Hrvatska je do sada postala članicom niza međudržavnih asocijacija, a sljedeći takav cilj je, nakon ispunjenja uvjeta i provođenja zajedničkih pravila i standarda, članstvo u Organizaciji za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD). Već je to dovoljno da svaki prosječni poznavatelj stanja hrvatskoga društva osjeti lagani napad migrene: ako s nečim stojimo loše onda se to zove “ispunjavanje uvjeta”, pa ta prokleta “pravila” i još gori “standardi”.
A što od Hrvatske želi Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) koji je otvorio pristupni proces i za Bugarsku, Rumunjsku, Argentinu, Brazil i Peru? I je li netko iznenađen što je Hrvatska do početka ove godine ispunila 49 od 247 pravnih instrumenata nužnih za članstvo i što su sve navedene države ispred nas (Brazil 131, Rumunjska 81, Bugarska 64, Argentina 62 i Peru 55)?
Kontroverze u državnim poduzećima
-Nedavne kontroverze, koje uključuju državna poduzeća, naglašavaju nedostatak političke volje za reformom, tvrde iz OECD-a.
Ali, nismo mi baš tako i skroz bezvoljni.
Recimo, po mišljenju OECD-a imamo “ izraženu volju političkih elita da iskoriste državna poduzeća za osobnu ili stranačku korist”, pa od nas traže poboljšanu kontrolu državnih poduzeća, borbu protiv korupcije, sprječavanje sukoba interesa i smanjivanje prevelikog utjecaja državnih kompanija na gospodarstvo. U domaćoj je javnosti sve to brzo “prevedeno” kao postavljanje brane općoj najezdi uhljeba na državne kompanije, mogućnost da, kada već to ne možemo napraviti sami i “iznutra”, makar netko “izvana” ukroti divlju zvijer autentično naše korupcije i političke podobnosti u kadrovskom punjenju državnih tvrtki od dna do vrha.
Pozicije po “političkom ključu”
U kolikoj smo mjeri ogrezli u takvoj praksi, najbolje ilustrira to što su brojne medijske analize upirale prst u Domovinski pokret kao potencijalno “najveću žrtvu” oštrih zahtjeva OECD-a, jer, sukladno našim “starim dobrim običajima”, očekivalo se da će upravo Penavini ljudi, kao novi koalicijski partneri HDZ-a, biti glavni protagonisti novog ciklusa zauzimanja unosnih pozicija po političkom ključu. Taj “politički ključ” je u stvari “kalauz”, provalnički alat kao uobičajeno sredstvo za otvaranje sefa s političkim plijenom. Uvođenje DP-a u sustav kontrole državnih poduzeća, pokazuje to analiza svih dosadašnjih postizbornih kadrovskih kombinacija, predvidljiva je postizborna posljedica pri slaganju svih ovdašnjih koalicija. Mijenjali su se premijeri, ali lijeka od toga nije bilo, pa se sada odjednom pojavljuje OECD s nekom svojom ofenzivom na “Uhljebistan u državnim mega tvrtkama”. Opravdano treba strahovati da će i ovog puta međunarodni pritisci dovesti do novog vala navodno spasonosnih privatizacija preostalog dijela nacionalnih poduzeća, a da će nama preostati da se s uvođenjem “pravila” i “standarda” mučimo po silnim komunalnim poduzećima kao kapilarnim izdancima te iste velike priče o korupciji i političkoj podobnosti. Uostalom, već smo se naslušali “novih koalicijskih partnera” koji se svaki put služe istom dernjavom i kenjkanjem: “kako vi mislite da ćemo mi provesti svoja obećanja biračima, ako našu politiku ne provode naši ljudi?”. Za njih je participacija u izbornoj pobjedi počasna propusnica u “Uhljebistan”, a ne prilika za provođenje famoznih “pravila” i “standarda” o kojima, iz svojih razloga, govori OECD.
Birači opraštaju afere i korupciju
Osim toga, domaći su birači svojim uzastopnim izborima amnestirali i velike i male “koalicijske partnere s kalauzom u rukama” opraštajući im silne afere, kriminal i korupciju, da bi ih sada iz tog dugogodišnjeg drijemeža probudio tamo neki OECD. S takvim biračima, postoji li ijedan razlog da politička elita zaista i duboko vjeruje u nekakve izvana nenametnute procedure, standarde i pravila? Slučaj Jandrokovićevog sina u Vladinom avionu ilustrativan je primjer.
Naravno, nije put maloljetnog Jandrokovića na nogometnu utakmicu od velike, a kamoli presudne važnosti za Hrvatsku, prije će biti riječ o minijaturi koja pojašnjava kako smo dospjeli u ozbiljnije probleme.
Ne usuđujući se dobaciti se do ere Franje Tuđmana, predsjednik Sabora se najprije pozivao na vrijeme Jadranke Kosor, Milanovića, Mesića...
-Uvijek se na ovakva događanja išlo službenim avionom, na temelju odluke predsjednika Vlade. Ovo je bila službena svrha, a dan ranije bili smo na otvorenju izložbe, pa je i to još jedan dio sveukupne priče vezane uz Berlin. A što se tiče moga sina... Na Svjetsko prvenstvo u Kataru išli smo u društvu s članovima obitelji, tada nije otvoren nikakav postupak niti smo dobili naputak da to nije u redu, branio se Jandroković objašnjavajući zašto je sina vodio na utakmicu državnim avionom.
Iskreno začuđen ili se pravi blesav?
“Objašnjenja” tipa “službena svrha” (kao da mu je sin bio jedini službeni navijač na cijelom stadionu!?), “nije ovo prvi put, ovako su išli i svi drugi” (uključujući Plenkovića i Milanovića!), “nisu nam rekli da ovo nije u redu”, ukazuju na dvije stvari: ili je Gordan Jandroković iskreno začuđen što ga itko uopće pita za tako “trivijalnu stvar” ili se jednostavno pravi blesav znajući da će se mediji već sutra dočepati neke nove afere, a birači zaboraviti i na njega i na njegovog sina.
Što je od toga gore, valjda zna samo vječni Njonjo.
