Pizza je možda i najbolji primjer jela koje je potpuno osvojilo svijet i do danas je uistinu više nemoguće izračunati koliko su od popularnosti tog talijanskog jela imali koristi ne samo talijanska poljoprivreda, industrija i država, nego i bezbrojni Talijani širom svijeta, ali sigurno je da bi se taj broj pisao s priličnom količinom ništica. U Italiji su se međutim godinama intenzivno bavili definiranjem pizze, boreći se za njezin status na razini EU.
Borba za pizzu
Tako je napuljska pizza stekla status jedinstvene hrane i uvrštena je na popis zaštićenih specijaliteta uz odgovarajući EU-pečat kvalitete kao zaštitu od krivotvorenja, u procesu koji je trajao punih dvadeset i pet godina. Oni koji u EU žele posluživati originalnu napuljsku pizzu, morat će zatražiti odobrenje posebne komisije koja će provjeriti sastojke koji su u potpunosti definirani, od vrste brašna i rajčica do mozzarele i bosiljka, kao i načine pripreme koji obuhvaćaju isključivo ručno miješenje i peć ugrijanu na 500 stupnjeva. Ovaj uspjeh Talijana nakon duge borbe pred EU tijelima stigao je tek kad se tamo formirala posebna komisija Ministarstva poljoprivrede koja se pozabavila s ovim pitanjem, na čemu se osobito angažirao tadašnji ministar poljoprivrede Alfonso Pecoraro Scanio.
Zanimljivo je osvrnuti se i na povijest pizze koja se u svom rudimentarnom obliku, kao plitka pogača javlja još u antičkim vremenima, no s vremenoim se usavršavala i mijenjala U predrenesansnom razdoblju preteča pizze popularna je i podno Vezuva, u pokrajini Campagni i gradu Napulju u kojem su se odigrali i gotovo svi najvažniji događaji iz povijesti najomiljenijeg jela na svijetu. U tom su se području pizzom najprije sladili siromašni seljaci i pučani, koji su joj uz maslinovo ulje, aromatične trave i češnjak počeli dodavati slaninu i sir.
Nazvana po kraljici
U 16. stoljeću, nakon otkrića Amerike, zahvaljujući Španjolcima, Talijani su upoznali rajčicu te su je u Napulju i okolici počeli stavljati na pizzu. U 18. stoljeću pizzi počinju dodavati i sir mozzarellu.
U 17. i 18. stoljeću pizze se već naveliko prodaju po ulicama, a one iz pokrajine Campagna, zahvaljujući rajčici, a poslije i mozzarelli, slove kao najbolje u Italiji, a u 19. stoljeću postaju toliko popularne da se 1830. godine u Napulju otvara i prva pizzeria na svijetu “Antica Pizzeria Port’ Alba” koja u istoimenoj ulici na kućnom broju 18 posluje i danas.
U Napulju je 1889. godine prvi puta ispečena i pizza Margherita, koju mnogi Talijani smatraju jedinom pravom pizzom. Nastala je povodom posjeta kralja Umberta i kraljice Margherite po kojoj je i nazvana.
Sa soparnikom se najdalje otišlo
Iz ovog primjera moglo bi se mnogo naučiti. Naime, premda nemamo, a teško da ćemo i imati jelo koje je toliko planetarno popularno poput pizze, postoji nekoliko autohtonih specijaliteta hrvatske kuhinje (bolje reći hrvatskih kuhinja, od sjevera do juga) koji bi mogli odigrati važnu ulogu upoznavanja naših gostiju s domaćom hranom na onoj najelementarnijoj, uličnoj razini. Jela koja se mogu pohvaliti takvim sastavom i praktičnošću svakako bi bili soparnik, s kojim se zasad otišlo najdalje u procesu zaštite, kao i rasprostranjenosti, a zatim “daleka rodica” pizze, komiška pogača, nadalje prisnac kako ga se sprema u Sjevernoj Dalmaciji te od sjevernih jela zagorski štrukli.
