Nimrudski toranj ili Kula Babilonska nalazi se na arapskoj obali Tigrisa u prostranoj ravnici, sedam ili osam milja od Babilona. Toranj je porušen na sve četiri strane i te ruševine čine veliki humak. Obišao sam ga čitavog sve okolo naokolo, ali nisam primijetio ništa što bi moglo upućivati na vrata ili nešto slično ulazu. Ovako je mletački trgovac po imenu Cesare Federici opisao ruševine na koje je naišao u današnjem Aquarqufu, uvjeren da je pronašao čuvenu Kulu Babilonsku. To je bilo 1563., pa se Federicija smatra prvim europskim putnikom koji je tragao za ostatcima biblijske građevine. Putovao je iz Tripolisa u Alep i odatle u Bagdad, kojeg je pogrešno izjednačio s Babilonom. Iz Bagdada je otišao za Basru i dalje u Indiju, gdje se bavio trgovinom.
Ali ono što je vidio i opisao Federici nije bila Kula Babilonska, nego ruševine zigurata, poznatog danas kao zigurat Dur Kurizaglu. Federicija su slijedili drugi putnici, između kojih se izdvaja Leonhard Rauwolf, iz čijeg životopisa možemo vidjeti koliko se život u prošlosti u mnogim stvarima i nije toliko razlikovao od današnjeg, makar ne onoliko koliko mislimo ili kako nam prikazuje popularna kultura.
Još od 16. stoljeća
Rauwolf je rođen sredinom šesnaestog stoljeća u Augsburgu, gdje je završio studij medicine. No, želio je nastaviti studije, a posebno ga je zanimala botanika. Pisao je kako želi putovati na Istok i otkrivati "bilje i raslinje koje su nekad opisivali Paracelzus, Dioskorid, Avicenna i Serapion". U tim željama mu je pomogao šurjak, koji je bio bogati trgovac, a tvrtka mu je poslovala s lukama na Levantu. Tako je Rauwolf otišao u Siriju kao liječnik za agente koji su radili za šurjakovu tvrtku. Usput je istraživao botaniku, ali i druge znanosti, opisujući Siriju i Irak. Kad je došao u Bagdad, grad ga se silno dojmio i bio je, kao i Federici, uvjeren da je to Babilon. Pokraj Faludje na Eufratu, primijetio je ruševinu neke veće građevine te je i on objavio da je pronašao ostatke Kule Babilonske.
Ruševine kod Nimruda posjetio je i jedan putnik u 17. stoljeću, Jean Baptiste Tavernier, rođen 1605. u Parizu. U mladosti je ratovao protiv Turaka, a nakon prekida neprijateljstava otputovao je u Carigrad, a odatle u Perziju, baveći se različitim poslovima. Kad se vratio u Francusku, uzeo ga je u službu neki poslovni čovjek koji je vodio trgovinu s Istokom. Tavernier je otišao u Indiju, gdje je za njega kupovao dragulje. Jako se istaknuo u svom poslu, pa mu je Ljudevit XIV podijelio plemstvo po povratku. Nemirni Tavernier je ubrzo prihvatio ponudu brandenburškog trgovačkog društva da bude njihov predstavnik u Indiji, kamo je krenuo 1648., no na tom putovanju je umro u Musqatu iz nepoznatih razloga. Još prije mu je izašla zbirka putopisa "Zapisi s šest putovanja u Tursku, Perziju i Indiju".
Potraga za Babilonom
"Na dan i pol puta do kraja Mezopotamije, vidi se, na sredini između Eufrata i Tigrisa, velika zemljana uzvisina imenom Nimrud. Kako sam kazao, vjeruje se da su to ostatci Kule Babilonske. Meni se ipak čini da će prije biti da su Arapi u pravu kad tvrde da je taj toranj dao sagraditi neki njihov vođa i da se oko njega u ratnim vremenima okupljalo vojsku", tako je Tavernier opisao Federicijevo otkriće. No, i u njegovim opisima Srednjeg istoka ima često dosta zbrke i pogrešnih uvjerenja, pogotovo da su svi postojeći gradovi podignuti na mjestima nekadašnjih, iz doba Asiraca, Babilonaca i Sumerana. Takvo gledište je prvi osporio nizozemski vitez Adam Olearius, koji je naglasio da Bagdad nikako ne može biti Babilon, "jer Babilon bijaše na Eufratu koji je krozanj tekao, dok se Bagdad nalazi na Tigrisu koji je s Eufratom povezan kanalom oko jednu milju nizvodno".
