Idemo kraju listopada, radovi u vinogradima završavaju jesenskom gnojidbom, fermentacije u podrumima su završile nešto ranije nego prethodnih godina što je logičan nastavak ekstremnih vrućina i preuranjenog dozrijevanja grožđa i nikad ranijih berbi. Osobno preferiram jesensku gnojidbu kao temeljnu i najvažniju prihranu. Veliki vinogradari analiziraju tlo da bi utvrdili što je to loza konzumirala i što tlu nedostaje za uspješan rast i prinos u idućoj vinogradarskoj godini koja je zapravo već počela. Mi manji se više oslanjamo na dugogodišnje iskustvo pa ako pogriješimo u odabiru i količini gnojiva, postoje proljetne i ranoljetne korekcije, bilo dodacima hrane u tlo oko trsa ili folijarna prihrana ili i jedno i drugo.
Prihrana loze
Neki vinogradari prakticiraju samo folijarnu prihranu, što ja ne smatram baš sretnim rješenjem jer kada loza treba akumulirati hranu za snažan proljetni rast i razvoj, još nema lista i ovaj način prihrane po meni nije primjenjiv. Osobno svake četvrte godine unosim u tlo zreli ovčji stajnjak kombiniran sa mineralnim gnojivima bez dušika, a svake godine peletirano gnojivo koje sam odabrao po kvaliteti za koju mislim da je najbolja za moj vinograd. Izbor nije prema nekoj agresivnoj reklami koje niti čitam niti gledam. Kada se na televiziji pojavi reklama, odmah prebacujem program, ali problem je što su komercijalne TV kuće usklađene pa istovremeno agresivno bombardiraju “čudotvornim proizvodima”, a priključuje im se i naša javna televizija premda mi plaćamo TV pristojbu bez svoje volje što bi moglo biti dostatno za njihove troškove. Faktor cijene za mene nije od bitnog utjecaja jer se radi o maloj količini i bitan mi je isključivo kvalitet.
Mineralna gnojiva i eko proizvodnja
O mineralnim gnojivima, koje mnogi nazivaju umjetnim, su razna mišljenja i generalno se smatraju štetnim što apsolutno nije točno. A nisu niti dopuštena u ekološkoj proizvodnji što je vrlo diskutabilno. Biljka treba u ishrani određene minerale koji se nalaze u “umjetnim gnojivima” u koncentriranom obliku i problem nastaje ako se koriste u ekstremnim količinama i bez organskih gnojiva. E tada ta gnojiva kratkoročno pomažu biljci, ali dugoročno uništavaju svu mikrofaunu u tlu koja je neophodna za dugotrajnu i kvalitetnu plodnost tla. E to je pravi razlog zašto se, rekao bih, preventivno zabranjuje u ekološkoj proizvodnji. Jednom davno sam napisao da su mineralna gnojiva kao Viagra, u dozvoljenim količinama pomažu, a u pretjeranim su smrtonosna. I doista jesu. I zato mislim da prihranu treba vršiti balansirano u kombinaciji organskih i mineralnih gnojiva u nekakvom volumenskom omjeru otprilike tri do četiri puta više organskog od anorganskog. Razni proizvođači i prodavači tvrde da gnojiva ne treba zaoravati što je samo dio negativne reklame. Da bi gnojivo bilo učinkovito, nužno ga je zaorati ili deponatorom spustiti što dublje da bi što prije došlo do korijenovog sustava biljke.
Gnojidbu je nužno obaviti prije jesenjih kiša dok je moguća uporaba strojeva, a posebno u teže propusnim tlima kao što su crvenice i ilovasto-glinasta tla. U kamenu je to nešto lakše, ali i tada je potrebno unošenje u tlo prikladnim strojevima. Gnojidbom je završila sezona radova u vinogradu i već tradicionalno po završetku neke značajne faze slijedi putovanje.
Svadba u Međugorju
Ovoga puta to je naša Hercegovina, točnije Međugorje, ali ne zbog onoga što cijeli svijet pohodi tamo. Razlog je svadba. Udaje se meni draga osoba, mlada šesna Slavonka Ana dalmatinsko-zagorske krvi za jednog dičnog Hercegovca. Mlada je iz Osijeka gdje su posljednjih stotinjak godina svi vladari doseljavali svoje narode kao zbog hrane, a zapravo su željeli osvojiti prostor. Danas kada ima hrane iz nove bratske zajednice po bezobrazno niskim cijenama, a sukladno tome još gore kvalitete, iz Slavonije se odseljava kao posljedica svih loših politika u tom turbulentnom prostoru.
