Prošao je i studeni, jesen ide kraju, bistre se vina u podrumu baš kao i misli u glavi. Ne znam da li bih ponovno poželio opet istu godinu premda je svaka drugačija, a i želje su samo želje. A kada bih mogao utjecati, svakako bih volio da se dogodi nešto jača zima, proljeće bez mrazeva i s više padalina, ali nikad više ljeto s tako visokim temperaturama. Ali mene ili nas zapravo se to ne pita, pa možemo samo sanjati.
Refermentacija crnih vina
Crna vina su se uglavnom izbistrila, ali se prema mojim informacijama događa u pojedinim podrumima refermentacija jer su mnoga vina ostala slatkasta ili slatka što je rezultat onih visokih gradacija prilikom trganja, a koje su nastale uslijed enormnih ljetnih temperatura. U ovoj fazi to još ne bi trebao biti problem, ali ako se to dogodi na ljeto, tada je to ozbiljan razlog za brigu svakom vinaru. Zato treba biti vrlo oprezan s količinom zaštite i načinom čuvanja vina koje bi svakako trebalo biti u kontroliranim uvjetima. Mi tu i nemamo previše izbora u ovoj ekstremnoj godini, ili visoki ostaci šećera u vinu ili visoki alkoholi. A ni jedno ni drugo nije baš poželjno.
Maglušasta bijela ne treba forsirati
Kod bijelih vina je situacija nešto povoljnija, jasno kod vinara koji su pravilno procijenili termin berbe da bi koliko-toliko sačuvali prirodne kiseline jer ipak, za razliku od crnih, bijela se vina mogu proizvoditi od grožđa u ranijoj fazi zriobe. Ova vina su još maglušasta i ne treba forsirati rana bistrenja niti filtriranja, ali će se to vjerojatno događati u pojedinim vinarijama jer su zalihe bijelih vina minimalne, a očekuje se početak turističke sezone već oko Uskrsa. Do tada treba proći taj minimalni, odnosno ubrzani proces stabilizacije i registraciju na HAPIH-u, što u proljeće ide nešto sporije u odnosu na ostali dio godine obzirom na veliki broj vina koje treba ocijeniti. A od ove godine je za berbu 2024 obavezan i QR kod na etiketi koji sadrži nutritivne podatke o vinu, a koji će se na sreću raditi na Zavodu, ali isto će dodatno osporiti izlazak vina na tržište. A dok se vina bistre, odlučio sam otputovati, ovaj put u hrvatsko Podunavlje, konkretno u Erdutsko vinogorje da vidim i kušam što se u tom istočnom kantunu Lijepe naše pije. A tamo, kao i u mnogim svjetskim vinskim gigantima Kalifornije, Australije, Čilea ili Novog Zelanda opet Dalmatinci pišu prave vinske priče. I zaista, na tako malom prostoru na desnoj obali Dunava nailazim na tri vinarije čiji vlasnici vuku korijene iz dalmatinske Zagore, Ivana Dugalić iz Vrlike, Ivo Brzica iz Imotskog i Jasna Antunović iz Vrgorca.
Znanstvenici u realnom sektoru
Idem prvo kod Ivane koja sa suprugom Krunom Dugalićem od prije nekoliko godina posjeduje prekrasan vinograd i vinariju “K55” u neposrednoj blizini crkve Gospe od Utočišta u Aljmašu na visoravni iznad spomenika čuvenom šlepu iz Domovinskog rata sa čarobnim pogledom na Dunav. Vinarija je smještena u šarmantnoj autohtonoj podunavskoj kući usred vinograda. U podrumu suvremena oprema za proizvodnju vina od grožđa s višedesetljetnih trsova iz vinograda oko vinarije, a u prizemlju oprema za proizvodnju destilata iz voćnjaka s njihove druge lokacije. Vrlo šaroliki sortiment je naslijeđen od prethodnog vlasnika tako da se u ovoj boutique vinariji može kušati niz vrlo interesantnih vina u suhoj i polusuhoj varijanti. Kada bih se morao odlučiti što odabrati iz bogatstva svih tih okusa, doista bi to bio vrlo složen zadatak. Od crnih sorti bih izdvojio staru autohtonu sortu Kadarka i jedan šarmantni Crni Pinot na tragu najboljih burgundijskih Pinota kakvih se rijetko može naći kod nas, možda u ponekom podrumu u Kutjevu. Od bijelih tu je svakako car jedna Graševina u suhoj varijanti, pa blend Chardonnaya i Graševine, pa jedan slatkasti Rose i još puno toga. Inače, Ivana i Kruno su doktori agronomskih znanosti dokazani u javnom sektoru kao znanstvenici, a Kruno i na visokoj državnoj dužnosti pa evo ih sada i u realnom sektoru. Možda bi i bolji put bio da su prvo okusili sve izazove u proizvodnji pa potom na funkcije s kojih bi kompetentnije mogli dati još snažniji doprinos razvoju vinogradarstva i vinarstva. Ali još je puno godina ispred njih i nadam se da će se i taj krug zatvoriti.
