Vito Sikirić je iznimno aktivan, kreativan i simpatičan 24- godišnjak, student 4. godine kazališne režije i radiofonije na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, dakle, Zadranin sa zagrebačkom adresom. Iako je pet godina proveo glumeći u zadarskoj Drami Plus, intuitivno je završio na studiju režije i nedavno, za ispit na Akademiji, režirao ‘Medeju’, svoju prvu predstavu, koju je pripremio za samo dva i pol tjedna.
- Volim glumu jako, išao sam i na prijemni, ali jednostavno nisam osjećao da je to to, a kad sam otišao na prijemni za režiju, to mi je baš bilo ‘this is it!’. Iako su i gluma i režija, filmska i kazališna, područja kojima se volim baviti, ali što se studija tiče, opredijelio sam se za kazališnu režiju.
Nedavno je u zagrebačkom HNK odigrana Medeja u tvojoj režiji, kako je prošlo?
- Pa dosta dobro, s obzirom na to da mi je to prva režija. Radili smo po Euripidovoj grčkoj tragediji, međutim, jako smo prilagodili tekst nekoj našoj viziji predstave, da bude izvedivo s manje glumaca, jer, kad se radi kao ispit na Akademiji, ne može se baš puno glumaca angažirati. Zato smo stvorili malo drugačiju priču, odlučili smo se fokusirati na likove djece. Od toga mi je zapravo krenuo cijeli koncept, jer su ta djeca najtragičniji element te priče, koja na kraju priče stradavaju bez ikakvog razloga, bez da su ona išta sama skrivila. I od toga smo krenuli i razvili predstavu.
U čemu se tvoja Medeja razlikuje od drugih?
- Time što otvara drukčije čitanje. Imamo različitih točka gledišta i na neki način samu temu kreiranja mita dekonstruiramo. Radili smo. zapravo, alternativnu verziju. Postoji ona popularna verzija Medeje kao krvožedne, neuračunljive, ljubomorne žene koja je ubila svoju djecu iz osvete prema mužu. Mi smo htjeli ispričati malo drukčiju priču koja će više reflektirati neka aktualna događanja i predrasude koje su sveprisutne.
Kako ti je bilo prvi put raditi s glumcima?
- To je stvarno izazov, ali bilo je zapravo jako ugodno raditi s njima. Najizazovniji mi je bio početak rada na predstavi. Onda sam shvatio, ok, imam prostornu zamisao, znam što s ovim želim ispričati, ali kako da ja sad njih unesem u to, kako da ja to njima prenesem? Ja jesam njima ispričao koncept, sve to stoji, ali opet im treba pomoći doći do toga, treba polako istraživati, a mi nismo imali vremena za polagano istraživanje, tako da sam ja njih malo, ajmo reći, nagurao u svoju prostornu zamisao i tek su se pri kraju, u glumačkom smislu, neke zanimljive i jake stvari počele otvarati.
Koliko je budžet važan za kvalitetu predstave, odnosno scenografije?
U neku ruku jest važan, ali novčana ograničenja te natjeraju da budeš kreativniji i dođeš do potencijalno boljih rješenja. Mislim da smo i s ograničenim budžetom posigli zanimljiv prostor. U početku sam zamišljao ogroman tepih koji se prostire po većini te ogromne dvorane, velika vela i baldahine, međutim realnost je bila drugačija. Iako, na kraju, prostor bio onakav kakvog sam zamišljao, ispalo je super zanimljivo, u nekim segmentima čak i bolje. Tako da, što se ograničenog budžeta tiče, to ne mora nužno biti loše, jer u tom slučaju trebate biti kreativniji. Vidio sam predivnih scenografija koje stvarno nisu bile skupe, poput zadarske Kabanice, ta mi je scenografija predivna, jedna od najljepših što sam dosad vidio.
Što planiraš dalje, posebno nakon diplome ?
Vrti mi se neka idejica za autorski radio-dramski projekt, pa ćemo vidjeti. Imam dobre dramaturginje s kojima volim surađivati i mislim da to možemo dobro razraditi. Što se kazališne predstave tiče, imao sam ideju za Frankensteina, to mi se i dalje razvija u glavi, pa bih možda to čak i ove godine radio, vidjet ćemo, razgovarati ću s profesorima. A nakon diplome, volio bih raditi vani, zanima me UK scena. No, želim raditi i u svojoj zemlji, ne bih samo odradio faks i otišao.
Jednom si rekao da je tvoj krajnji cilj Broadway?
Mjuzikli su razlog zašto sam se zaljubio u kazalište. Broadway svakako ne bi bila loša opcija, haha, mada u zadnje vrijeme primjećujem da mi Engleska puno više paše nego Amerika, što se tiče načina na koji se radi kazalište. Shvatio sam da su u Engleskoj puno otvoreniji radikalnijim interpretacijama, dok su u Americi čak malo i konzervativni, ali Broadway je pojam, New York je pojam, tako da mi je to definitivno i dalje velika želja.
Koji bi mjuzikl htio režirati?
- Jesus Christ Superstar, to bih čak radije radio ovdje, jer, vezano uz tu temu, postoje stvari koje više želim reći ovdje nego u Americi. Zanimaju me i Sweeney Todd: Đavolji brijač Fleet Streeta, Kosa i Spring Awakening.
Zanima li te i filmska režija?
- Film mi je prva umjetnička ljubav i nešto čime bih se definitivno volio baviti, ali ga previše volim da bih ga učinio stalnim poslom. Filmom se želim baviti baš kad znam da imam nešto jako za napraviti, nešto što stvarno želim napraviti. Istina je da volim oboje i otvoren sam prema oba medija.
Tko su ti uzori?
- U svom vizualnom stilu najviše naginjem bajkovitosti s primjesom mraka, elementom horrora. Najdraži su mi redatelji David Lynch i Tim Burton. Imam i glazbeni uzor Florence and the Machine, oni su mi velika inspiracija. I naravno, od pisaca Anne Rice. (ZT)