Svadba je organizirana u jednom etno selu koje ima sve sadržaje za tu priliku, od smještajnih bungalova, hotela, restorana i ukupni ugođaj je simpatičan za goste, ali promatrajući okom arhitekta, ipak mislim da je to građeno bez stručne koordinacije, ono, što više kamena, to bolje. Ali taj plemeniti građevni materijal treba znati odabrati, ukomponirati i uzidati. Nije sve što je kameno “staro” i lijepo. Danas smo svjedoci da mnogi investitori kupuju stare kamene kuće koje su kroz povijest gradili težaci trošnim kamenom iz mocira i žbukali i to je bilo dobro, oku ugodno. Jednostavno, skladnih dimenzija. Nakon kupovine prva je želja “uljepšavanje” što znači otući žbuku i fugirati taj neprikladni kamen tamnim cementnim mortom ili još gore, crnom bojom, oko prozora “šembrane” od stiropora i promjenu tradicionalnog krova da bi ugradili “korniže” kakve mogu biti u Slavoniji, Zagorju ili Bosni, ali u Dalmaciji ne. I eto još jedne devastacije koju bi čak mogli nazvati novim pojmom koje je uvelo novokomponirano plemstvo u hrvatski jezik-nakazom.
Svatovsko vino
Nastavljamo sa svadbom koju su pripremili tradicionalno gostoljubivi Hercegovci. Moja definicija svadbe u posljednjih nekoliko desetljeća glasi: diskutabilna hrana, loše vino i ekstremno preglasna glazba. Ne znam da li to vrijedi i kod naših zemljaka. Za početak glazba ugodna, hrana obilata i korektna. A vino? Vino svatovsko. Taj pojam sam davno usvojio jer su doista rijetke prilike da se na tim svečanim događanjima može kušati korektno vino. Možda ako vinar udaje svoju kćer. Svaki organizator vjenčanja želi biti konkurentan da bi dobio posao. A želi i zaraditi. Pa zar baš svaki put mora na vinu zaraditi koje nabavlja iz najnižeg cjenovnog razreda? Pokraj mene moj legendarni nećak, slavonski bećar Zvonko.
Toči pune čaše Kujunđuše, glavni konobar vidi moje negativne reakcije, od nekoga saznaje da sam između ostalog i vinar i pokušava mi objasniti da je to vrhunsko vino, ali uzalud. Nudi neko drugo, pa treće, pa Blatinu. Svaka čast na njegovoj ljubaznosti i trudu, ipak pijem vodu.
Slijedi lijepo vjenčanje pa u restoran. Stiže onaj isti konobar sa “naramkom” butelja Žilavke i Blatine. Želi da je gost zadovoljan. Nakon svih kušanja, ali kako ja kušam, a ne kako toči Zvonko, opet odluka, pijem vodu. Ne pijem svatovsko vino. Za pohvalu je da se nude samo autohtona vina Žilavka i Blatina, što bih želio da se i kod nas događa sa našim vinima.
Organizacija večere na visini, niz dobrih i odličnih jela, kolači puni raznih krema pa kome se sviđaju, neka probaju. Ali za mene vrlo ugodno iznenađenje, stiže uštipak, lijep na oko, slankast, ukusan, gotovo kao vrlički koji me prati cijeli život jer sve naše bake, majke i žene kuda god su odlazile, uvijek su sobom u mislima nosile recept vrličkog uštipka. Pa i naše vrličke nevjeste, ma odakle bile, spremaju ga gotovo u originalu. A četvrtkom na sajmeni dan se oduvijek u Vrlici na javnom prostoru spremaju uštipci. Zato kada planiram odlazak korijenima, nastojim da to bude četvrtak. I Vama čitateljima predlažem odlazak u Vrliku taj dan ako ste u blizini.
Urbanistički nered
Drugi dan slijedi posjet Međugorju, prvo na capuccino, a potom na misu. Sjedim u jednoj vrlo ugodnoj kavani, okrenut leđima od ulice. Pita me Jasminka zašto tako sjedim premda je jasno da je razlog da ne gledam sav taj urbanistički kaos koji izgleda kao da smo ga mi slagali. Nešto slično našim rubnim dijelovima grada pa i nekih prigradskih i otočnih naselja. Zgrade veće od parcele, oblici koje niti jedan arhitekt ne bi potpisao, zelenilo možeš sanjati, u prizemlju lokali na kojima su glavni dekorativni element PVC krunice. Ako urbanistički nered netko tolerira ili misli da mu je to lijepo, ne znam tko dozvoljava da se krunice prodaju na tako prostački način. Capuccino klase “Divke” za starije koji se sjećaju, ali niti kod nas se neće tako često naići na bolji.
