Nasilje među mladima, za koje mnogi kažu kako sve više uzima maha, u hrvatskom kontekstu, svoj dodatni pogon dobiva i u regionalnim tenzijama i starim podjelama na sjever i jug. Nedavni napadi na splitske i zadarske srednjoškolce u Zagrebu izazvali su niz osuđujućih reakcija u javnosti.
Rivalstvo u obrascima mržnje
Prvi slučaj nasilnog incidenta dogodio se u samom središtu glavnog grada kad je na skupinu srednjoškolaca iz Splita iznenadno nasrnula skupina zamaskiranih mladića, pripadnika Bad Blue Boysa. U tom napadu došlo je do povrede nekoliko mladića iz Splita. U drugom slučaju, koji se odvio nekoliko dana kasnije, zamaskirani mladići napali su zadarske srednjoškolce, pri čemu, pukom srećom, nitko nije ozbiljnije povrijeđen. Kasnije se ispostavilo kako je u tom slučaju predvodnik napada bio problematični Šibenčanin, koji je trenutno u jednomjesečnom istražnom zatvoru.
Ovakvi sramotni događaji za mnoge su znak kako tradicionalno rivalstvo Zagreba i Dalmacije pretočeno u sportsko rivalstvo Dinama i Hajduka sve više poprima obrasce mržnje i kako to nikako nije dobro za naše društvo. Iz sociološke struke smatraju kako navijačka subkultura kadkad izlazi iz svojih okvira te kako su rezultat toga ovakvi primjeri nasilja među mladima.
- Mišljenja sam da je navijačka subkultura prvenstveno odraz šire društvene slike, nikako pokretač promjena. Simboličko i ritualno nasilje koje je često na utakmicama rivalskih klubova i navijačkih skupina je u velikoj većini upravo to, simboličko i ritualno. Međutim, postoje situacije koje su znatno opasnije, a to su slučajevi kada se nasilje dešava mimo navijačkog folklora, što se moglo vidjeti u Zagrebu na Jelačićevom trgu i ispred Interlibera. Ako se napadi dešavaju samo zato što netko ima “krivi” naglasak, onda govorimo o prelijevanju izvan okvira navijačkih rituala koji su zadnje vrijeme više usmjereni na organizirane i dogovorene sukobe, znatno manje na sporadične napade na ‘’civile”, istaknuo je Krešimir Krolo, sociolog sa zadarskog Sveučilišta.
“Arogantni Purgeri” i “Divlji Dalmatinci”
Krolo dodatno pojašnjava kako ovakav tip nasilja, proizašao iz regionalnih tenzija, svoju podlogu pronalazi u ustaljenim stereotipima iako ne nužno.
- Takvi stereotipi ne moraju nužno biti toksični ili nabijeni mržnjom, ali mogu poslužiti kao podloga i za takve procese. Kada govorimo o regionalnim stereotipima, riječ je o složenoj međuigri različitih čimbenika, no osobno nisam uvjeren da su danas toliko intenzivni koliko su bili prije nego se zemlja i prometno i medijski intenzivnije povezala. Iz slike “arogantnog Purgera” progovara simbolika koja sugerira kako Zagreb “snobovski” i iz pozicije centralne političke, administrativne, kulturne i ekonomske točke gledišta gleda na periferiju, odnosno Dalmaciju. U takvom kontekstu, stereotip “divljih” Dalmatinaca sugerira i kako je riječ o nekoj vrsti kolonijalnog odnosa prema Dalmatincima koji odbijaju prihvatiti vrijednosti i uzuse “civilizacije” i “modernog” života. Zagreb je tako “europski i kultiviran”, Dalmacija je “divlja i neukrotiva” i što su, u suštini, klasične pozicije koje kolonizatori imaju prema koloniziranima kada moraju pravdati svoje postupke prema domicilnom stanovništvu, pojasnio je Krolo.
Kako se hrane stereotipi?
Krolo još navodi neke primjere iz hrvatskog društveno političkog života koji jasno odražavaju kako se ‘’hrane’’ stereotipi u našem društvi i kako se stvara atmosfera koja potiče nasilje.
- Primjerice kada se gradila autocesta pa je jedna saborska zastupnica iz Zagreba tom prilikom izjavila kako ćemo “sada lakše MI dolaziti na more”. Na taj način je sugerirano kako su žitelji “centra” važniji od potreba “periferije”, pa onda iz takvih poruka se dodatno hrane, ne samo stereotipi, nego i odnosi moći u državi. Također mi pada na pamet i primjer, kada smo već kod nogometa i navijača, kako se u Hrvatskoj pionirska ideja Hajduka kao narodnog kluba i članskog modela desetljećima ismijavala s frazom da “ulica vodi klub”, dok se isti taj model s Dinamom predstavlja kao “festival demokracije” s “gospodskim Zvonimirom Bobanom” na čelu. Takve slike i takve priče i takav nesklad doprinosi animozitetima koji onda mogu doprinijeti atmosferi koja rezultira sporadičnim oblicima nasilja, komentirao je Krolo.
