Od početka rata u Ukrajini prošlo je godinu i pet mjeseci, a brojni su Ukrajinci za to vrijeme postali naši sugrađani. Iako više nije rijetkost na ulicama čuti ukrajinski, odlučili smo pokušati iz prve ruke doznati nešto više o životu Ukrajinaca u Zadru. Da bismo to dobili, javili smo se Volonterskom centru Zadar, čija ekipa od samog početka rata pomaže brojnim Ukrajincima koji su utočište pronašli u našem gradu. Iako je na početku postojao strah zbog jezičnih barijera, tri državljanke Ukrajine ipak su odlučile razgovarati s nama.
Tri mjeseca bez kontakta s roditeljima
Premda je zbog jezične barijere, razgovor na početku zapinjao, s vremenom je postalo lakše i opuštenije, a naše sugovornice Olena, Irina i Valerija polako su nas vodile kroz svoj izbjeglički put i strpljivo odgovarale na pitanja. Olena je prva započela priču rekavši da je došla iz Mariupolja s kćeri, mužem i njegovim roditeljima. U Hrvatsku su stigli u listopadu 2022., a prije toga su bili u Italiji. No, ističe, nisu htjeli tamo ostati jer im je bilo preteško svladati jezik. Također, naglašava da su htjeli živjeti u nekoj drugoj, također slavenskoj zemlji jer su mislili da će se lakše uklopiti u zajednicu i kako sada kaže, nisu pogriješili. Ističe kako su ih ljudi prihvatili jako dobro i pomogli im da nađu stan. Najviše su im, ističe, pomogli volonteri organiziravši tečaj hrvatskog jezika. Na policiji su dobili status privremene zaštite koji im omogućava osnovna prava. Olena trenutno svu pažnju posvećuje svladavanju hrvatskog jezika kako bi mogla pronaći posao najesen kada njezina kćer krene u školu.
Govoreći o vremenu provedenom u Ukrajini, Olena naglašava da su mislili da će rat brzo završiti, ali u manje od dva mjeseca Mariupolj je uništen svakodnevnim bombardiranjima, a njima je postalo jasno da moraju pobjeći. Njezini roditelji su i dalje u Ukrajini te se sada mogu čuti jer je situacija u gradu mirnija, ali prva tri mjeseca života u Hrvatskoj nije znala jesu li živi. Za sada ne razmišljaju o povratku u Ukrajinu jer Oleninom mužu prijeti prisilna mobilizacija, s obzirom na to da svi muškarci od 18. do 60. godine moraju na ratište, a osim toga Olena priznaje kako sumnja da će se Mariupolj uskoro oporaviti od štete koju su izazvala neprestana višemjesečna bombardiranja.
Pomoć Tankerske plovidbe
Na tragu njezine priče jest i priča naše sljedeće sugovornice, Irine koja je u Hrvatsku stigla u travnju 2022. iz grada Nikolajeva. Irinin muž pomorac je zadarske Tankerske plovidbe, koja je, prema Irininim riječima, odmah drugi dan rata ponudila da cijela obitelj dođe u Hrvatsku, što su prvotno odbili. Kao i svi drugi, i Irina tvrdi da su mislili kako će sve brzo završiti, no nakon mjesec dana stalnog bombardiranja i skrivanja u podrumima, shvatili su da je grad razrušen i da moraju otići. Prihvatili su ponudu Tankerske te došli u Zadar, gdje im je Tankerska pokrila najam za dva mjeseca, a potom im pomogla pronaći stan. Irina naglašava da su zahvalni na svakom obliku pomoći te ističe da im je u Zadru lijepo jer je mentalitet blizak ukrajinskom. Njezinih dvoje djece pohađaju ukrajinsku školu online, a kaže, kako su svi skupa, zahvaljujući Volonterskom centru, savladali i osnove hrvatskog jezika. Njezin je sin u Zadru razvio ljubav prema košarci te uživa u igranju s prijateljima, dok je kćer bolja u plivanju. Za razliku od Olene, Irina ističe da se ona i djeca planiraju vratiti u Ukrajinu u rujnu, ako okolnosti to budu dopuštale. Vratit će se, kaže, sami, bez njezinog muža i oca obitelji jer ga njegovo zdravstveno stanje sprječava u odlasku u rat, a kao i ostali muškarci, bio bi prisilno mobiliziran, da se vrati u zemlju. Iako je grad u kojem su živjeli uništen od sedam mjeseci neprestanog bombardiranja, Irina ističe kako se njezina djeca žele vratiti, a i ona smatra da treba pokušati vratiti grad u život. Istaknula je da je u Hrvatskoj naučila da su povijesti naše dvije zemlje dosta slične, a ljudi u Hrvatskoj su, kaže, jako ljubazni. Zahvalnost Hrvatskoj nosit će u srcu do kraja života.
Beskrajna zahvalnost
Naša treća sugovornica Valerija stigla je iz Hersona u rujnu 2022. U Hrvatsku su stigli, jer je, priča, čula da je ovdje lijepo i da su ljudi susretljivi. Kada su tek stigli, Valerija je s mužem i djetetom živjela u Gospiću pa zatim u Korenici, potom u Rijeci da bi na kraju dom pronašli u Zadru. Najteže im je bilo pronaći stan, ali pomogli su im drugi ljudi i susjedi, za koje Valerija ističe da im i danas rado pomažu. Njezin je sin upisao Osnovnu školu Smiljevac i kako sama kaže, savladao hrvatski bolje od nje te uspio pronaći prijatelje i završiti razred. O povratku u Ukrajinu još ne razmišlja jer s boji da bi to loše utjecalo na njezino dijete. Također, naglašava da će se poslije rata vratiti, ali ne u Herson, gdje su živjeli, jer je u bombardiranjima uništen i preplavljen minama. Kao i druge dvije sugovornice, Valerija ističe beskrajnu zahvalnost ljudima u Zadru koji su ih primili i pokazali ljudskost, susretljivost i bliskost. Smatraju da je to zbog toga što je i Zadar prošao rat te razumije patnju i bol razorenog grada.
Na samom kraju, razgovarali smo i s onima koji su najzaslužniji za to što se naše sugovornice u Zadru osjećaju kao doma, a to su zaposlenice Volonterskog centra Marija Špaleta i Fani Marinović koje su nam rekle da im je glavna motivacija za pomoć bila empatija, a najveća nagrada im je, kažu, beskrajna zahvalnost i činjenica da brojnim obiteljima Zadar čine ugodnim i sigurnim mjestom za život. Osim već spomenutog tečaja hrvatskog jezika, Volonterski centar organizira i druge aktivnosti koje za cilj imaju olakšati Ukrajincima svakodnevni život u Zadru. Jedan oblik pomoći je grupna i individualna psihoterapija koju vodi ukrajinska psihoterapeutkinja i suradnica centra Oksana Krus. Suradnici Centra također informiraju Ukrajince pri upisu djece u vrtiće i škole. Ovim su putem pozvale i sve sugrađane dobre volje da se uključe u rad Centra i pomognu im stvoriti bolje i sigurnije mjesto za sve naše sugrađane.
Ova priča još je jedan dokaz da je Zadar grad u kojemu ima mjesta za sve, a njegovi građani mali ljudi velikog srca koji su spremni pomoći i ponuditi dom svima kojima je to potrebno, a zauzvrat će dobiti vječnu ljubav i zahvalnost. Našim ukrajinskim sugrađanima možemo samo poželjeti mirnu i sretnu budućnost u našem gradu koji će im, sigurni smo, biti ugodan i siguran dom dok god im je to potrebno.