Radovi su trajali dvadesetak godina i omeo ih je jedino Prvi svjetski rat, koji se vodio i u Mezopotamiji. Koldewey je uspio u svojem naumu da oživi jednog od najpoznatijih gradova starog svijeta. Njemački arheolog, detaljno je i s mnogo književnog dara, opisivao okolnosti u kojima se radilo pod vrelim Suncem, često suočen s nepredvidljivim teškoćama. "Englezi su u Babilonu i Asiriji kopali najviše u rovovima i tunelima i neki od njih su još prohodni - ali s mukom i neugodno. Najprije ih se mora pročistiti pucnjavom da bi se otjeralo životinje; sove i hijene koje od straha više ne znaju bi li vas prožderale ili ne", zabilježio je Koldewey, a o ovom istraživanju izvjestio je i Reuters.
Božja vrata
-Koldewey je započeo s radom u ožujku 1899. zajedno s asistentom Walterom Andraeom i asirologom Brunom Meissnerom, kad je u ruševine Babilona zabijena prva motika. Osamnaest godina kasnije morao je Koldewey napustiti mjesto na kojem je toliko dugo radio i opirao se i pobjeći prema Bagdadu da ne nastrada od britanskog topništva...Ipak, malo po malo, izranjaju iz gline građevine i sve im se bolje prepoznaje oblik: silna palača Nabukadonosora, Ištarina vrata, ulica kojom su išle procesije, most preko Eufrata i legendom ovjenčana Babilonska Kula..."
Točno ime grada koji znamo kao Babilon, bilo je na akadskom Bab-Ilim, a značilo je "Božja Vrata". Početkom drugog tisućljeća stare ere bijaše to jedan od više gradova južne Mezopotamije koju su Grci kasnije nazvali Babilonija. Gradom je vladala lokalna dinastija, kao i u drugim tadašnjim središtima Isinu, Larsi, Uru i Ešnuni. Oko 18. stoljeća prije Krista, semitski nomadi su sve češće provaljivali u plodnu nizinu i počeli preuzimati sumerske i akadske gradove, pretvarajući se postupno u sjedilački narod. Babilon u ta doba nije bio toliko značajan i stajao je pod vlašću Ura, a kasnije Isina. Tek pod Hamurabijem, najznačajnijim babilonskim vladarom, počinje zlatno doba.
Hamurabi se morao dugo boriti da bi svojoj državi i gradu najprije osigurao opstanak, a zatim podigao moć i ugled. Prostor Međurječja bio je tada podijeljen između nekoliko većih država i mnoštva od njih poluzavisnih državica, a česti međusobni ratovi i najrazličitije koalicije, veoma česta pojava. No unatoč tome, prostorom je tekao gust promet i odvijala se živa trgovačka aktivnost, pa stručnjaci to doba po svojim značajkama uspoređuju sa situacijom u Italiji za vrijeme renesanse.
Hamurabijevi zapisi
Godine 1764. pr. Is. vladari Elama i Ešnune pokrenuli su rat protiv Babilona, za koji su pridobili i zemlje Assur i Malgum i deset tisuća nomada iz plemena Gutejskoga po vodstvom regentice Nawaritum. Uz Babilon su bile vojska iz Marija i nomadi Sutejci. O tome kako je rat završio sačuvano je svjedočanstvo samoga Hamurabija:
"Ja, Hamurabi, silni, Mardukov izabrani, slomih uz pomoć najviše sile uzvišenih Bogova, vojsku Elama koja se uputila preko granice u Maršaši te Asirce, Gutejce, Ešnunu i Malgum. Porazivši ih potpuno, osigurah postojanje Sumeru i Akadu". Na kraju razdoblja ratova osigurao je Hamurabi vlast na prostoru od Perzijskog zaljeva do rijeke Dijale na sjeveru, proširivši je postupno i na Kurdistan.
