Neki su političari, izgleda zaboravili, kako su na vlast došli.
Naoko, više pomoću jezika, naracije, nego djelima koje su obećali izvršiti. Kako obećano nije ispunjeno, na kraju ostane samo, kao i na početku - jezičina. U zadnje vrijeme naši se političari, pa bilo to oni lokalni ili oni na višoj državnoj razini, koji sebe smatraju nedodirljivima, služe jezikom nadničara. No, razlika je velika u jeziku nadničara i političara. Nadničar, naime, ima pravo psovati, vikati, no političar na to nema pravo, trebao bi znati što je to bitno i za ljute nadničare i za one koji su možda i zadovoljni svojim životom. Ukoliko se ti isti ne slažu s političkim protivnicima, s njima bi se trebali obračunati na nekakvoj primjerenoj političkoj komunikaciji, koja ne vrijeđa nikoga, a ponajmanje birače.
Predsjednik koji nema toliko ovlasti koliko bi htio imati, na vulgaran, perfidan i za predsjednika jedne države, možemo to slobodno kazati, neobičan način gazi sve pred sve sobom. Možda je kad-kad i u pravu, ali njegov način kritiziranja svega i svakoga oko sebe više priliči kolumnistu nego predsjedniku. Možda bi bilo vrijeme da napokon pokaže svoj karakter, na kojega se često poziva, bez suvišnih komentara i uvreda.
Slično je i s našim lokalnim političarima. Vrijeđanja, psovanja, uvrede, izbacivanja i ubacivanja u Gradskoj vijećnici postali su uobičajeni putokaz komunikacije izabranih. No, kada se na kraju balade proračun prihvati, na ovaj ili onaj način, počinju pomirljivi tonovi, sve se zaboravlja i mandat teče dalje. Neki se, dakle, s pravom pitaju je li takav način komunikacije namjerno izabran kako bi se jedno vrijeme zaboravilo na malo ozbiljnije probleme. A kod nas ih ima.