Izuzetan Chardonnay i pogled na Dunav
Slijedi vinarija Brzica u Erdutu čiji je vlasnik Ivo Brzica, ugledni poslovni čovjek iz Osijeka, porijeklom iz Imotskog, a vinarstvom se bavio prvo iz ljubavi, a od umirovljenja i profesionalno. Tu sam kušao standardno odličnu Graševinu, ali i jedan izuzetan Chardonnay, a od crnih Merlot i Cabernet Sauvignon koji imaju snažnu strukturu za Slavoniju, a mlada vina iz ove berbe gotovo da se mogu nositi s našima. Ne mogu dugo razgovarati s vlasnikom vinarije jer dolaze nenajavljene grupe posjetitelja koji uživaju u prekrasnim vinima i još ljepšem pogledu na Dunav. Mislim da u ovoj fazi vinski puti nisu samo smeđe table već stvarno funkcioniraju. Upravo ovih dana Brzica otvara hotel u Aljmašu neposredno uz modernu crkvu Gospe od Utočišta koja je izgrađena na mjestu povijesne župne crkve koju su neprijatelji porušili u Domovinskom ratu.
Snažan dalmatinski pečat u Erdutu
Treća vinarija sa snažnim dalmatinskim pečatom se nalazi u Dalju u vlasništvu Jasne Antunović u kojoj dominiraju bijele sorte Graševina i Chardonnay, a crne Cabernet Sauvignon i Crni Pinot. Ova vinarija se ponosi nizom velikih nagrada, a posebno platinastom medaljom za Graševinu Premium 2013 na Decanteru 2017. Nažalost zbog mog ograničenog vremena boravka u Slavoniji i obaveza gospođe Jasne, nisam posjetio vinariju Antunović. Možda neki drugi put. Nisu to svi Dalmatinci u Podunavlju, ima ih još nekoliko pedesetak kilometara nizvodno gdje proizvode grožđe, a vino u Dalmaciji. Izvorno dalmatinsko. Još malo pa ćemo biti u većini pa da taj dio Slavonije nazovemo “Dalmatinsko Podunavlje”. Vraćam se kući pun dojmova iz tog malog prostora bogatog raznolikim sortimentom vrhunskih vina. Treba se pripremiti za Sabatinu 2024, najveću smotru vina nekad Dalmacije, a sada se slobodno može reći Lijepe naše jer na državnoj razini nemamo niti jednu značajniju izložbu vina. Pa čak smo uspjeli ukinuti i “Vina od davnina”, vrlo lijepu manifestaciju autohtonih hrvatskih sorti. A razlozi za ukidanje su toliko banalni da ih ne bih htio navoditi da ne šporkam ovaj tekst.
