Kada je 1081. na carsko prijestolje u Carigradu sjeo je Aleksije I Komnen, prvi od careva dinastije Komnena, time je završio duži period slabosti i započelo razdoblje novog učvršćivanja i jačanja uloge Istočnog Rimskog Carstva na čitavom prostoru Bliskog istoka, Sredozemlja, ali i Europe. Sin Ivana Komnena i Ane Dalasene, Aleksije, došao je na prijestolje nakon nemirnog razdoblja u kojem su se kroz dvadeset i dvije godine izmijenila četiri cara, a Carstvo bilo pritisnuto invazijom Turaka Seldžuka. I sam Aleksije sudjelovao je, prije stupanja na prijestolje, u mnogim bitkama na istoku i zapadu, izrastavši u jednog od uspješnijih vojnih bizantskih zapovjednika, kako u borbama s Turcima i Normanima, tako i u mnogim unutrašnjim sukobima i obračunima.
U međuvremenu su u Carigradu paralelno s vojnim operacijama na terenu trajale zatorne borbe i dvorske intrige u kojima je upravo Aleksijeva majka, Ana Dalasena imala vodeću i odlučujuću ulogu. Tadašnji car, Nikefor III Botanijat namjeravao je ostaviti prijestolje bliskom srodniku i oko toga se izrodila dvorska spletka u kojoj je careva žena, Marija Alanska posinila Aleksija od kojeg je bila starija tek pet godina. U borbama između Komnena i Botanijata, koja je trajala od veljače do travnja, Ana Dalasena je ponovno imala ključnu ulogu, pobjegavši iz carske palače i zatraživši utočište u crkvi Sv. Sofije, gdje se uhvatila rukama za oltar tražeći od cara jamstva sigurnosti za sebe i svoje najbliže srodnike i vičući da je s tog mjesta mogu maknuti jedino ako joj odsjeku obje ruke. Pritisnut javnošću koja se okupila, car je bio prisiljen popustiti, što je otvorilo put k carskom prijestolju za Aleksija koji je uspio pobjeći iz grada pokupivši konje iz carske konjušnice. Na zapadu carstva prikupio je vojsku s kojom je 1. travnja pobjedonosno ušao u Carigrad i sutradan se okrunio, zajedno sa svojim adoptivnim bratom Konstantinom Dukom, koji je kasnije bio prisiljen na abdikaciju.
Promjena politike
Komneni su bili carevi čiji se način vladavine razlikovao od politike koja je upravljala Carstvom tijekom njihovih prethodnika. Oslabljeno u bezbrojnim dinastičkim, ali i teološkim borbama i raspravama i s jakom ulogom gradskih oligarhija, Bizant je unatoč svojoj veličini, bogatstvu i ugledu, značajno oslabio svoju nekadašnju vojnu moć, što je sve više rezultiralo gubitcima teritorija. Aleksije I. je započeo politiku koju će slijediti i njegovi nasljednici, a to je uspostava oslonca na ladanjsko plemstvo, prvenstveno vojnog podrijetla, nesklono ideološkim i pravnim doskočicama, ali sposobno u rukovanju oružjem i u stanju podići vojne snage. Vrijeme za takvu vladavinu je bilo sazrelo, jer je oslabljeno carstvo postalo omiljena meta presizanja susjeda s istoka, juga, sjevera i zapada.
Trideset i sedam godina Aleksijeve vladavine, predstavlja tako skoro neprestanu povijest ratova i borbi. Odmah po stupanju na prijestolje, novi se car našao pred velikom invazijom Normana pod vodstvom Roberta Guiscarda i sina mu Bohemunda. Normani su zauzeli Krf i Drač i počeli opsjedati Larisu. U ovome pohodu na strani Normana sudjeluje i Hrvatska pod kraljem Dmitrom Zvonimirom. U suzbijanju Normana, Aleksije se, međutim, osim vojnim poslužio i oprobanim “bizantinskim” sredstvima te je njemačko-rimskom caru Henriku IV platio 360.000 dukata da zarati na Normane u Italiji što je značajno oslabilo njihov pritisak u Grčkoj. Također je sklopio savezništvo s Henrikom, grofom od Sant’Angela na poluotoku Gargano koji je priznao bizantsko vrhovništvo, što se uzima kao posljednji period vlasti Istočnog carstva na Apeninskom poluotoku. Sa smrću Roberta Guiscarda prestala je i normanska navala na Grčku.
