanstveno.
U Hrvatskoj je oko 110 tisuća djece koja su u riziku od siromaštva, a to je 16 posto od ukupno 690 tisuća djece u Hrvatskoj što je jako veliki broj. Možete li obrazložiti što zapravo znači “u riziku od siromaštva” i kako je moguće da je brojka toliko visoka, odnosno što biste izdvojili kao glavne uzroke?
- Koristimo koncept “relativnog siromaštva” koji nam govori o prihodima kućanstva i o tome koliko nam je novca potrebno za podmirenje uobičajenih životnih troškova u određenom društvu - u Hrvatskoj, ako u kućanstvu s dvije odrasle osobe i dvoje djece mlađe od 14 godina mjesečni prihodi iznose manje od 920 eura, onda je to kućanstvo u riziku od siromaštva. To znači da te osobe trebaju financijsku podršku društva kako bi podmirili svoje temeljne životne potrebe i kako bismo osigurali njihovo sudjelovanje u društvu. Prema podacima za 2022. godinu, stopa rizika od siromaštva u Hrvatskoj je iznosila 18 % te je u padu već nekoliko godina zaredom. Stopa rizika za djecu od 0 do 17 godina je nešto niža od prosječne i iznosi 16 %.
Djeca ovise o prihodima svojih roditelja i nose taj teret svojih obitelji, tako su siromaštvom pogođenija djeca u obitelji u kojima jedan ili čak oba roditelja ne rade, djeca samohranih roditelja, obitelji u kojima roditelji moraju skrbiti o većem broju djece te obitelji koji, uz djecu, imaju druge ovisne članove - bake i djedove koji imaju niske prihode ili su čak bez prihoda. Siromaštvo ovisi i gdje živite, pa su tako siromašniji oni u Panonskoj Hrvatskoj u odnosu na Grad Zagreb ili Sjevernu Hrvatsku. Možemo reći da su u najdubljem siromaštvu djeca čiji roditelji primaju zajamčenu minimalnu naknadu preko Hrvatskog zavoda za socijalni rad (nekadašnjih centara za socijalnu skrb), a takve djece je negdje oko 14 000 u Hrvatskoj.
Njihovo siromaštvo je toliko bolno da su to nevidljiva djeca u našem društvu jer osim materijalnih stvari, oni su često lišeni i u odnosima, druženjima s drugima, njih se ne poziva na rođendane ili zabave, ne idu na more ili na odmore, a sve to utječe na njihovo samopouzdanje i sliku o sebi. Jedna majka nam je nedavno rekla kako joj se “srce slama” što njezino dijete ne može ići na školske izlete koliko i druga djeca, što ne može ići u glazbenu školu i razvijati vještine i često se pita hoće li je djeca kriviti što im ne može puno toga priuštiti. Tako siromaštvo pogađa i sâm osjećaj kompetentnog roditelja koji je u stanju osigurati zdrav i siguran život svojoj djeci.
Socijalni programi i politike
Imate li podatke kakva je situacija u Zadarskoj županiji?
- U Hrvatskoj se podaci o riziku od siromaštva dobivaju putem godišnjih Anketa o dohotku stanovništva koje provodi Državni zavod za statistiku i podaci se odnose na cijelu Hrvatsku podijeljenu u četiri regije. Kako podaci obuhvaćaju statističke regije, a ne za pojedine županije, osobitost tih podatak je ta što se istraživanje ne odnosi na populaciju na otocima koji čine specifičnu prostornu cjelinu zbog manje dostupnosti. Imamo neke, već zastarjele podatke iz 2011. godine, koji govore da je u Zadru stopa rizika od siromaštva 19,6 %, a u Zadarskoj županiji 25,2 %, ali zbog opće stope gospodarskog rasta i povećanja zaposlenosti, kao i rasta prihoda opće populacije i pada broja siromaštva u cijeloj Hrvatskoj, vjerujem da su danas te brojke niže nego prije 12 godina.
Koji se socijalni programi i politike trenutno provode s ciljem borbe protiv siromaštva djece?