Povratak u stvarnost
Predajem vina u većini kategorija i očekujem kao i uvijek dobre rezultate i vraćam se svakodnevnim obavezama. Prvi jutarnji dogovori u uredu pa prvi sastanci, po našem običaju u nekom od stotine caffe-a. Ali to sada već postaje problem za nas nepušače, kako pronaći prostor u kojem se ne puši jer je na terasama hladno, a svi zatvoreni prostori zadimljeni kao “pušnice” za sušenje mesa. Zakoni su jasni, kazne su drastične i tu sve štima. A zašto se zakoni ne provode, tko bi to znao. Konobari sliježu ramenima, pokazuju na gazde, gazde pokazuju na nekakve ruzinave ventilatore koji nisu u funkciji, ali su tu. I po njima je zakon zadovoljen. Baš kao i na onim “najlon” terasama na kojima je obavezno pedeset posto otvorenih prozora i to je moguće, ali prozori nisu otvoreni. Pa ne vjerujem da to inspektori ne vide. I oni dolaze na kavu. Ili možda previše dolaze. A kava je skupa. Danas je skoro “manča” skuplja od kave prije EUR-a. Ali inflacije koliko čujem nema. Baš kao što niti Čistoća nije poskupjela pa ne razumijem kakve ta oporba ruši odluke o poskupljenju. Idem u banku, tamo se ne puši, ali trebam nekakav iznos EUR-a. Uvijek prije odlaska u banku se psihički pripremim na duga nepotrebna čekanja pa i moguće komplikacije kod svakog drugog ili najdalje trećeg klijenta u redu ispred mene.
Banka i besmisleni propisi
Relativno brzo ovaj put dolazim na red, predajem dokumente gotovo kao da sam na Schengenskoj granici. I odmah problemi. Nova osobna, treba ažurirati podatke. To smo riješili, kažem koliko trebam eura, opet problem, ne može u jednom danu. Kad može, pitam, odgovor ljubazne službenice je “ne znam, moram pitati”. Iznos po meni beznačajan u odnosu na vrijednost jednog npr. trenutno popularnog mikroskopa, a mikroskopski beznačajan u odnosu na cijenu koju ga plaćaju zdravstvene ustanove. Nakon provjere ipak mogu dobiti svoje šolde, ali utakmica se nastavlja. Pita me ozbiljna službenica koja samo radi svoj posao i nije odgovorna za besmislene propise, porijeklo novca. Odgovaram da je novac sa štednje iz banke, ali šinjorina ne odustaje. Porijeklo? Pa to je riješeno kada je novac položen u banku, odgovaram, ali odgovor se ne prihvaća. Ja sam u problemu jer ne znam što sam u kojem momentu kod štednje naveo kao izvor, a uostalom i nije sve iz istih izvora. A i novčanice nisu obilježene kod polaganja u banku. Vidim da nemam šanse dobiti novac i prvo što mi pada na pamet kažem “od prodaje kokoši”. Odgovor se prihvaća, ali opet ne može dalje dok ne odgovorim na pitanje za čega mi treba novac. Sada mislim što ću odgovoriti pa mi pada na pamet da ću kupiti kukuruz, ali sam već prodao kokoši pa mi ne treba. Odgovaram da ću pokloniti ženi za rođendan, i konačno dobivam svoj novac na koji nemam gotovo nikakvu kamatu i pitam se zašto ga uopće držim u banci i svaki put prolazim istu torturu. Možda griješim, ali mislim da tako nije bilo dok su banke bile hrvatske. Ako su te mjere u svrhu kontrole tokova novca, ja ih pozdravljam, a podsjećaju me na kontrolu ulaza na naš najveći stadion kada nam u goste dolazi, po njima, najveći hrvatski klub, jedini preostali sa imenom iz onih vremena, bez grba na prsima. Oduzimaju se svi potencijalno opasni predmeti do veličine Labella, a kada velikan “popije” gol, sa svih strana lete bombe i rakete. Samo ne znam kako su stigle na stadion. Možda ipak netko bombardira izvana.
Vrijeme je za vinograd
Ne možeš u caffe od dima, ne možeš u banku od torture, idem u vinograd. Lišće na trsovima dobiva onu lijepu žutocrvenu boju i polako opada što je znak da je u ovoj godini vinograd uredno prihranjivan. Stupovi su se malo nakrivili, žice obješene od uroda, ograde oštećene od divljih svinja i sada je vrijeme da se to sve dovede u red prije rezidbe. I opet razmišljam što učiniti sa uzgojnim oblikom pojedinih sorti jer uvijek želim bolje i bolje i vjerojatno ću kod slijedeće rezidbe opet nešto mijenjati. Temeljitim analizama grožđa u fazi zriobe nisam baš zadovoljan parametrima kod nekih sorti i pokušat ću to korigirati preinakom uzgojnog oblika. Prilikom podizanja vinograda sam mislio da je najjednostavnije izabrati jedan uzgojni oblik, a dužinom lucnja se prilagođavati pojedinoj sorti, ali to ipak ne ide kako sam želio pa ću ubuduće imati nekoliko uzgojnih oblika obzirom da u tom malom vinogradu imam 14 sorti vinove loze.
