<p>Ilustrativna fotografija</p>
Ilustrativna fotografija
StoryEditor
Kolumna

Politika i jezik

Neki su političari, izgleda zaboravili, kako su na vlast došli.

Naoko, više pomoću jezika, naracije, nego djelima koje su obećali izvršiti. Kako obećano nije ispunjeno, na kraju ostane samo, kao i na početku - jezičina. U zadnje vrijeme naši se političari, pa bilo to oni lokalni ili oni na višoj državnoj razini, koji sebe smatraju nedodirljivima, služe jezikom nadničara. No, razlika je velika u jeziku nadničara i političara. Nadničar, naime, ima pravo psovati, vikati, no političar na to nema pravo, trebao bi znati što je to bitno i za ljute nadničare i za one koji su možda i zadovoljni svojim životom. Ukoliko se ti isti ne slažu s političkim protivnicima, s njima bi se trebali obračunati na nekakvoj primjerenoj političkoj komunikaciji, koja ne vrijeđa nikoga, a ponajmanje birače.

Predsjednik koji nema toliko ovlasti koliko bi htio imati, na vulgaran, perfidan i za predsjednika jedne države, možemo to slobodno kazati, neobičan način gazi sve pred sve sobom. Možda je kad-kad i u pravu, ali njegov način kritiziranja svega i svakoga oko sebe više priliči kolumnistu nego predsjedniku. Možda bi bilo vrijeme da napokon pokaže svoj karakter, na kojega se često poziva, bez suvišnih komentara i uvreda.

Slično je i s našim lokalnim političarima. Vrijeđanja, psovanja, uvrede, izbacivanja i ubacivanja u Gradskoj vijećnici postali su uobičajeni putokaz komunikacije izabranih. No, kada se na kraju balade proračun prihvati, na ovaj ili onaj način, počinju pomirljivi tonovi, sve se zaboravlja i mandat teče dalje. Neki se, dakle, s pravom pitaju je li takav način komunikacije namjerno izabran kako bi se jedno vrijeme zaboravilo na malo ozbiljnije probleme. A kod nas ih ima.

13.07.2022., 13:23h
21. srpanj 2024 20:58