Početak ljeta znači da Zemlja u svojoj revoluciji zauzima određeni položaj prema Suncu, koji se dalje razvija kroz tri ljetna mjeseca i zbog upadnog kuta Sunčevih zraka uzrokuje više temperature na sjevernoj polutki. U isto vrijeme i iz istih razloga, na južnoj polutki počinje zima. Kad kod nas pak počinje zima, na južnoj polutki je ljeto, jer Sunčeve zrake tada tamo imaju potreban upadni kut.
Astrološki se kaže da Sunce toga dana ili noći ulazi u zodijački znak raka. Na ljetni solsticij počinje taj znak, bez obzira koje zviježđe na nebu trenutačno pokriva odgovarajući sektor. Ovo je važno napomenuti, jer danas, ističući precesiju, pokušavaju obezvrijediti astrologiju, ne shvaćajući da je astrologija, pomicanje proljetne točke poodavno ugradila u svoj, od pamtivijeka, kompletirani znanstveni sustav. Posebno astrologe veseli kad neki neupućeni kritičar govori kako «horoskopi danas više ne vrijede, jer su se zviježđa pomakla», a time je nedvojbeno rečeno da su prije tog pomaka horoskopi očito – vrijedili.
Zvijezde vodilje
Ono što se također u zadnje vrijeme pomaklo, svijest je ljudi i njihov odnos prema takvim datumima, kao što su suncostaji ili solsticiji, odnosno ravnodnevnice ili ekvinociji. Riječ je o datumima koji određuju godišnji hod Zemlje i svog života na njoj i to su, na neki način, ljudi u davnini jako dobro znali i trudili se dati cijelom tom kretanju prirode i svoj doprinos. Danas se takva nastojanja uglavnom promatraju kroz prizmu bilo etnoloških, bilo religijskih istraživanja, pa se mogu čuti ili pročitati i tvrdnje da u stari narodi «obožavali» zvijezde. Bolje bi bilo kazati da su oni nastojali svoj životni ritam uskladiti s ritmom života oko sebe, a zvijezde su im, kao najveličanstvenija pojava u Univerzumu, u tome bile samo ono, kako ih katkad i danas nazivamo, zvijezde vodilje.
Običaji štovanja ili obilježavanja ovoga datuma nisu, međutim, vezani samo za daleke krajeve i davne ili čak i izumrle narode. I na hrvatskim su se prostorima, često još i do nedavne prošlosti, sačuvala sjećanja da se na važne dane godišnjeg Sunčevog (a zapravo Zemljinog) hoda valja učiniti nešto posebno.
Jedan od likova iz zaboravljenog i još uopće neproučenog hrvatskog panteona je i Hayebaaj, žaboliki bog, donositelj kiše ili kišni duh. Obično ga se predstavljalo kao velikoga žabca koji predvodi koncert žaba uoči nadolaska kišnih oblaka. Tradicija štovanja ovoga lika najduže se sačuvala na otoku Krku. Da ljeto ne bi bilo sušno, odlazilo se uz bare na kojima se skupljaju žabe i tamo bi djevojke raspletenih kosa šibama tukle po vodi ili, još češće, presušenim koritima. Mladići bi, pritom, morali stajati pokraj djevojaka, nositi upaljene baklje i izgovarati odgovarajuće mantre ili čarobne riječi.
Čunčur na Pagu
Mjesto na kojem se posebno obilježavao ljetni Suncostaj bilo je i brdo Sv. Vid na otoku Pagu. Tamo se sve do sredine 19. stoljeća nalazilo ‘svetišće’ ili ‘čunčur’ s prikazom Sv. Vida, Vidasa, Svantevida, Vidausasa ili Vidarne, ovisno s kojom ćemo ga tradicijom povezati. Predaja kaže da se noću penjalo na brdo i zatim sedam puta obilazilo oko čunčura. S izlaskom Sunca počeo bi post koji bi trajao do podneva, a popodne bi se odigravala proslava na kojoj se blagovalo jelo bez soli, najčešće u tu svrhu žrtvovana šarena ovca. Spomenik bi se zalijevao obrednim vinom, a sa zalaskom Sunca zapalili bi se krjesovi. O svemu ovome bi se možda znalo i danas nešto više, da nije paški župnik Mate Garković sredinom 19. stoljeća razorio čunčur, jer su mu se običaji vezani uz njega činili «poganskima».
