Pomnijim proučavanjem prvih svetkovina koje su se organizirale i održavale u osvitu najranijih civilizacija bliskog i srednjeg Istoka lako je uočljivo da su one bile određene astronomskim spoznajama. Ono što je određivalo ritam života čovjeka, bilo je ujedno ista ona sila koja je upravljala i hodom nebeskih tijela u kojima je i Zemlja pa i život na njoj pa s njime i ljudi, sastavni dio. U tome su najveću igrali datumi povezani s izmjenom godišnjih doba, kao i znacima Zodijaka. Odatle su neki istraživači izvukli zaključak da su stari narodi «obožavali zvijezde», što je samo djelomice točno. Naime, stari narodi su prema zvijezdama i planetama mnogo više određivali svoj život nego mi danas, imali su o njima sustavnija i sređenija mišljenja, premda su im u odnosu na nas znanja o samoj fizičkoj prirodi tih tijela bila daleko manja, no ipak prije je tu bila riječ o razumijevanju ciklusa prirode, nego li nekom pukom obožavanju.
S propašću prvih i nastankom drugih pa i trećih valova civilizacije, izvorna znanja sve su se više kretala od poznavanja prema vjerovanju, od sadržaja prema formi. Metaforičke i alegorijske priče s kojima su naši drevni pretci, u nedostatku današnjih stručnih istraživanja i spoznaja, pokušavali, a uglavnom i uspijevali, sebi predočiti komplicirani svemirski ustroj, s vremenom su postajali mitovi, a potom dogme. Ono što je trebalo olakšati razumijevanje na kraju je postalo okamenjena prepreka ikakvom razumijevanju.
Goethe o Walpurginoj noći
No ono što je čak i zahvaljujući dogmama ostalo, bili su datumi svetkovina. Ponekad što reformom kalendara, što iz nekih oportunističkih razloga, pomaknuti za koji dan gore – dolje, ali u osnovi uvijek koncentrirani oko onog datuma iz kojega su izvorno proizašli. Posebno je svakako pritom zanimljiva priča o noći kojoj je od sigurno različitih imena koje je imala u različitim kulturama danas ostalo sačuvano ono kojoj su joj dali Germani – Walpurgina noć.
«Vještica jato na Brocken hita
Žuta je strn, zelena su žita
Sad zbor je na njem ogroman
Nad svima sjedi Urijan
Sve prelijeće drvlje i kamen tvrdi
Vještica piči, jarac smrdi»
Ovako je Johann Wolfgang von Goethe započeo s opisom Walpurgine noći u svom remek djelu «Faust» u kojemu se dalje nižu opisi različitih likova, njihovih dijaloga i različitih zabava.
Pa ipak iako se svetkovina Walpurgine noći što se događa u noći s 30. travnja na prvi svibnja i vrhunac dostiže u ponoć, vezuje uz vještice i njihove obrede, njeno je ime isto tako povezano i s kršćanskom sveticom. Riječ je o sv. Walburgi, čiji je kult štovanja u Njemačku došao iz Engleske. Walburga je iz Engleske na srednjoeuropske prostore došla sredinom osmoga stoljeća kao misionarka. Smatra se da su je ubili Avari, a kosti su joj nakon ekshumacije baš u noći 30. travnja prenesene i pokopane u crkvi sv. Križa u Eichstadtu.
Datumi se preklapaju
Ali i to je samo dio priče. Baš na isti datum se još u predkršćanskim vremenima svetkovalo noć plodnosti posvećenu germanskoij božici kojoj je ime bilo – gle čuda - Waldborga pa su se imena, simboli i načini svetkovanja na kraju potpuno pomiješali, a Walpurgina noć i posjet istoj je postala omiljena optužba inkvizitora u vremenima progona vještica u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću.
Germanska svetkovina postaje puno jasnija ako promotrimo osnovu za određivanje svake svetkovine, a to je Zodijak i hod Zemlje kroz njega. Kao što se tradicionalno obilježava ulazak Zemlje u kardinalne znakove, to jest početak godišnjih doba sa Suncostajima i Ravnodnevnicama, jednako tako postoje razdoblja kad se godišnje doba «učvršćuje», odnosno kad je jesen najviše jesen, zima najviše zima pa tako i proljeće najviše proljeće. To je obično središnji dan fiksnoga znaka: bika, lava, škorpiona i vodenjaka, znakova koji se nazivaju i kerubinskim jer su njihove simboli ujedno i kerubini s time da je škorpion predstavljen orlom, simbolika koja je našla svoj odjek i u prikazima biblijskih evanđelista. Tako je središnji blagdan proljeća upravo 30. travnja/prvi svibnja, u srcu bika, potpuno nasuprotan jesenskom Samhainu koji je središnja svečanost jeseni i škorpiona.
Premda nemamo točnih podataka o datumima, postoje saznanja da su u slično doba godine, slične svetkovine imali i drugi narodi, uključivši i Rimljane. Tad bi se konjski rep oko kojeg su se borili mladići tijekom svetkovine «Listopadskog konja» predavao u ženske ruke i one bi s njime škropile polja da bi bolje rodila i ritualno čistile stoku.