Sv. Martin i degustacija vina
Po običaju sa svakog putovanja donesem neku manju količinu vrhunskih vina koja rado otvaram i kušam sa svojim prijateljima, odreda ljubiteljima vina i vinskim znalcima. Ovaj puta to je bilo za blagdan sv. Martina kojega štuje cijeli vinski svijet pa smo ga počeli značajnije obilježavati od prošle godine i mi u našoj podregiji. Samo kratko smo kušali mlada vina, a onda smo se ozbiljno skoncentrirali na paralelna kušanja Merlota i Cabernet Sauvignona koja sam donio sa svog velikog putovanja iz Bordeauxa i vina iz mojeg podruma. Uspoređivali smo ista godišta dok ih je bilo u mom podrumu, a nastavili sa starijim godištima, do petnaestak godina, samo iz Bordeauxa jer tih ja nemam, a i inače ih je vrlo malo u našem prostoru jer u to vrijeme nismo niti imali ovu razinu da bi spremali u arhivu za ovakva kušanja. Nauživali smo se krasnih vina, a opći zaključak je da mi baš i ne zaostajemo puno za njima u kvaliteti, ali zato drastično zaostajemo u cijeni i 3-4-5 pa i više puta. Zajedničko nam je da i mi i oni imamo sve više problema sa plasmanom crnih vina, ali za nadati se da je to samo trenutno pomodarstvo kakvih je već bilo u novijoj povijesti vinarstva.
Sabatina 2024.
Za kraj odlazak na Lošinj na Sabatinu 2024. O detaljnim rezultatima Vas je već izvijestio vrijedni Damir Maričić, a ja ću samo nekoliko crtica o dojmovima. Osobno sam zadovoljan svojim rezultatima, a i rezultatima naših vinara na ovoj smotri. Uz već poznatu dominaciju u kategoriji mladih i otvorenih vina, ovaj put imamo i šampiona vina u butelji što posebno veseli. Uglavnom, zlato je sjalo na sve strane, šampioni oduševljeni, ostali neki zadovoljni više, neki manje, neki nezadovoljni i to je zapravo draž tih natjecanja, samo da je sve u fer duhu. Sjećam se prošle godine kada sam bio šampion, prilazi mi prijatelj vinar, čestita i kaže da se tu sve naštimava. Ja mu odgovaram da se slažem sa tom tvrdnjom, ali da se prethodne godine nije naštimavalo kada je on bio šampion. I takvi razgovori su dio folklora ili samo sitnih ljudskih slabosti. I ove kao i svake godine su nam vrijedni organizatori iz Zadružnog saveza Dalmacije organizirali izlet u jedan od rijetkih vinograda na otocima Cresu i Lošinju koji su smješteni usred guste šume idealne za život divljači i u skladu s tim lokalno lovačko društvo nam je pripremilo vrlo ukusan gulaš od jelena. Domaćin nas je počastio svojim vinom od autohtone sorte Sansigot, a nije nedostajalo niti drugih vina od naših vinara sudionika Sabatine. Prije odlaska u vinograd smo posjetili Veli Lošinj koji je manji od Malog Lošinja, gdje je izuzetno sačuvana autohtona tradicionalna arhitektura ne samo na sakralnim objektima koje smo obišli, već i u svim graditeljskim sklopovima. Posjetili smo i edukacijski centar Plavi svijet, Institut za istraživanja i zaštitu mora gdje smo se u kratkom filmu i predavanju upoznali sa životom velikih morskih kralježnjaka u našem moru. A postojanje ovog instituta u svom mjestu su vrlo vješto iskoristili proizvođači suvenira među kojima dominira dupin u niz varijanti. Ali po količini divljači koju se može sresti na ova dva otoka, nije isključeno da u budućnosti jelen ili neka druga divljač postane glavni suvenir. A to je nažalost sudbina svih naših prostora, a potencijalno velika ugroza na naše vinogradare pa se pitam hoćemo li u skoroj budućnosti uzgajati lozu ili divljač.