Mnoge spomenike koji svjedoče o tim, kao i kasnijim velikim danima Babilona, otkrio je Robert Johann Koldewey. Suvremenici su govorili kako je u Berlinu zavladala sakupljačka groznica, a u Berlinski muzej slijevala se ogromna količina pečata, reljefa, kipova i na kraju kao osobitost, čitava Ištarina vrata. Ali sve to, kao ni otkriće monumentalnog Mardukovog hrama, koji se nalazio na dubini od dvadeset i jednog metra, i nešto manjeg ali bolje sačuvanog hrama Ninurte, nije moglo zadovoljiti njemačku javnost koja je nakon tolikih ulaganja htjela vidjeti ono što joj se činilo najvažnije - biblijsku Kulu babilonsku.
Koldewey je bio uporan i strpljiv istraživač koji je istinski volio svoj posao, pa se nije dao zbuniti nego se uhvatio potrage za Kulom. Kako su već mnogi znameniti dijelovi drevnoga grada bili otkopani, uspjelo mu je locirati mjesto gdje bi trebalo započeti. Lokalitet se na arapskom zvao Es-Sahn ili "tava" i detaljno je pregledan, a zatim su otpočela iskapanja u kojima je doista otkriven babilonski Zigurat ili ono što je od njega preostalo, a toga je bilo jako malo. Babilonsku "kulu" nije poput ostalih trideset i tri bolje ili lošije sačuvana zigurata u Međurječju uništio zub vremena i atmosferilije, nego je bila smišljeno i namjerno porušena. Naredbu za taj čin dao je perzijski kralj Kserkso 478. godine prije Krista. Kad je Aleksandar Veliki ušao u Babilon, naredio je da se raščiste ruševine, jer je namjeravao građevinu ponovno podići, ali taj projekt nije nikad proveden, no time je za arheologe ostalo još manje tragova o nekadašnjem svjetskom čudu. Lokalno stanovništvo je, k tome, stoljećima iz ruševine izvlačilo građevinski materijal za svoje potrebe. Smatra se da je Koldewey napravio nemoguće kad mu je iz tih ostataka uspjelo restaurirati jedan kat velike građevine koja ih je izvorno imala sedam ili osam.
Kulu potopio Eufrat
Kako je kasnije u "tavu" prodro Eufrat, svi ostatci su potopljeni i na mjestu najvećeg svjetskog čuda nalazila se tek prostrana baruština. U zamišljanju stvarnog izgleda Babilonske kule, koju se na sumerskom zvalo "Etemenanki" što je značilo kuća utemeljenja Neba i Zemlje, moramo se pomoći opisima antičkih pisaca, od kojih se danas najpouzdanijim smatra onaj Herodotov. Babilonski Etetmenanki se prvi put spominje u sedmom stoljeću stare ere, iako se vjeruje da je objekt znatno stariji, a posljednju veliku obnovu učinio je osnivač novobabilonske dinastije Nabopolasar (626.-605.). I za razliku od većine kraljeva koje su radove samo nalagali ili u najboljem slučaju nadgledali, Nabopolasar piše:
"I kad započe gradnja, pognuh glavu, skinuh odijelo i znake svoje kraljevske krvi i nosah na svojoj glavi cigle i zemlju, a Nabukadonosor, moj najstariji i najdraži sin, nosio je vapno te vino i ulje za žrtvu, poput mojih podanika."
Prema Herodotu, imala je Kula babilonska osam katova, no njega ispravlja pronađen dokument pisanim klinastim pismom iz doba Seleukida, prema kojem je bilo sedam katova, a na vrhu sedmog se uzdizao Mardukov hram, zvan "Gigunum". Prema tom dokumentu, znanom i kao Ploča iz Esagile, babilonski zigurat bio je, bez hrama, visok devedeset i jedan metar.