Vrijeme je velikih vrućina, tipičnih za prvu polovicu mjeseca srpnja, vrućina koje se od davnina nazivaju i “pasjima”. A zašto baš pasjih, pitanje je koje nas vraća u davnu povijest u kojoj se isprepliću mitologija, astrologija i vjerovanja starih Egipćana.
Nalazimo se upravo u vremenu Siriusa, dobu godine kad se ta zvijezda nalazi u prividnoj konjukciji sa Suncem, što je razdoblje kojem su mnogi drevni narodi pridavali posebnu pozornost. Osobito je uspon Siriusa, ili Sothisa, kako ga nazivahu, bio važan u starome Egiptu. Po njemu se i određivao prvi egipatski kalendar koji je imao tri godišnja doba: Akhet, vrijeme kad se Nil izlijevao iz korita i plavio dolinu, Peret koje odgovara zimi i u kojemu se obavljala sjetva i iščekivalo nicanje izdanaka i Shemu, što odgovara ljetu, kad je bilo doba žetve i popune hambara. Početak godine najprije je bio i početak poplave, dok se nije opazilo da se rast vode poklapa s pojavom Siriusa. Od tad je dan Siriusa, koji bi po današnjem kalendaru bio 17. srpnja, bio i početak nove godine.
Julijanski kalendar
Egipćani su, dakle, dijelili godinu u tri razdoblja, od kojih je svako imalo po četiri mjeseca koji su imali po trideset dana, plus još pet dana izvan mjeseci te je tako godina imala 365 dana. No, ta je godina bila za šest sati kraća od stvarne godine te se tako svake četiri godine pomicala za jedan dan. Poznato je da su i Egipćani to veoma rano primijetili ali nisu učinili ništa. Tek je kalendar kojeg je 46. godine pr. Is. uveo Julije Cezar bio prihvaćen i u Egiptu.
Egipatska godina bi se tako poklopila sa stvarnim odnosom Zemlja-Sunce svakih 1460 godina, što je bilo razdoblje koje su Egipćani nazivali Sothisov period. Rimski znanstvenik Cenzorin objavio je u trećem stoljeću da se takvo poklapanje utvrdilo u Heliopolisu 139. godine. Današnja egiptologija služi se ovim podatkom da bi utvrdila datume iz staroegipatske duge povijesti. Koliko je to zapravo pouzdano ovako je opisao Erik Hornung u “Uvodu u Egiptologiju”:
“Istraživanje egipatske kronologije vrvi svakojakim metodičkim teškoćama, osobito zbog potrebe istraživanja i iskaza s egipatskih spomenika i popisa s astronomskim podatcima koje treba gledati u sinhronizmu s događajima prednjoazijske povijesti. Ovo polje rada stoga se često bez negodovanja prepušta malom broju stručnjaka koji se služe različitim metodama i isto tako često dolaze do potpuno različitih rezultata...”
Ključni dokumenti kojima se u određivanju kronologije služi egiptologija su papirusi Illahun i Ebers koji sadrže podatke o Siriusu, zatim Torinski kraljevski papirus te Manethova kronika, kao i različiti anali, obično samo fragmentarno sačuvani. Rad na kronologiji dodatno je otežan različitim kronološkim prioritetima u različitim fazama egipatske države. U najranijem dobu se brojilo prema velikim i neuobičajenim događajima, u starom carstvu prema vladavini faraona, a u srednjem se vladavina faraona brojila od nove godine, Sotisovog dana, dok se u novom carstvu brojilo od dana stupanja faraona na prijestolje. Ono što je istraživačima od pomoći je velika pozornost koju su Egipćani posvećivali točnom podrijetlu, pa postoje popisi predaka koji obuhvaćaju čak šezdeset generacija.
Pas ili Orion?