- Kada promatramo naknade za djecu, tu nam je važan doplatak za djecu kojeg mjesečno koristi oko 112 tisuća osoba za 222 tisuće djece i to su djeca koja su u najvećem riziku od siromaštva. Za naknade je uloženo oko 250 milijuna eura godišnje, a iznosi su preniski, između 26 i 40 eura mjesečno po djetetu, što ne zadovoljava temeljne potrebe djece i nadamo se da će i iznosi i cenzusi po kojima se određuju naknade biti ubrzo promijenjeni. Važno nam je i financiranje dodatnog rodiljnog dopusta koji obuhvaća razdoblje od proteka obveznog dijela rodiljnog dopusta do navršenih šest mjeseci djetetova života u iznosu od 250 milijuna eura. Također, nabava je udžbenika u osnovnim školama od školske godine 2019./2020. za roditelje besplatna jer se sredstva osiguravaju u državnom proračunu. Od ove godine je u državnom proračunu osiguran iznos za besplatni obrok učenika u osnovnoškolskom obrazovanju čime je Hrvatska postala jedna od šest zemalja članica koja je osigurala besplatan školski obrok svim učenicima. Nadamo se da će se ta mjera proširiti i na srednjoškolce kako bismo imali jednake šanse u obrazovanju. To su sve pozitivne nacionalne mjere koje treba detaljno vrednovati i stalno unaprjeđivati, a osobito stalno podizati iznose zajamčene minimalne naknade i vezati je uz medijalnu plaću i inflaciju, a koja je ciljana mjere protiv siromaštva. A ako promatramo lokalna ulaganja za djecu, najveći iznosi su predviđeni za dječje vrtiće, u 2022. godini oko 236 milijuna eura i jednokratne naknade za novorođenu djecu u iznosu od 15 milijuna eura. Osiguran je i niz manjih potpora poput stipendija, prijevoza učenika i studenata, smještaja u učeničke domove, pomoć obiteljima u stambenom zbrinjavanju. Nabavu školskih udžbenika u srednjim školama sufinanciralo je 35 gradova, odnosno i 58 općina u 2022. godini, a nadam se da će se financiranje udžbenika za srednjoškolce financirati iz proračuna za svu djecu u Hrvatskoj, bez obzira na njihove općine i gradove. Djeca ne smiju patiti jer nisu iz “pravog” grada ili općine, nego moraju imaju jednake šanse za razvoj.
Dugoročne i kratkoročne posljedice
Prate li socijalne mjere poskupljenja i ostale ekonomske neprilike?
- Osnovica po kojoj se računaju socijalne naknade određuje Vlada Republike Hrvatske te ne postoji zakonska obveza usklađivanja prema nekom modelu kao što je to stopa inflacije, stopa siromaštva, prosječna ili medijalna neto plaća ili neki drugi objektivni i mjerljivi kriterij. Zato je posao naših organizacija ukazivati kako je borba protiv siromaštva najvećim dijelom isključivo političko pitanje - kada politička elita odlučiti učinkovito smanjivati siromaštvo, ono će se i događati i postat će opipljivo u dostojanstvenim potporama. Podržali smo nedavne Vladine mjere usmjerene povećanju naknada za najsiromašnije (zajamčenu minimalnu naknade) jer je to dobar smjer, ali očekujemo još snažniji odgovor i veća ulaganja u sustave socijalne skrbi i obrazovanja.
Kakve su posljedice siromaštva djece na njihov dugoročni razvoj i budućnost, obrazovanje...?
- Puno je dugotrajnih i kratkoročnih nepovoljnih ishoda za djecu koja odrastaju u siromaštvu - oni kratkoročni su opće nezadovoljstvo sobom, svojom obitelji i društvom, nepovjerenje u druge ljude, osjećaj osamljenosti i napuštenosti, osjećaj da su zakinuti i da uvijek “neuspješni”, a dugoročniji govore kakvo takva djeca imaju lošije zdravlje, nisko obrazovanje, lošije životne vještine, lošije uvjete zaposlenja ili dugotrajniju nezaposlenost, narušeno mentalno zdravlje, socijalnu izolaciju i teškoće odnosa, veći rizik kriminalnog i antisocijalnog ponašanja, ovisnost o pomoći ustanovama socijalne skrbi i humanitarnih organizacija itd. Drugim riječima, siromaštvo pogađa osobu u svim njezinim područjima i ono postaje glavnim obilježjem kroz život.
Specifične skupine
Postoje li specifične skupine djece koje su posebno pogođene?
