Sirija, Arapsko proljeće, 2011. godine. Demonstracije koje su počele kao dio šireg “Arapskog proljeća”, niza anti-vladinih prosvjeda diljem Bliskog Istoka i Sjeverne Afrike, na početku su bile mirnog karaktera, sa zahtjevima za demokratskim reformama, većim slobodama i okončanjem korupcije. Međutim, tadašnja sirijska vlada oštro je odgovorila, koristeći nasilje protiv demonstranata, što je i dovelo do radikalizacije situacije te prerastanja demonstracija u oružani sukob između vladinih snaga i raznih opozicijskih skupina. Sukob je uključivao: Sirijsku arapsku vojsku (SAA) - glavne oružane snage koje su lojalne vladi Bashara al-Assada.
Pobunjeničke grupe kao opozicija
Razne pobunjeničke grupe koje uključuju sirijsku opoziciju različitih ideologija, uključujući umjerene i islamističke frakcije. Neki od poznatijih su Sirijski nacionalni pokret i Vojska oslobodjenja Sirije. Kurdske snage - primarno vođene Sirijskim demokratskim snagama (SDF), koje uključuju YPG i YPJ, kurdske milicije koje kontroliraju dijelove sjeverne Sirije. Islamska država (ISIS) - Iako znatno oslabljena, ova teroristička organizacija je imala značajan utjecaj u Siriji do svojeg pada 2019. godine. Hay’at Tahrir al-Sham (HTS) - bivši al-Nusra Front, jedna je od dominantnih džihadističkih frakcija u sjeverozapadnoj Siriji. Strane vojne sile uključujući Rusiju i Iran, koji podržavaju Assadovu vladu, te Sjedinjene Američke Države, Tursku i druge, koje su podržavale različite opozicijske grupe. Turska, koja ima vlastitu povijest sukoba s Kurdima u vlastitoj državi i za koju je novoizabrani američki predsjednik Donald Trump izjavio kako ima pretenezije dominirati čitavom regijom.
Assadov pad
Bilo kako bilo, nakon više od deset godina sukoba koji je, između ostalog, uzrokovao migrantsku krizu diljem Europe, pa tako i u Hrvatskoj, u iznenađujući preokret događaja koji je potresao političku scenu Bliskog istoka, Bashar al-Assad, diktator i dugogodišnji predsjednik Sirije, napustio je vlast te sa svojom obitelji pobjegao u Rusiju. Ovaj dramatičan pad uslijedio je nakon nevjerojatno kratkotrajne ofenzive opozicijskih snaga. Dojučerašnji islamski radikali, u zapadnim medijima postali su pobunjenici pa se tako i na čelu te opozicije, nalazi se Abu Mohammad al-Julani, bivši Al-Quaedin džihadistički borac, a danas, kako sam tvrdi, reformirani vođa HTS-a kojem je cilj uspostaviti demokraciju u Siriji. Nakon što su pobunjenici zauzeli Damask, nekoliko mjesta u glavnom gradu je opljačkano, uključujući iransko veleposlanstvo, Assadove posjede i vladine urede; Središnja banka Sirije bila je opkoljena, a recepcijska dvorana Predsjedničke palače zapaljena. Statua Hafeza Al Assada srušene su diljem zemlje. Rusko i kinesko veleposlanstvo ostali su netaknuti. Pobunjenici su objavili policijski sat od 13 sati u glavnom gradu usred teške naoružane prisutnosti pobunjenika i prometa u glavnom gradu. Sirijska državna televizija, sada pod kontrolom pobunjenika, nastavila je s emitiranjem. U ovaj političko-ratni prevrat uključio se i Izrael prvo bombardiravši zračnu bazu Mezzeh u Damasku, potom napadom koji je bio usmjeren na navodni iranski istraživački centar koji se koristio za razvoj projektila u četvrti Kafr Sousa. Izraelska vojska, također, je prešla granicu u Siriju, zauzevši teritorij uz granicu nakon što ga je napustila “službena”, Assadova, Sirijska vojska.