No, graditelji prvih starohrvatskih crkava na jadranskoj obali, ali i unutrašnjosti, kojih je do danas ostalo čuvanih više od sedamdeset, rado su ugrađivali Sunčeve značajke u svoje gradnje. Istraživanjima Mladena Pejakovića sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća, utvrđeno je da Sunčeva svjetlost u objektima kao što su Sv. Križ u Ninu, Sv. Juraj u Rovanjskoj, Sv. Pelegrin u Savru i mnogih drugih nije bila samo «ekološka rasvjeta» nego da je imala i važnu ulogu u samome kultu. Nakon višegodišnjeg proučavanja koja se najviše temeljilo upravo na crkvi Sv. Križa u Ninu, Pejaković je zapisao:
“Iako je crkva nepravilna, nepravilnosti su organizirane prema zakonima geografsko astronomske mehanike. Strukturalna bi analiza mogla pokazati još cijeli niz odnosa između lika, oblika, nepravilnosti i vremenskih odrednica. Analitička interpretacija promatra odnose elemenata više no elemente same. Time otkriva kako građevina spaja u nerazdvojivo jedinstvo sunce i njegov hod s kružnicom i kvadratom. De-formira ih svojom zakonomjernošću. Povezuje geometrijski oblik, svjetlost i broj.”
Od Ljubotića do Privlake
Odnos prema Suncu kao davatelju života Zemlji, pravom nebeskom ocu, vidljivom predmetu štovanja, u središtu je, manje-više, svih pojava i običaja koje se vezuju uz ljetni Solsticij. Stoga ne treba nimalo čuditi da se u doba ranog srednjeg vijeka to mišljenje, kao sasvim prirodno i normalno, prihvaćalo i u izgradnji kršćanskih hramova. Križ, osnovni simbol kršćanstva ipak je kao duhovni simbol stariji od ove religije, a vezan je upravo uz suodnos Sunca i Zemlje. Četiri prečke križa, četiri su bitna položaja Sunca, odnosno zemlje kroz godinu. Vidi se to i na simbolima koji su urezani na mirila – grobove duše koji su se nekad prostirali čitavom Dalmacijom, a sačuvana su upravo najduže u zadarskoj okolici, kako na Velebitu, tako i u Ravnim Kotarima, od Ražanca i Slivnice sve do Privlake. U spomen parku i poučnoj stazi Mirila na Ljubotiću, iznad Tribnja Krušćice, nalaze se mirila koja potječu još iz pedesetih godina prošloga stoljeća. Odnos prema Suncu i tu je bio u središtu pozornosti, jer se pokojnika okretalo tako da počiva licem prema Suncu kamo, vjerovalo se, putuje od tijela oslobođena duša.
Možda je ipak najrašireniji običaj kojeg vezujemo uz vrijeme ljetnoga solsticija onaj paljenja vatri, poznatih i kao Ivanjski krjesovi. Naime, blagdan Sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja očito je svojom simbolikom proizišao iz onog puno starijeg, svetkovanja prvog dana ljeta. Ne treba to čuditi, jer, ako se imalo pomnije pogleda, lako je uočiti da su svi značajniji blagdani današnjih velikih vjeroispovijedi datumski ili identični ili vrlo bliski s proslavama naroda u prošlosti. Tako je i ljetni Suncostaj dobio svojega sveca, a u paljenju vatre lako je prepoznati Sunčevu simboliku, krijes kao malo Sunce, komadić svjetla i topline nad kojim treba visoko poskočiti, kao što se i Sunce ljeti uspinje na najvišu deklinacijsku točku na nebu.
S krjesovima oprezno
Ljeto koje je pred nama podsjeća da smo možda i previše zanemarili stara vjerovanja, smatrajući ih tek folklornim ukrasom ili čak izrazom primitivizma i neznanja naših predaka. Harmonija čovjeka s onim što ga okružuje ne mora biti puko pribojavanje ili slijepa poslušnost. Ali osjećati se dijelom cjeline i to, na makar simbolički način potvrditi, znači da taj svijet oko sebe i bolje razumijemo ili barem nastojimo razumjeti. A dobra prilika za to su svakako i datumi, poput ljetnog Suncostaja. No, onima željnim ivanjskih krjesova valja odmah uputiti upozorenje – prema praviliniku o zaštiti od požara svako loženje vatre u ovo doba godine mora prije odobriti nadležna vatrogasna postrojba ili će vam ljeto započeti s plaćanjem globe.
