Veljača je mjesec u kojem se obilježava jedan od najvažnijih događaja u povijesti našega grada: sklapanje Zadarskog mira koji je potpisan 18. veljače 1358. u sakristiji crkve sv. Frane. Ovim sporazumom Mletačka Republika se odrekla posjeda cijelog dalmatinskog kopna i svih otoka od Kvarnera do Drača (Durazzo). Mletački dužd odrekao se, također, titule “hrvatskog i dalmatinskog hercega”.
Zadarskom miru prethodili su opetovani pokušaji hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika da ratom prisili Mlečane na odstupanje i povratak Dalmacije u jedinstvo zemalja hrvatske krune. Prvi je pokušaj bio neuspješan jer se bio poklopio s prvom i najgorom epidemijom kuge u Europi (1346.-1353.) koja je uzimala svoj danak i u našim krajevima.
Hrabri Varošani
No u drugoj kampanji u kojoj je prenio rat na teritorij neprijatelja i napao Mlečane na njihovom ozemlju, Ludovik je uspio postići veliku pobjedu, a isto tako se i stanovništvo u gradovima uzduž obale pobunilo protiv mletačke vlasti. Poznato je i kako su hrabri Varošani, pretci današnjih Stanaraca prebacili konope preko zidina i tako pomogli kraljevskoj vojsci da uđe u Zadar. Poznato je i da je kralj bio obaviješten o tom njihovom činu i zato je počastio Varošane na trgu ispred crkve sv. Marije.
Zadarskim mirom prvi je put nakon Zvonimira hrvatska obala sa svim svojim otocima bila oslobođena od mletačke vlasti. Priključenje Dalmacije hrvatskom kraljevstvu imalo je znatne političke, društvene i gospodarske implikacije, bez obzira na to što se takvo stanje održalo pola stoljeća.
Sve to ostvario je vladar kojemu se uz ime Ludovik često dodaje i pridjevak Veliki.
Ludovikovi ratovi s Mlečanima
“Ludovik I. Anžuvinac (Veliki), hrvatsko-ugarski kralj od 1342., poljski kralj od 1370. (Visegrád, 5. III. 1326. – Trnava, 11. IX. 1382.). Sin Karla I. Roberta i njegov nasljednik. Godine 1353. oženio se Elizabetom, kćerju bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića. Nakon dolaska na vlast odlučio je slomiti neovisnost hrvatskih velikaša. Uspio je podložiti kraljevskom autoritetu Vladislavu, udovicu vojvode Nelipčića, potvrdivši njezinu sinu Ivanu sva nasljedna prava na imanja koja je obitelj posjedovala. Vladislava je, pak, kralju predala utvrdu Knin. Ludovik I. se uspio nagoditi i s knezovima Bribirskima tako što je od kneza Jurja III. Bribirskoga dobio utvrdu Ostrovicu, a zauzvrat je Jurju darovao grad Zrin u Slavoniji. Ubojstvo Ludovikova brata Andrije (1345.), kralja Napuljskoga Kraljevstva, znatno je utjecalo na buduću Ludovikovu vanjsku politiku. Taj je događaj bio jedan od razloga njegova poraza u ratu s Mletačkom Republikom, vođenom oko Zadra (1346.), i potpisivanja primirja s Mlečanima (1348). Naime, 1347./48. uslijedile su Ludovikove vojne ekspedicije u Napuljsko Kraljevstvo protiv Andrijine žene Ivane, optuživane za muževu smrt. Time je pitanje Zadra i Dalmacije, što se Ludovika tiče, prešlo u drugi plan pa je pristao na prepuštanje Zadra Mlečanima. Godine 1352. Ludovik I. je Ivani potvrdio pravo na krunu Napuljskoga Kraljevstva. Godine 1356., nakon osmogodišnjega primirja s Mletačkom Republikom, ponovno je izbio rat između Ludovika i Mlečana, koji je trajao dvije godine. Kako bi ojačao svoj položaj u Hrvatskoj, 1357. potvrdio je Hrvatinićima Greben i Glamoč, uz uvjet da prijeđu na njegovu stranu u ratu protiv Mlečana. Iste su god. Split, Trogir, Šibenik i Zadar priznali njegovu vlast. Rat je završio potpisivanjem mira u Zadru 1358., kojim se Mletačka Republika odrekla svih stečevina na istočnoj obali Jadrana, uključivši Dubrovnik i Kotor.
Rat sa Srbima
Na Balkanu je Ludovik I. 1355. ratovao protiv srpskog vladara Stefana Dušana, a 1356.–57. i 1363. protiv bosanskog vladara Tvrtka I. Kotromanića. Godine 1378. pridružio se Genovi i Padovi u ratu protiv Mletačke Republike; rat je završio potpisivanjem mirovnog ugovora u Torinu (1381). Pritom je Mletačka Republika priznala odredbe Zadarskoga mira iz 1358. i pristala je na plaćanje Ludoviku godišnjega danka od 7000 dukata, dok se Ludovik I. odrekao izvoza soli i druge robe na mletački teritorij. O njegovoj vladavini i svečanom ulasku u Zadar 1358. svjedoče reljefni prizori na škrinji sv. Šimuna, remek-djelu zlatarske umjetnosti, izrađenoj u Zadru, po narudžbi Ludovikove žene Elizabete”, piše o ovom vladaru Hrvatska enciklopedija.
Na žalost, Ludovik nije uspio osigurati da njegovo veliko djelo ostane sačuvano i nakon njegove smrti. Problem nasljeđivanja je stalno prijetio opstanku monarhije. Oko 1345. oženio se Margaretom Bohemijskom, kćerkom češkog kralja i rimsko-njemačkog cara Karla IV. Luksemburškog (1346. – 1378.) i njegove prve supruge Blanche od Valoisa. Brak je trajao kratko, jer je Margareta umrla već 1349. godine, ne ostavivši djece iza sebe.
Bez nasljednika
Godine 1353. oženio se Elizabetom, kćerkom bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića (1314. – 1353.). Imali su dvije kćeri: Hedvigu i Mariju. Budući da nije imao muških potomaka, polagao je nadu u svog brata, hrvatskog hercega Stjepana, koji je umro 1354. godine, u dvadeset i trećoj godini života. Nakon njegove smrti, odredio je njegovog maloljetnog sina Ivana svojim nasljednikom, ali i on je umro već 1360. godine, u dobi od svega pet ili šest godina.
Tako su Ludovika zapravo naslijedile njegova udovica i kći, što je dovelo do krize vlasti u Hrvatskoj, građanskog rata i u konačnici gubitka Dalmacije koju su Mlečani kupili od kralja Ladislava kada je rečeni izgubio borbu s kraljem Žigmundom.