Provale Pečenega i Kumana
Novu opasnost u europskom dijelu Carstva stvorila je invazija Pečenega koji su se povezali s Bogumilima i Paulikanima u Bugarskoj kojima su prebjegli i carski vojnici, pripadnici tih vjerovanja. Pečenegi su 1087. provalili u Trakiju i porazili carsku vojsku, a u pokušaju da ih zaustavi zarobljen je i sam Aleksije, koji je bio prisiljen potpisati nepovoljan mir. No za par godina sukobi su obnovljeni te su Pečenegi poraženi tek uz pomoć Kumana 1091. No ni tad nije mir bio dugog vijeka jer su se uskoro pobunili i Kumani koje je u borbu poveo vojskovođa koji je tvrdio da je Konstantin Diogen, sin nekadašnjeg cara Romana IV, koji je u stvarnosti bio odavno mrtav. No i Kumani su na kraju poraženi.
Aleksije I je bio povezan i s unutarnjim dinastičkim i političkim previranjima u kraljevini Hrvatskoj u devedesetim godinama jedanaestog stoljeća. Kad je nakon smrti posljednjeg kralja iz Trpimirove dinastije, Stjepana II, mađarski kralj Ladislav, brat Zvonimirove udovice, kraljice Jelene krenuo na Hrvatsku, omeli su ga u njegovom naumu upravo Kumani koji su tad još bili pod utjecajem Carstva. Ladislav se morao zadovoljiti sa sjevernim dijelom Hrvatske i odustati od pohoda na Dalmaciju. No, Aleksije je poduzeo i druge mjere, pa je sredinom 1091. u Dalmaciju stigao grof Gotfrid Melfijski, Norman u službi carstva kojemu je podijeljena i titula carskog protosevasta te je stavio pod izravnu bizantsku upravu gradove dalmatinske teme. O tome najbolje svjedoči isprava izdana u Zadru te godine koju se ovako datira:
“Godine utjelovljenja Isusa Krista MCXI. Za carevanja gospodina Aleksija u Carigradu, u doba kada je Vladislav kralj Panonaca, provalivši u hrvatsku državu, u njoj postavio za kralja gospodina Almu, svog nećaka.” Vlast Bizanta nad Dalmacijom potvrđena je i na ispravi od 7. ožujka 1095. kad se na poziv splitskog nadbiskupa Lovre u Zadru sastao sabor dalmatinske crkvene provincije na kojem su uz njega pribivali zadarski biskup Andrija, rapski Petar, trogirski Ivan, krčki Petar, biogradski Bono i ninski Andrija. Sabor je potvrdio sloboštine i darovanja zadarskom samostanu Sv. Marije, a isprava je ponovno datirana vladavinom bizantskog cara Aleksija I. Komnena.
Pomoć Bizanta kralju Petru
Vjerojatna je i pretpostavka koju se, međutim, ne može dokumentirano dokazati, da je i hrvatski kralj Petar (tzv. Svačić) uživao podršku dvora u Carigradu, koji mu, u trenutku Kolomanovog napada, nisu mogli priteći u pomoć zbog sve ozbiljnije vojne situacije u sukobu sa Seldžucima na bliskom istoku.
