Godine 1241. potukli su Mongoli mađarsku vojsku na rijeci Šaju i prodrli u Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo. Kralj Bela IV sklonio se najprije kod austrijskog vojvode, a potom u okolici Zagreba. Obitelj je, međutim, poslao u Dalmaciju pa su mu se žena, kraljica Marija Laskari i djeca smjestili u tvrđavi Klis zajedno s više žena i potomaka mađarskih plemića koji su pali u borbi s Tatarima. No kad su Mongoli izbili na Dravu i kralj je sa svojom pratnjom napustio Zagreb i uputio se prema moru jer je strah od Mongola tada bio neopisiv. Nijedna europska vojska ih nije uspjela zaustaviti, a u njihovoj provali su mnogi gledali ostvarenje biblijskog proročanstva o dolasku Antikrista. Bela je tako stigao u Split skupa s hrvatskim banom Dionizijem, biskupom vackim Stjepanom i kološvarskim Bartolomejom, zagrebačkim Stjepanom, prepoštom Stolnog Biograda, Benediktom i mnogim drugim uglednicima. Ipak unatoč kraljevskom dočeku, ubrzo je pukla ljubav između kralja i njegovih splitskih podanika koji nisu na vrijeme sagradili galiju u koje se kralj s obitelji i najbližim suradnicima namjeravao povući, uvjeren da je od Tatara siguran jedino na moru. Tako je Bela IV svoje boravište prebacio u Trogir, odakle je prešao na otok Čiovo.
Podrumi puni Mađara
Nedugo potom u okolicu Splita su stigle prve mongolske izvidnice. Što se tad dogodilo Toma Arhiđakon ovako opisuje:”Kad se Tatari pojaviše na visovima povrh Splita, nasta opći strah. Ugri koji su vidjeli Tatare i s njima se borili i znali za njihovu svirepost, izgubiše glavu od straha i svi bježahu u grad da nađu zaklona među bedemima, uzdisahu i glasno plakahu. Splićani ih primiše ali ih je bilo previše da ih sve nastane po kućama pa su morali ostati na ulicama. Nije ostalo mjesta u podrumima, čak i onima smradnima koje nisu ovi zaposjeli”.
Mongoli su u međuvremenu opsjeli Klis, no kad su saznali da tamo kralja nema, nastavili su prema moru. Prema Tomi, Mađari su širili po gradu strašne priče o tome kako Mongoli grade ratne strojeve kojima će razrušiti bedeme. Oni bi to vjerojatno i mogli učiniti jer su od Kineza saznali način proizvodnje baruta, no okrenuli su se prema Trogiru znajući da je tamo kralj. Bela IV je pak ostvario svoju želju i u Čiovu se ukrcao na brod koji se držao podalje od obale. Što bi bilo dalje pitanje je, jer je ostalo zabilježeno da su Mongoli ubili svakog koga su zatekli u poljima izvan grada, no onda su odjednom otišli. Došla im je, kako kažu povjesničari, vijest o smrti Velikog Kana pa je njihov vođa Kadan naredio povlačenje u južnu Rusiju. U spomen kraljevog boravka ostao je bio nadgrobni natpis njegovim dvjema kćerima, Katarini i Margariti koje su uslijed nepoznatog nam razloga preminule i bile sahranjene u splitskoj katedrali. Natpis su, međutim, u XVIII stoljeću dali ukloniti Mlečani nastojeći svuda uništiti tragove hrvatske i hrvatsko-ugarske države. No prije toga ga je zapisao Lucius.
Sporo, ali dostižno
Iako u ovoj istinitoj povijesnoj priči ima mnogo zanimljivih elemenata, vrijedi izdvojiti jednu koja danas ostaje uglavnom neprimijećena, a to je komunikacija. Život u “informatičkom dobu” često nas čini uvjerenima da ljudi u prošlosti nisu skoro nikako komunicirali, pogotovo na veće udaljenosti. Pa ipak je mongolskim vojnicima u Srednjoj Dalmaciji, vijest o smrti njihovoga kana uredno stigla s drugog kontinenta.
I u mnogo ranijjim povjesnim razdobljima, vijesti, izvješća, pisma i obavijesti, putovale su između različitih naroda i kultura, sporo ali dostižno. Primjerice, izvješća grčkih priručnika za plovidbu - periplosa, često spominju jadranska prostranstva iz čega vidimo da su njihovim pomorcima bila poznata još u šestom stoljeću stare ere. I to ne samo glavni pomorski i trgovački putovi, nego i primjerice, Podvelebitski kanal sa svojim lukama, starom Seniom, današnjim Senjom, Sv. Jurjem koji se nazivao Lopsica ili Stinicom zvanom Ortoplinia.
Pitejino putovanje
Grčki istraživači upućivali su se i na dalja putovanja i s njih donosili pisana izvješća. Jedno od takvih bilo je djelo “O Oceanu”, Piteje iz današnjeg Marseillesa koje na žalost nije sačuvano u originalu ali ga navode drugi klasični pisci. I uglavnom mu ne vjeruju ni riječi, dok se danas njegova izvješća uzimaju kao vjerodostojna. Krenuo je na put 325. godine prije Is. i uputio se prema britanskom poluotoku Cornwallu gdje je bilo glavno središte proizvodnje kositra u Europi. Feničani su branili plovidbu do tamo pa je pretpostavka da je Piteja kroz Galiju putovao rijekama ili kopnom. U Cornwallu je promatrao proces proizvodnje kositra koji se lijevao u ingote u obliku slova H i tako izvozio u Sredozemlje. Posjetio je i unutrašnjost Britanije i Irske te zapazio kako se tamo zbog kiše žito vrši i skladišti u zatvorenim prostorima. Stanovnike je opisao kao priproste, a kuće su im od trstike i balvana. Hrane se jednostavno i piju pivu koju zovu ‘curmi’. Piteja je u Sredozemlje donio i prve vijesti o Islandu na kojem ljeti dan traje 24 sata. Priče o toj “zemlji Thule” iza koje je more smrznuto, nikako nisu mogli prihvatiti antički geografi, dok su nama danas dokaz da je Piteja govorio istinu.