No egipatsko poznavanje zvijezda nije se ograničilo samo na Sothis iako je ovo tijelo bilo posebno bitno. Njegov “povratak” proslavljao se svakog ljeta nizom obreda, od kojih bi današnjeg čovjeka vjerojatno najviše zaprepastili oni koji su sadržavali seksualne odnose ljudi i životinja, osobito pasa i jaraca, što je zgranulo i takvog poznavatelja kao što je bio Herodot. No, danas se sve više nameće pitanje je li za Egipćane zvijezda-pas bio Sirius, kako smo prihvatili, ili možda neka druga. Churchward se tako zalaže da je zvijezda- pas zapravo zviježđe Oriona te primjećuje da je Orion za Egipćane predstavljao i Sahu - veličanstveno tijelo umrlog Horusa koji je uskrsnuo i iz Amente zauzeo svoje mjesto na nebesima. O tome Churchwood primjećuje kako “prvi Nebeski Heroj nije bio Sunce nego Osvajač Sunca i Sunčeve Vrućine. Heroja je prikazivala Zvijezda Pas i to ne samo kao Boga Vatre, nego i kao Boga iznad Vatre.”
Kao što se vidi, staroegipatska simbolika nije u žarištu interesa samo egiptologa, nego i mnogih proučavatelja komparativne povijesti ljudskih religija. Razlog tome je tijesna povezanost religije i astronomije, koja je zajednička drevnim narodima svih kontinenata, a Egipat je pritom posebno zanimljiv Europljanima jer predstavlja značajan izvor za većinu kasnijih duhovnih pokreta. Koncepti partenogeneze ili uskrsnuća sadržani su već u egipatskim predajama, kao i arhetipovi mnogih pojmova sačuvanih do danas. O tome je, između ostalih, pisao i talijanski autor Frank G. Ripel u djelu “Magija Atlantide”:
Izvori sotonizma
“Kod Egipćana se Zvijezda Sirius javlja na Istoku sredinom Srpnja, istovremeno s Novom Godinom (16. srpnja) koju su zvali Dan Pasa. Istok su povezivali s visokim, dok su Zapad (Kraljevstvo Mrtvih) povezivali s Niskim. Veza između Seta i Siriusa je ovog Boga Juga povezivala s Visokim (Istok, Desno, Visoko, Jug), a Sjever s Niskim (Zapad, Lijevo, Nisko, Sjever). Zato su sljedbenici bili licem okrenuti prema Sjeveru, a leđima prema Jugu. Zanimljivo je da je Sumeranima Vrhovno Božanstvo bio Bog An, Bog Nebo i povezivali su ga s Visokim i Sjeverom. Očito je Egipatski Narod ovog Boga kao i Seta povezivao s Jugom i tako se pojavio koncept Sut-Ana (ili Set-An). Zato su i dan, kad bi se pokazao Sirius (Zvijezda povezana sa Setom), zvali Dan Pasa odnosno Dan Crnog Psa, Dan Sut-Ana. Kasnije su ga Židovi znali pod imenom Sat-An (Satana, Protivnik), a malo prije dolaska Kršćanstva postao je Protivnik Svjetla (Satana, tj. Sotona).
Srednjovjekovno čarobnjaštvo ga je prikazivalo različito, na primjer, kao velikog Crnog Psa, ali je njegov glavni simbol bio Crni Jarac. Pojašnjenje se nalazi u drevnom astronomskom razmišljanju: Kozorog, odnosno Jarac je sazviježđe u koje uđe Sunce na zimski Solsticij, kad dostiže svoju krajnju južnu deklinaciju, tj. kad potone s one strane horizonta. Crni Jarac je tako postao simbol Boga Sunca (Satana, Bog u Jugu) u Ponoru i zbog njegove povezanosti s tamom poimali su ga kao Skrivenog Boga. Ovaj Tamni (Skriveni) Bog je Crni Bog (riječ Bog, latinski Deus, talijanski Dio, proizlazi iz indoeuropskog korijena “div” koji znači blistajući i time opisuje osobinu Sunca) koji je postao Đavao (Crno Svjetlo Sunca), to jest Demon Historičkih Kršćana, Bog Vještica.”