Odatle je proizišla, mnogo stoljeća kasnije i navada prvosvibanjskog uranka koji je tada značio i odlazak na jutarnje službe Božje, vjerojatno i da se ljudima izbije iz glave noćno orgijanje. Upravo su iz toga razloga taj dan za prosvjed izabrali i američki radnici nakon čijih je stradanja danas izrastao Međunarodni praznik rada. Kao što se vidi, niz vanjskih razloga svetkovanja kroz povijest se drastično mijenjao, no sam datum je ostajao. Pa i današnji običaji da se 1. svibnja ide «u prirodu», ostatak je tradicije toliko drevne da je jednostavno ne možemo niti pokušati datirati.
Razuzdano slavlje
Pritom se ipak može primijetiti kako se izvorno veoma razuzdani oblik svetkovine što se ide više prema našemu dobu sve više gubio i na kraju potpuno izostao.
«Pozdravljam s odanošću svojom
Viteza s konjskim kopitom
Spremno nek mu …. stoji
Ako …. se ne boji»
Tako u Goetheovim stihovima pjeva Stara dok pleše s Mefistofelesom, pri čemu je lako otkriti koje to riječi valja umetnuti u točkice. Klasični pisci koji su izvještavali o različitim proljetnim svetkovinama kod barbarskih, ponajviše germanskih i keltskih naroda svjedoče o ritualnim opijanjima i javnim seksualnim praksama čitavih plemena. No i antički svijet imao je svoje ritualno – seksualne prakse, obično prakticirane u obredima misterija. Neki se antički pisci pritom žale da ženama u tim svetkovinama nije stalo do misterija nego samo do … Da upotrijebimo i mi te točkice.
Primjere bi se moglo nizati do u beskraj, no još i bitnije je opće pravilo koje iz njih proizlazi, a to je nešto sasvim drugo, to jest, stalnost određenih poveznica koje postoje između Čovjeka i Univerzuma i koje se otkrivaju u nama još tako neshvatljivoj dimenziji vremena, kojoj su i datumi i godina tek oblici našeg načina da si ih pojasnimo. Premda Kaldejci i Kelti vjerojatno nisu znali jedni za druge, ipak su se u isto doba ili čak i isti dan u godini posvećivali slavlju, predahu, odušku, zabavi pa i onim praksama koje su u današnjem dobu stavljene u zabran najstrože intimnog. Uostalom, zakoni vremena najteže su nam vidljivi ali zato ništa manje neumoljivi. Kronos, bog vremena istodobno je onaj pod čijim su utjecajem ljudi živjeli u «zlatno doba» koje je i starim narodima bila neka mitska prošlost, ali isto tako je i nemilosrdni Bog s kosom ili onaj koji guta svoju djecu. Kao što su i Rimljani za nemilosrdnog Saturna upriličili najveselije Saturnalije tijekom kojih bi gospodari služili robove.
Štriguni s Dugog otoka
No nisu starodrevni običaji štovanja prirodnih ciklusa vezani samo za daleke prostore Stonehengea ili njemačkog Siebenbergena. U etnološkoj baštini Zadarske županije i sjeverne Dalmacije, nažalost, kao i mnogo toga drugog, nedovoljno istraženoj, sačuvano je mnogo spomena na vile, vještice i vještce, vukodlake i môre. Središnje mjesto skoro većine legendi poznato je brdo Vrčevo, smješteno između Debeljaka i Glavica koje se redovito spominje u tim pričama, a po jednom vjerovanju, u svakom selu sjeverne Dalmacije postoje kamene ploče s kojih se polijeće na Vrčevo krajem travnja ili u noći uoči Svisvetih.
Mnoge predaje vezane su i za ribarenje, osobito u otočnom dijelu Županije. Izgleda da je nekad kod stanovnika kontinentalnog dijela postojala velika želja za ribom koju bi im priskrbljivale lokalne «štrige» svojim moćima koje su uključivale i let na metli i okupljanja na Vrčevu. No za doći do ribe valjalo se katkad i boriti sa štrigama s otoka kojima je na čelu bio poznati dugootočni «štrigun» koji je imao još važnije zadaće jer je on bio zadužen za obranu od upada vještica s druge strane Jadrana. Priča kaže da bi se dva štriguna, onaj s Dugog Otoka i onaj iz Jakina, odnosno Ancone sastajali na gumnu ponad Dragova gdje bi se pretvarali u bikove i borili. Tko bi pobijedio tome bi za tu godinu pripala vlast na obje jadranske obale. Simbolika bika očito je i u našim krajevima bila dobro sačuvana, a u najstarijim hrvatskim legendama, «Veyskim povedama» s otoka Krka, Bakodlak, dlakavi bik, je i posebno božanstvo.
Odlazak u prirodu
I danas se u mnogim ribarskim mjestima, posebice po otocima ribari klone određenih mjesta, putova, kuća ili čak i osoba za koje se iz generacije u generaciju sumnja da imaju moći bacanja čini, a ako se slučajno ipak naleti na takvu osobu, kao kontramjera najsigurnije je – uhvatiti se za genitalije.
Iako je Prvi svibanj i zbivanja koja su ga povezala s mnogo čime drugim, a ne prirodnim ciklusima i magičkim vještinama, danas nešto sasvim drugo, neka vrst tradicije je ipak ostala. Svetkuje se i praznuje, običaj je odlaziti u prirodu, a i neradan je dan pa i oni koji su svetkovali noć prije, mogu doći na svoje. Još jedan dokaz da se dani koji su potpuno utkani u ritam cjelokupnog Univerzuma ne daju tek tako izbrisati iz kalendara ma koliko se oko toga trudili i crveni i crni.