Vasiljeva Žilavka i Blatina
Idemo u crkvu svetog Jakova na misu, a poslije u posjet Grgi, vinaru pete generacije u obitelji Vasilj koji sa sinom Andrijom, enologom školovanim u Americi proizvodi čuvenu Žilavku i Blatinu sa tek nešto malo introduciranih sorti u vinariji kapaciteta 80.000,00 litara. Doček ljudski, prijateljski, kušamo redom sva vina, ali nema Žilavke iz 2023.godine, sve prodano. Kušamo, zapravo pijemo 2024. godinu, gotova, spremna za tržište, osvježavajuća, lepršava... Nakon toga Blatine raznih godišta koje su mekane, zaokružene, ljupke, jednom rječju oduševljavaju. I da nisam bio kod Grge Vasilja u vinariji, vratio bih se iz Hercegovine pod dojmom svatovskih vina da su Žilavka i Blatina ispodprosječna vina obzirom da nisam neki poznavatelj tih vina. Na rastanku mi Grgo nudi cijelu paletu svojih vina da ponesem kući, a ja uzimam samo jednu Blatinu da ju kušam sa Zvonom Bačićem i prijateljima koji protiv svoje volje ima znatnu količinu ove sorte koju mu je podvalio neki rasadničar s kojim vodi dugogodišnji sudski spor, a kojom brzinom se sporovi danas rješavaju, trsovi su već u punoj snazi i mogu dati isti, a možda i bolji kvalitet. A Zvone to zna učiniti pa se nadam da ću ga potaknuti. I da ne bude zabune, ne radi se o našem najslavnijem pokojnom dalmatinskom rasadničaru kojega svi sa simpatijom spominjemo. A bili smo sretni ako bi iz njegove sadnice izrastao trs, barem željene boje, crne ili bijele, ako već nije željena sorta.
Prošek kako ga ne smijemo zvati
Idemo kući, tisuće automobila i autobusa sa svih strana Europe, promet lagano teče, ali nema zastoja, sve riješeno sa nekoliko rotora i velikim parkirnim površinama. Ako sam konstantirao da su oni od nas učili “urbanizam”, onda moram reći da je učenik nadmašio učitelja u prometu. Jer ovaj prometni kaos koji mi imamo je posljedica između ostalog i “slavnog” urbanizma. A vidim da se i nagrade dijele za postignuća u urbanizmu. Očito je da moje tvrdnje ne stoje i zato idem u podrum, možda bi se trebalo od tuge napiti, ili od veselja što imamo nagrađivani urbanizam. U podrumu su fermentacije završene, osim Prošeka koji će još dugo i tiho prerađivati ogromnu količinu šećera izmjerenu čak 46° po Babou prije prerade u, nadam se, opet veliki Prošek odnosno desertno vino, kako ga smijemo zvati evo već jedanaestu godinu od zahtjeva za priznanjem imena pri EU. Prošli su i izbori za EU parlament, ne sjećam se da je itko spomenuo riječ Prošek. A ove godine bi moglo biti i više desertnih vina nego što bismo željeli jer mnoge fermentacije su zbog velikih sladora prestale puno ranije i sada se treba znati s time nositi, kako čuvati ta slatka vina i kome ih prodati. A u ovoj zemlji cijene svih artikala i usluga rastu, jedino padaju cijene vina.
Cijena vina niža od novog cjenika Čistoće
Prije par dana sam u jednom robnom centru vidio vina ispod dva eura, a butelje vrhunskih vina cijenjenih proizvođača počinju već od tri i pol eura. Manje nego što košta pražnjenje kante za otpad po novom cjeniku “Čistoće”. Postavljam pitanje vrlo ljubaznom službeniku zašto je odvoz kućnog otpada meni poskupio 340% i dobivam vrlo pametan odgovor: “Nije poskupio odvoz otpada samo se promijenio način obračuna”. Pametnom dosta. A ispred zgrade gdje dolaze deseci ljudi na reklamacije zbog “promjene načina obračuna” nema niti jednog parkirnog mjesta. Samo barijere od stupova kao uostalom i u cijelom gradu. Da su toliko truda i sredstava uložili za izgradnju parkirnih mjesta, koliko u “barikade” koje onemogućuju parkiranje, vjerojatno bi nam život i poslovanje bilo ugodnije.
I za kraj pitanje za čitatelje ove kolumne: što mislite ispred koje ustanove ili proizvodnog pogona ima najviše parkiranih automobila u gradu?