Egipatski koncepti traju do danas
Znajući ove podatke lakše je razumjeti i opscene obrede koje je opisao Herodot, koji su slijedili opće zakone teurgije, prema kojima se djelo izvodi na svim razinama, uključujući i ovu vidljivo materijalnu. S istom svrhom se rabe životinjske kože, metali, biljke i dragulji ili mirisi povezani s određenim božanstvima i nebeskim tijelima. Zapravo su i božanstva i nebeska tijela predstavljali određene koncepte koji su personalizirani radi lakšeg razumijevanja. Priče o bogovima, koje su započele još u grčko doba, a već su tadašnji poznavatelji za to optuživali Homera, kroz vrijeme su doprinijele današnjem stavu da su mitologije tek zbir različitih pripovijesti bez ikakvog stvarnog značenja. Pa ipak je egipatska mitologija uspjela stvoriti i održati tu čudesnu zemlju preko tri tisuće godina, a možda i duže.
Tako i tifonske ili drakovske koncepcije iz staroga Egipta nalaze puta sve do naših dana. Riječ je opet o, površno gledajući, dva načina brojanja vremena, prema zviježđu Velikoga Medvjeda, što su činili Tifonci, ili Zmaja i zvijezde Ta-Urt, Majke Revolucija, odnosno cikličkih kretanja, što su činili Drakovci. Tifonska struja je starija i bila je u uporabi tijekom prvih dvaju dinastija, dok je ciklus temeljen na zviježđu Zmaja procvjetao u četvrtoj dinastiji, kad se znanje o Boginji Tifon počelo gubiti. Njene poveznice sa Sjeverom, otrovom i menstrualnim ciklusima, kasnije su oživjele u vidu Apofisa, uništavatelja, predstavljenog kao škorpiona, što je našlo odjeka sve do mitraističkih kultova u Rimskom carstvu.
Pasje vrijeme
Ni u Egiptu nisu ove koncepcije prolazile bez cikličkih mijena i faza rasta i opadanja znanja. Pretpostavlja se da je u sedmoj dinastiji došlo do prve velike profanizacije znanja, kad su inicijatičke tajne, poznate do tada uglavnom samo faraonu i najvišem svećenstvu, došle u dodir s narodom. To su početci Ozirisovog kulta koji u različitim vidovima traje sve do današnjih dana i koji se suprotstavljao tifonsko-drakovskim strujanjima koje su štovale Božicu Majku. Rezultat su bile zbrke koje obilježavaju razdoblje od sedme do desete dinastije, kad se uzdiže kult Sebeka, boga s glavom krokodila, koji je također bio napadan od ozirijanskih koncepcija, dok se nije pronašlo rješenje u liku Sebek Ra s ovnovom glavom, budući da se tad živjelo u eonu ovna. Ozirisov kult je u osamnaestoj dinastiji ponovno uspostavio svoju nadmoć i premda se tifonska i drakovska struja povremeno pojavljuju u javnosti, njihovo je djelovanje svedeno uglavnom na tajne operacije ili potpuno nestaje. Tek u 26. dinastiji, tebanski svećenik Ankh af, na Khonsu oživljava stara Sabeanska znanja u vidu Amon Raa. Postignuća ovog egipatskog svećenika bitna su i stoga što su našla velikog odjeka u današnje doba, kad je njegov rad nastavio Aleister Crowley koji je upravo u Kairu, 1904. primio od Aiwassa spis poznat kao Liber Al vel Legis, koji je izvršio ogroman utjecaj na daljnji razvoj okultizma u 20. i 21. stoljeću.
Sveukupno, u ovo doba godine Sunce i Sirius iz zviježđa Velikog Psa se nalaze u konjukciji, astrološki kazano to je “pasje doba”, pa su onda takve i vrućine. No ono što je najzanimljivije jest kako se ta predaja kroz više tisuća godina uspjela sačuvati sve do naših dana?!