Kad je Aleksije stupio na prijestolje Seldžuci su preuzeli vlast, ne samo u Palestini i Siriji, nego i u velikom djelu Male Azije, stiščući i potiskujući bizantske snage sve više prema samome Carigradu. Sustav stratiota - slobodnih seljaka vojnika, uspio je očuvati obalni pojas od invazije, ali je situacija krajem jedanaestog stoljeća bila po Carstvo sve ozbiljnija. U takvim okolnostima car je pokrenuo korake za sporazum i spuštanje tenzija između Carigrada i Rima gdje je tada bio papa Urban II. Aleksije je tražio pomoć u plaćeničkoj vojski koja bi zajedno s njegovim snagama pokrenula ofenzivu na muslimane. Kad su, međutim, sa zapada na bizantsko područje počele stizati čitave vojske u sklopu pokrenutog Prvog križarskog rata, odmah su nastali i diplomatski sukobi i razmirice. U Carigradu je nastala zabrinutost zbog tolikog broja stranih vojnika na vlastitom teritoriju, između ostalog što je vojnike. onda kao i danas, valjalo dobro nahraniti i smjestiti i to ne samo ljude nego i tada mnogobrojne konje i tegleću marvu. Prvu ekspediciju križara koja je stigla do Carigrada predvođena karizmatikom Petrom Pustinjakom, Aleksije je nepripremljenu poslao na Seldžuke koji su je potpuno porazili. No, za tom ekspedicijom slijedile su druge, još brojnije pod vodstvom Godfreya de Bouillona, Bohemunda Tarantskog, Raymonda IV de Touluse i drugih koje je Aleksije sa svojim diplomatima dočekivao u Carigradu i od svih ishodio prisegu da će zemlje koje osvoje biti vraćene u posjed Bizanta, a zauzvrat im je obećao redovitu opskrbu. Od 1097.-99. križarske i bizantske snage su, u velikoj ofenzivi, preotele Seldžucima Nikeju, Rodos, Hios, Smirnu, Efez, Sardis, Filadelfiju, Laodiceju i Tripoli. Ipak, nije sve prošlo bez trzavica što se možda najbolje vidi iz opisa tih događaja kod Aleksijeve kćeri i povjesničarke Ane Komnene i križarskih kroničara. Ana Komnena pripisuje uspjehe vojnoj i diplomatskoj sposobnosti svojega oca, dok latinski pisci spominju samo njegovu lažljivost i izdajstvo, kao prigodom opsade Antiohije gdje im je uskratio obećanu pomoć u brodovima.
Rušenje Biograda
Aleksije I. Komnen je preminuo 15. kolovoza 1118., a naslijedio ga je sin Ivan II. Komnen. U međuvremenu su se prilike u Dalmaciji i čitavoj Hrvatskoj značajno izmijenile. U teškim borbama na istoku, Carstvo nije moglo voditi brigu o zapadnoj provinciji, pa je mletački dužd Vital Faledro još od Aleksija iskamčio pravo na upravu Dalmacijom koja je nominalno ostala carska. Također je Koloman uspostavio svoju vlast u svim ostalim dijelovima Hrvatske, sklopivši s duždem ugovor o prijateljstvu i podjeli interesa, uz papinu podršku. No, već do 1105. zauzeo je Koloman dalmatinske gradove od Zadra do Splita.
Sa smirivanjem sukoba na bliskom istoku, odmah su porasle tenzije na jadranskoj obali, koja je u dvanaestom stoljeću poprište neprestanih sukoba mletačke, ugarske, a na kraju i bizantske vojske. Već 1115. dužd Ordefalo Faledro dobija od cara dozvolu da istjera Kolomana iz Dalmacije te krene na Zadar i Biograd koji je osvojio dok je u Zadru, u rukama kraljeve vojske, ostala samo glavna kula. Do novog sukoba došlo je 1116. kad je osvojena ne samo kula u Zadru nego i grad Šibenik, do tad smatran neosvojivim, kojega je dužd tad dao temeljito porušiti. Trogir i Split su se potom predali Mlečanima dragovoljno.