Psiholozi naglašavaju ulogu obitelji
S druge strane, iz psihološke struke daju drukčiji uvid u problem nasilja među hrvatskom mladeži zbog regionalnih tenzija, pri čemu dublje zadiru u osobne razloge ovakve mržnje i tenzija kod pojedinca, a naglasak stavljaju na obitelj.
- Regionalne tenzije djeca i adolescenti u pravilu prvo “upiju” u obitelji, kroz komentare za stolom, šale, uzdahe, izjave “mi” i “oni”, način na koji roditelji govore o drugim krajevima ili narodima. To je prva matrica, često nesvjesna, na koju se kasnije sve nadograđuje. Studije o agresiji jasno pokazuju da je obiteljska klima (toplina, sukobi, način na koji se govori o drugima) jedan od ključnih konteksta u kojem se formiraju neprijateljske atribucije i sklonost agresivnim odgovorima, pojasnio je Krešimir Prijatelj, psiholog i psihoterapeut sa zadarskog Sveučilišta.
Društvene mreže generiraju stereotipe
Krolo i Prijatelj slažu se kako nezaobilaznu ulogu u stvaranju i jačanju stereotipa, kao i poticanju nasilja, sve više preuzimaju društvene mreže kao mjesto na kojem se nasilje među mladima može proširiti na munjevit način.
- Ukoliko bi pak pokušali razumjeti odakle se danas generiraju stereotipi, mišljenja sam da društvene mreže mogu igrati ulogu u cijelom tom procesu jer se upravo pojednostavljene i iskrivljene identitetske slike lakše prenose takvim prostorom. Također, nužno je istaknuti da, ako kao društvo normaliziramo jedan tip diskriminirajućih stereotipa, recimo, prema različitim manjinama u Hrvatskoj, iracionalno je očekivati da se taj okvir za mržnju neće prenijeti i na druge u trenutku kada se iscrpi intenzitet negativnih emocija prema “primarnim” metama, istaknuo je Krolo.
- Društvene mreže pojačavaju i ubrzavaju nasilje. Polarizirani sadržaji, meme-ovi koji ismijavaju “one druge”, video-snimke nasilja i komentari ispod njih stvaraju dojam da je neprijateljstvo normalno, pa čak i poželjno. Istraživanja o socijalnim mrežama i polarizaciji pokazuju da online okruženja mogu produbiti grupne podjele i emocije prema “drugima”, osobito kada se mladi kreću u zatvorenim, jednoličnim krugovima istomišljenika. Dodatno, društvene mreže daju nasilju publiku, a svaka publika povećava motivaciju da se čin “pojača”, snimi i učini što “dramatičnijim”. Snimanje i dijeljenje nasilja pretvara patnju žrtve u sadržaj, a agresor dobiva pažnju, komentare i digitalni status, što prema istraživanjima pojačava vjerojatnost ponavljanja ponašanja, rekao je Prijatelj.
Dva oblika agresije
Prijatelj otrkiva kako je nasilni čin kod adolescenta ili mladog čovjeka način njegovog izražavanja pri čemu razliku treba praviti između dva oblika agresije.
- Kod dijela adolescenata agresija doista funkcionira kao “jezik” kojim pokušavaju izraziti sebe, ali ne na zdrav način. Istraživanja govore o dvije važne dimenzije agresije: reaktivnoj (impulzivnoj, iz afekta) i proaktivnoj (planiranoj). Reaktivna agresija često prikriva ranjivost, osjećaj ugroženosti i slabu regulaciju emocija. Proaktivna agresija više je povezana s traženjem moći, statusa i kontrole nad drugima. Kod ovakvih skupnih napada često vidimo mješavinu oboje: grupnu pobuđenost, ali i vrlo svjesno biranje žrtve koja simbolizira “drugog”, pojasnio je Prijatelj.
Neposredni povod nasilju nad školarcima u Zagrebu bila je isfrustriranost napadača dalmatinskim naglaskom i načinom govora žrtava te nam oko toga psiholog Prijatelj daje temeljitu raščlambu zbog čega je identitetsko nasilje psihološki teže od ‘’uobičajenog nasilja’’.
- Istraživanje socijalnog identiteta pokazuju da djeca i adolescenti vrlo rano uče dijeliti ljude na “nas” i “njih”, a jezik i naglasak postaju jednostavan i vidljiv kriterij za tu podjelu. Najčešće se na naglasak nadograde već postojeće regionalne napetosti, obiteljski narativi i grupne norme koje agresiju tiho odobravaju ili čak nagrađuju. U takvom kontekstu naglasak nije pravi uzrok, nego okidač, odnosno ono po čemu se žrtvu prepozna kao “drugoga”, na kojeg se projicira bijes, frustracija ili potreba za moći. Isto tako, važno je istaknuti kako se “uobičajeni sukob” među mladima obično odnosi na konkretan povod, na primjer nesporazum, ljubomoru ili uvredu između dvije osobe, i s vremenom se može razriješiti. Nasilje motivirano identitetom usmjerava se na osobu kao predstavnika cijele skupine i često se nastavlja i kada konkretni povod više nije važan. Takvo nasilje češće uključuje grupnu podršku, simbole pripadnosti i jezik koji dehumanizira drugu stranu. Istraživanja pokazuju da nasilje u kojem je identitet meta ima teže psihološke posljedice i za žrtve i za zajednice zbog narušavanja osjećaja sigurnosti na dubljoj razini, istaknuo je Prijatelj.