- Imamo nekoliko skupina djeca koja su pogođena zbog nekog obilježja, bilo da je riječ o djeci pripadnicima romske nacionalne manjine, djeci migrantskog podrijetla, iz Ukrajine i drugih zemalja, djeci s teškoćama u razvoju i djeci korisnika zajamčene minimalne naknade. Također, i djeca iz manje razvijenih, ruralnih krajeva, ona u alternativnoj, ne-obiteljskoj skrbi poput djece u domovima ili udomiteljskim obiteljima, kao i djeca roditelja u zatvoru, u različitim su istraživanjima promatrana kao posebno pogođena zbog svog mjesta stanovanja ili obilježja obitelji ili osobnih karakteristika.
Primjećujete li da su siromašni općenito manje stigmatizirani u društvu?
- O stigmatizaciji siromaštva i siromašnih dosta smo pisali proteklih godina. Kod djece je opasnost da ih drugi zbog siromaštva označe kao manje vrijedne i da stvaraju svoje pretpostavke o njihovom ponašanju, stavovima ili vrijednostima temeljem materijalnog statusa. Opasnost je da će siromašna djeca biti prva prokazana kao lijeni iako je uzrok “lijenosti” nedostatak roditeljske podrške ili nemogućnost pristupa Internetu, računalu ili knjigama. Siromašna djeca mogu biti izvrgnuta vršnjačkom zlostavljanju zbog “nemarkirane” odjeće ili starih mobitela što može djecu voditi prema marginalizaciji i segregaciji, izdvajanju iz grupe. Neka su istraživanja pokazala da djeca preuzimaju sklonost predrasudama i stereotipima od vlastitih roditelja, ali da se s njima ne rađaju što nam jasno daje znak kako moramo govoriti o suzbijanju stigmatizacije u javnosti i učiti djecu o dostojanstvu svake osobe. Roditelji koji su pogođeni siromaštvom ističu potrebu da od svoje djece “naprave dobre ljude” i da im “stave kruh u ruke”. Roditelji jasno pokazuju što im je važno u životu i da materijalno siromaštvo neće utjecati na to jesu li njihova djeca dobri i vrijedni ljudi jer ono što ih čini posebnim su vrijednosti koje nose u sebi i svojim obiteljima.
Potrebna i nenovčana podrška
Koje biste socijalne i političke mjere predložili kako bismo poboljšali situaciju?
- Jedna linija mjera usmjerena je prema najsiromašnijima koji doista trebaju naknade koje će ih izvući iz siromaštva i dati im priliku za novi životni početak. To znači da naknade neće biti takve da omogućavaju puko preživljavanje, nego takve da omogućavaju uspostavljanje novih odnosa u društvu. Borba protiv siromaštva ne vodi se u jednom ministarstvu u području socijalnih naknada, nego bi trebala biti briga svih tijela, bilo da je riječ o borbi protiv stambenog siromaštva koje sada pogađa velik broj mladih obitelji i koji je jedan od razloga iseljavanja ili digitalnog siromaštva koje znači da siromašni teško dolaze do tehnologija i informacija koje su nužne u današnjem svijetu. Ne imati pristup informacijama znači ovisiti o drugima, bez inicijative, poduzetničkog duha ili vjere u svoje sposobnosti. Za izlazak djece iz siromaštva, pored novčanog ulaganja u djecu, potrebna je i nenovčana podrška te je potrebno poticati podršku usmjerenu na sprečavanje, prepoznavanje i rješavanje problema djeteta uzrokovanih siromaštvom. To mogu biti različite socijalne usluge mentorstva za djecu, podrške u obrazovanju i stipendiranju, osiguravanje besplatnih udžbenika i prijevoza djece, pomoći u učenju, suzbijanje napuštanja školovanja i uključivanja u aktivnosti slobodnog vremena, kao usluge važne za djetetovu dobrobit i razvoj socijalnih, kognitivnih i emocionalnih vještina. U tome, osim državnih tijela, svoju ulogu imaju i organizacije civilnog društva. Naš je posao ukazivati na slabosti, slušati one pogođene siromaštvom i dati im “glas” u medijima i među političkim elitama koje upravljaju proračunima i zakonima, kao i vratiti povjerenje građana u svoje snage i zajednicu u kojoj žive.