Međunarodne rekacije
Svjetske sile su brzo reagirale na vijesti o Assadovom padu. Sjedinjene Američke Države i Europska unija pozdravile su njegov odlazak kao “prvi korak prema dugoočekivanom miru i obnovi u Siriji”, dok su Rusija i Iran, dugogodišnji saveznici Assada, izrazili zabrinutost zbog potencijalne nestabilnosti i posljedica koje bi to moglo imati za regionalne geopolitičke odnose. Brojni Sirijci, kao i ostali simpatizeri, slavili su diljem europskih gradova ističući novu sirijsku zastavu s gornjom zelenom trakom umjesto one “Assadove” s crvenom. U pojedinim medijima navodi se kako je Assadov pad rezultirao povratkom brojnih Sirijaca kući; međutim, ostaje pitanje koliko će ih biti spremno zamijeniti životnu i ekonomsku sigurnost Europe s državom razorenog gospodarstva, infrastrukture i institucija, kakva je trenutno Sirija.
Izraelski ciljevi u Siriji
Izrael opravdava svoj najnoviji napad na Siriju tvrdnjom da djeluje u svojoj obrani. Benjamin Netanyahu izjavio je da će područje uz Golansku visoravan (sirijskog teritorija, po međunarodnom pravu okupiranog od strane Izraela), koje je od 1974. demilitarizirana zona, ostati dio Izraela “za vječnost”. Izraelski ciljevi u Siriji još nisu potpuno jasni, ali se naglašava da se djeluje u interesu izraelske obrane. Benny Gantz, vođa izraelske opozicije, vidi ovu situaciju kao povijesnu priliku za Izrael i poziva na razvijanje odnosa s Druzima, Kurdima i drugim skupinama u Siriji. Postoji i prijedlog o mogućem preuređenju Sirije u niz kantona koji bi mogli surađivati s vanjskim akterima, uključujući Izrael. Izraelski ministar vanjskih poslova Gideon Sa’ar branio je izraelske napade, ističući da su bili usmjereni samo na sumnjiva mjesta kemijskog oružja i dalekometnih raketa kako bi se spriječilo njihovo zauzimanje od strane grupa koje se protive Izraelu.
Budućnost nakon represije
Za mnoge Sirijce odlazak Assada simbolizira kraj dugogodišnje represije i priliku za izgradnju mirnijeg i pravednijeg društva. Njegov pad smatra se početkom nove ere koja bi mogla donijeti demokratske reforme i obnovu nacionalnog jedinstva. Ova nada u bolju budućnost motivira mnoge da se angažiraju u procesima obnove i političkim promjenama koje predstoje. S druge strane, neizvjesnost koja prati takve političke promjene može potaknuti osjećaj nesigurnosti. Strah od vakuuma moći i mogućih sukoba između različitih frakcija izaziva zabrinutost kod dijela populacije koji se pita što donosi sutra, dok humanitarna kriza ostaje jedan od najvećih izazova.
Pad Assada također može rezultirati promjenjivim geopolitičkim dinamikama u regiji. Regionalne zemlje i globalne sile pažljivo prate situaciju, svjesne da svaki pomak u Siriji ima potencijal utjecati na šire međunarodne odnose. Padom režima, svijet su preplavile snimke i slike obitelji koje su se ponovno ujedinile nakon godina razdvojenosti i bivših zatvorenika iz okrutnih Assadovih zatvora, od kojih neki nisu bili svjesni političkih događanja u državi i regiji zadnjih 30 godina.
Ti trenuci radosti podsjećali su na slične scene iz pada prošlih režima u regiji, kao što su svrgavanje Gaddafija u Libiji, Mubaraka u Egiptu i Saddama Husseina u Iraku. No, povijest nas također upozorava na izazove koji slijede: početna euforija često prelazi u nestabilnost, tragediju i žaljenje, pri čemu mnogi žude za percepiranim redom starog režima.
Sada je pitanje može li Sirija ovaj put izbjeći zamke koje su zadesile druge narode nakon sličnih previranja.