Zamaskirani nasilnici su kukavice
U svojoj daljnoj analizi, Prijatelj nam tumači psihološko značenje zamaskiranosti nasilnika kao bijeg u sigurnost kolektivnog identiteta.
- Zamaskiranost tijekom napada ima nekoliko psiholoških funkcija. Ono smanjuje osjećaj osobne odgovornosti (”Nisam to ja, to smo mi!”), daje osjećaj anonimnosti i sigurnosti (”Neće me prepoznati.”), pojačava grupni identitet (”Svi izgledamo isto, mi smo ekipa.”) te spušta prag srama i samokritike.To je klasična deindividualizacija, odnosno fenomen kad se pojedinac stopi s masom i lakše prijeđe granice koje sam, bez maske i grupe, možda nikada ne bi prešao, kazao je Prijatelj.
Posebno zabrinjava što istraživanja pokazuju da nasilje i agresija među mladima postaju način stjecanja popularnosti i strahopoštovanja te da je zbog tog u određenoj mjeri nasilje sve češće i postaje uobičajeno ponašanje kod mladih. Vršnjački pritisak i želja za statusom čine agresiju načinom da se u grupi bude viđen kao hrabar i važan, osobito kod adolescenata kojima je u toj dobi popularnost postala preokupacija. Istraživanja pokazuju da agresori u vršnjačkim skupinama često imaju veću percipiranu popularnost nego vršnjaci koji nisu nasilni, čak i kada su manje omiljeni. Grupno nasilje je zato i emocionalni i socijalni fenomen, a ne samo pitanje karaktera pojedinca.
Problem u medijskom predstavljanju regija?!
Naposljetku, Krolo i Prijatelj, svaki iz svoje pozicije, daju nam stručna mišljenja što to treba napraviti kao konkretni odgovor društva na problem rivalstva sjevera i juga koji putem regionalnih tenzija nadoljeva ulje na vatru razbuktalom nasilju među mladima.
- Mjere suzbijanja nasilja prvenstveno moraju biti političke i vezane za ulaganje u ravnomjerni razvoj regija i njihovom međusobnom povezivanju i komunikaciji te uvažavanju regionalnih kulturnih razlika i specifičnosti, nikako njihovom negiranju ili zatomljavanju. Primjerice, nužno je da se Dalmacija ne portretira samo kao mjesto za odmor i ruralna regija koja živi od ribe, vina i turizma, već da je riječ o regiji bogate urbane tradicije i ostavštine bez koje bi teško mogli govoriti o širem okviru hrvatskog nacionalnog identiteta, ali isto tako i široj slici mediteranske kulture koja i nadilazi nacionalne okvire. Važno je i da mediji vode računa o tome kako se predstavljaju regije, bilo da je riječ o izvještajima ili o dramskim prikazima. Nemali broj puta Dalmatinci su mogli samo biti prikazani kao “impulzivni”, “lijeni”, “strastveni”, a jako rijetko kao osobe koje su više od toga. Ako se u tim okvirima stvari postave na transparentniji i ravnopravniji način, mišljenja sam da će i manje biti toksičnih stereotipa i na društvenim mrežama, istaknuo je profesor Krolo.
Agresija ne donosi status
- Nasilje među mladima često nije samo “zloća”, nego način na koji dio adolescenata brani sebe od duboke unutarnje nelagode, straha od odbacivanja ili osjećaja manjkavosti. Najbrži i najtrajniji učinak u suzbijanju nasilja općenito ne dolazi od pojedinačnih radionica o empatiji, nego od promjene cijele školske kulture. Pri tom treba postaviti jasna pravila, dosljedne i brze sankcije, kao i uključiti druge učenika u promicanje nenasilja te poslati sustavnu poruku da agresija ne donosi status, već odgovornost. Radionice su korisne samo ako se bave konkretnim situacijama, ulogama (agresor–žrtva–promatrač) i stvarnim posljedicama nasilja na osjećaj sigurnosti grupe. Razmjene učenika između regija mogu biti izvrsne za smanjenje predrasuda, ali djeluju samo ako su pažljivo strukturirane i stručno vođene. Dakle, puki izleti bez pripreme i refleksije često pojačavaju stereotipe. Škola, roditelji i zajednica moraju slati istu poruku: agresija je znak problema, a ne snage. Roditelji najviše utječu onim što govore za stolom i kako reagiraju na različitosti. Topla, ali granicama jasna obitelj i sigurni prostori za mlade izvan škole (sport, kultura, volonterstvo s nulom tolerancije na govor mržnje) najjači su zaštitni faktori. Samo zajedničkim, dosljednim djelovanjem mijenjamo kulturu u kojoj pripadnost znači brigu jednih za druge, a ne dominaciju nad drugima, zaključio je Prijatelj.