Već 1117.Kolomanov nasljednik Stjepan, (koji bi se u Hrvatskoj trebao brojiti kao Stjepan III., a što iz nekog nepoznatog razloga stalno izostaje kod naših autora, kreće na Dalmaciju i nanosi Mlečanima poraz. Stjepan ipak nije uspio zauzeti gradove sve do 1122. kad je dužd Dominik Michieli otputovao u Palestinu osigurati mletačke trgovačke interese. Kraljeva vojska zauzela je tada sve gradove osim Zadra. No, već za tri godine dužd na svom povratku s Levanta ponovno zauzima sve gradove, a Biograd dade porušiti. Ipak 1133. kralj Bela II Slijepi zauzima Trogir i Split te priključuje Ugarsko-hrvatskom kraljevstvu bosansko područje.
No Komneni su i dalje vladali Bizantom, a kad je 1143. na prijestolje sjeo car Emanuel, Carstvom je zavladao čovjek s kojim su se vratila doba čuvenog Heraklija, pobjednika Ninive. Njegova je želja bila uspostaviti izravnu vlast Bizanta na čitavom Balkanskom poluotoku. Nakon kraćeg rata s ugarskim kraljevima Gejzom II i Stjepanom III (u Hrvatskoj IV.), potonji je morao obećati da će Carstvu vratiti Srijem, svog sina Belu poslati na odgoj u Carigrad te predati u carsku upravu čitavu Hrvatsku južno od Velebita s Dalmacijom kao Belinu baštinu. No, kralj Stjepan je jedino poslao sina Belu u Carigrad, a sam je otišao učvrstiti svoju vlast u Dalmaciji, gdje je zabilježen njegov sastanak s biskupima Nina, Rodanom, Skradina, Lampridijem i Hrvatske, Dedom te splitskim knezom Martinom i knezovima Grgurom i Kotromanom, kad je potvrdio splitske darovnice svog oca Gejze II.
Pohod cara Emanuela
No, car Emanuel je na to osobno stao na čelo vojske koju je poveo na Srijem, a vojskovođa Ivan Duka je krenuo na zapad gdje je od hrvatskih zemalja najprije uzeo Bosnu, a zatim porazio hrvatskog bana Ompudina (Ampidija) te zauzeo Ostrovicu, Skradin, Klis, Trogir, Split, oblast oko Neretve, Dubrovnik i Kotor. Sveukupno je Duka zauzeo pedeset i sedam gradova u Hrvatskoj, jedino je Zadar ostao u mletačkim rukama, tako da je carski upravitelj Nikefor Kalufa stolovao u Splitu. Emanuel je u međuvremenu zauzeo Zemun na što je Stjepan III (IV) pristao na bezuvjetni mir. O ovom periodu bizantske vlasti u Hrvatskoj ovako piše Toma Arhiđakon:
“U to je doba u Carigradu vladao Emanuel blage uspomene. Sva Dalmacija i skoro cijela Hrvatska bila je u njegovoj vlasti. A on je bio vrlo blagohotan prema svojim podanicima i nije pobirao poreza nego je čak u obilju razdavao svoj imetak. Sve je one koji su k njemu dolazili, častio, svima je iz svoje carske blagajne putne troškove namirivao. Doznavši koliko ima stanovnika u gradu Splitu slao je svima potpore pa je naredio da se čak i djeci u kolijevkama daruje po jedan zlatnik. Svoje vojvode koji su dolazili da upravljaju dalmatinskim gradovima i velikim dijelom Hrvatske, slao je on s mnogo vojske, a oni su sobom donosili obilno novaca za svoje potrebe.”
Kad je 1180. umro car Emanuel, uskoro se urušila i velebna carska zgrada koju je podigla dinastija Komnena uz pomoć vojne aristokracije. Zadar će se zakratko vratiti pod vlast Bele III koji će pogaziti prisegu danu Emanuelu, dok ga za račun Mlečana ne osvoje križari, jednako kao i godinu dana potom i sam Carigrad.
