Potrošač tužitelj na temelju pravomoćne presude iz 2022. godine, koja je odnosnom presudom Vrhovnog suda potvrđena, dobio je natrag iznos 2.200 kuna plus 2.800 kuna zateznih kamata (ukupno 5.000 kuna) te je banka platila još i 5.750 kuna sudskih troškova. Tužitelja je zastupao Nenad Horvat, a tužena banka bila je Erste banka.
Banka je ugovorila da će potrošač kod realizacije kredita platiti iz samog iznosa kredita naknadu u iznosu 0,8 % od iznosa kredita, i ta ugovorna odredba sudski je utvrđena ništetnom te je banka morala vratiti uplaćeni iznos i platiti zatezne kamate koje su tekle od dana kada je taj iznos naplaćen pa do dana vraćanja naknade.
Sudsko vijeće Vrhovnog suda RH obrazložilo je svoju presudu sljedećim izrekama:
1. Svjedokinja banke potvrdila je da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, nego je ta odredba ponuđena u unaprijed formuliranom tzv. tipskom ugovoru.
2. Naknada nije ugovorena u dobroj vjeri te je prouzročila neravnotežu na štetu tužitelja korisnika kredita.
3. Ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila je unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja te je ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i to neovisno o visini iznosa naknade.
4. Kod utvrđenja ništetnosti te naknade također je uzeto u obzir to da su i druge ugovorne odredbe bile nepoštene, a to su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli.
5. Tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.
Nakon svega, samo ćemo ponoviti koje ugovorne odredbe je Vrhovni sud dosad potvrdio nepoštenim ugovornim odredbama u potrošačkim kreditima:
1. Odredbe o valutnoj klauzuli CHF.
2. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke.
3. Odredbe o tzv. izlaznoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita.
4. I konačno, odredbe o tzv. ulaznoj naknadi za obradu kredita.
Banke su po točki 1. ugovorile 125.000 potrošačkih kredita, dok su po točkama 2. do 4. ugovorile ukupno oko 500.000 potrošačkih kredita. Tužbe po točkama 2. do 4. nisu u zastari, i svatko tko tuži po tim točkama, a uistinu je i platio iznose po ugovorenim nepoštenim odredbama, bez ikakve sumnje dobit će svoj novac natrag zajedno sa zateznim kamatama.
U zastari nisu niti tužbe zbog ništetnosti valutne klauzule CHF, ako se radi o ugovorima koji su ugovoreni izvan dosega kolektivne presude u slučaju franak.
Radi se o ukupnom dugovanju banaka prema opljačkanim potrošačima u iznosu koji je teško procijeniti, ali taj iznos nije manji od 3 milijarde eura po svim točkama, od čega se 1,5 milijardi eura odnosi na već podignute tužbe u švicarcima.
Ne samo potrošači, nego i pravne osobe svakako imaju pravo na tužbe po točki 2. zbog ništetnih kamatnih stopa i ništetnih izlaznih naknada, što je potvrđeno na Vrhovnom sudu RH. Vjerujemo da u slučaju ako je ugovorena ulazna naknada, i pravne osobe imaju pravo na vraćanje tih iznosa, ali s napomenom da još uvijek, prema našim saznanjima, za pravne osobe odnosno za poduzeća to nije pravomoćno presuđeno.
Na kraju napominjemo da su ulazne naknade ugovarane čak i do 2 % od iznosa kredita, i da iznos naknade nije bitan za tužbeni zahtjev. Bila ona manja, ili veća, ništetna je u svakom slučaju, i potrošači imaju pravo na vraćanje tih iznosa i naplatu zateznih kamata.
Zamislite da je netko u kreditu od 100.000 eura platio 2 % ulazne naknade. To znači da banka mora vratiti 2.000 eura naplaćene naknade plus 2000 eura zatezne kamate = 4.000 eura. I nema dvojbe da će potrošač tužbom dobiti taj novac natrag. Sudske troškove također plaća banka. Nije za baciti, zar ne!
Udruga Franak
