U vruće dane najbolje prirodno osvježenje, osim u moru, moguće je potražiti i u planini. Najbolje takvo “osvježenje” u zemlji predstavlja najveći špiljski kompleks u Hrvatskoj, a, posjetivši ga, nećete ni napustiti Zadarsku županiju.
U čudesnom Crnopcu
Vodimo vas, dakle, u Cerovačke špilje na rubnim padinama Velebita njegovog južnog ruba zvanog Crnopac.
Autocestom do Svetog Roka pa put Gračaca i stare ceste za Kinin i Split ili starom cestom preko Obrovca ka Gračacu, u svakom slučaju 70-tak ili nešto više kilometara i svega nešto viša od sata vožnje.
Stižemo do impresivnog, pred svije godine uređenog, posjetiteljskog centra. Tri su špilje, no mogu se vidjeti samo dvije, Gornja i Donja, koje su uređene europskim novcem i postaju sve veći hit posjetiteljima. Tura počinje obilaskom Gornje špilje do koje vodi planinska staza. Riječ je o slikovitoj šumskoj, makar na momente strmoj, ali obzidanoj i sigurnoj stazi.
Međunarodni interes i dobar vodič
Putem se susrećemo s drugim posjetiteljima, mješovita društva, od starijih do dječice, od domaćih do Engleza, Poljaka, Slovenaca, Čeha, Nizozemaca. Dočekuje nas Ivan Rupčić, izvrstan vodič razumljivog govora kako po naški tako i engleski, naizmjenično povremeno dajući sve potrebne informacije za ovakav rekreativno turistički pothvat.
- Nismo znanstvena ekspedicija, reći će s pravom.
Gornja je špilja najveća u državi i jedna od većih u Europi i istinski impresivna. Valja se dobro obući jer je temperatura konstantno zimska, odnosno sedam stupnjeva Celzijusa. Bogatstvo špiljskog “nakita” impresivno je. Stalaktiti i stalagmiti spojeni i srasli u stupove, u bojama što se mijenjaju i prelijevaju i figurama koje bude raznorazne asocijacije, od onog početnog “špiljskog zmaja čuvara” do katedrala, špiljskih medvjeda i koječega. Kad smo kod špiljskih medvjeda, upravo njihovih je ostataka najviše i nađeno. I većina drugih ostataka su životinjski, a ljudskih tek 1 posto, dakle koščica, a vrag zna tko ih je u dubinu pećine unio. Naime, u njenoj dubini ljudi nisu živjeli, već su joj ulaz sporadično koristili kako bi se sklonili od vremenskih neprilika.
Istraživanja speleologa su trajna
S nama su na ulazu bili i speleolozi, ali oni su krenuli, negdje iznad nas, u još jedno istraživanje. Kad smo kod istraživanja, Crnopac predstavlja najveći poligon speleoloških istraživanja. Ako i niste došli zbog prevelikog interesa za geomorfologiju, sigurno ćete se u špilji osvježiti i dobiti odušak od vanjskih 35 stupnjeva.
Ivan nam kaže da rade stalno, ali je pravog posla najviše nakon službenog zatvaranja škola i u turističkim špicama. Iako mi nismo došli autocestom, nije zgorega primijetiti da se ona nalazi svega 20-tak kilometara od pećina, pa ih je istinska šteta ne posjetiti.
U ovoj je gornjoj špilji 725 metara jako dobre staze, na momente je potrebno tek nešto saginjanja, a prema spektakularnim središnjim i završnim dijelovima, gdje se ranije moglo tek puzeći, sada se hoda normalno. Ima i tamo “suvenira” onih koji su se odlučili potpisati na naslage sedre stvarane milijunima godina. Struka je, kaže Ivan, odlučila da to ne uklanja, već prepusti prirodi. No, kod potpisa i nismo baš vidjeli da značajnije količine kapljica padaju, pa će vjerojatno i za to trebati koji milijun godina. No, neka nas i to podsjeti da takva divljaštva ne činimo. A bilo je i gorih, jer nekad davno za “spontanih” obilazaka, mnogi su čekićima odlamali komade stalagmita i stalaktita i odnosili ih kući za uspomenu. Na sreću, to je u pregršti špiljskih ukrasa gotovo nevidljivo.
Vratit ćete se osvježeni i obogaćeni
I sad, sve detalje onog što nam Ivan priča ne trebam ponavljati, a nisam sve ni zapamtio, osim da smo ušli u špilju na visini od 671 metar, a da je donja svega 50 metara niže. A da je između donje i gornje špilje upravo prošao vlak, Onaj za kojeg je Nikola Turkalj tada probijao trasu. Mimo ovog mi padne na pamet da je Austro-ugarska čak i za trajanja 1. svjetskog rata nastavila trasirati prugu, kao da će nastaviti postojati, u težnji spoja svog carstva s Dalmacijom, Splitom, a ne Zadrom, da budemo jasni.
U svakom slučaju oduševljeno se vraćamo i dok većina ekipe čeka niže kod Donje špilje nastavak. U svakom slučaju, osim što ćete se osvježiti, svakako ćete i uživati u jedinstvenom doživljaju i susretu s prirodom i kraškim fenomenom,
Uostalom, kad smo kod kraških, odnosno fenomena krša vrijedi ponoviti da su riječi za njih, u većini stručne literature i svjetskih jezika, došle iz našeg i slovenskog jezika. Naime prvi istraživači kraških fenomena bili su iz Austro-ugarskog carstva, a studije su odradili po Sloveniji i Hrvatskoj, rabeći domaće riječi za krš/karst, ponikve, vrtače, dole, pa zašto ne biti ponosan da se nešto zove i po nama.
