Civilizacija je teško zamisliva bez mnogih ustanova, a jedna od njih je i sud. U primitivnim društvima umjesto suda postoji pravo osvete koje prelazi u dužnost i prenosi se na članove obitelji, ili u slučaju većih izgreda, čitavoga plemena. No s prvim početcima civilizacije, dijeljenje pravde počinje se provoditi u skladu s određenim pravilima ili zakonima, od kojih je vjerojatno najpoznatiji onaj Hammurabijev koji je imao dvjesto osamdeset i dva paragrafa. U njima se između ostalog i doslovno navodi čuveno pravilo “oko za oko” i “zub za zub” ali se propisuju i novčane kazne. Na novčanu kaznu se osuđivalo ratara koji bi bio nepažljiv pri natapanju zemljišta pa bi poplavio i susjedna polja. Ako bi se utvrdilo da je sudac krivo sudio, morao bi platiti kaznu u dvanaesterostrukom iznosu od vrijednosti parnice i bilo bi mu zabranjeno dalje suđenje. No ako bi liječniku umro pacijent tijekom operacije, odsjekla bi mu se ruka. Nemarni graditelj čija bi se kuća srušila i ubila stanara osudio bi se na smrt. No ako bi netko udario trudnicu tako da pobaci i umre, na smrt bi se osudila prekršiteljeva kći. Još je teže danas razumjeti zakonske članke u kojoj se istina u procesu utvrđivala sposobnošću optuženog da pluta na riječnoj vodi. Ipak je Hammurabijev zakonik imao velik utjecaj na zakonodavstvo bliskog i srednjeg istoka tisućljećima.No i drevni sudovi imaju svoju tamnu stranu pa je presuda basnopiscu Ezopu, vjerojatno prvi poznati “politički” proces u povijesti.
Rimsko pravo
Doba dominacije Rima donijelo je sobom i visok stupanj ravnih znanosti, utjelovljen u čuvenom “Rimskom pravu” koje ni danas nije u potpunosti izišlo iz uporabe, a predmetom je i studija budućih pravnika. Ni onda rimska pravna tradicija nije nestala s propašću Carstva, makar njegove zapadne polovice. Tijekom gotske vladavine uspostavljena je institucija mješovitog suda. U sporovima između Rimljana sudio bi rimski sudac po rimskom pravu; u sporovima između Gota, gotski, a u slučajevima međusobne gotsko-rimske parnice bi se gotski sudac savjetovao s rimskim.
Rimsko pravo nastavilo se razvijati i u Srednjem vijeku, a taj razvoj možemo pratiti i kod nas, pogotovo u statutima srednjovjekovnih gradova,koji je imao i Zadar i sva bitnija naselja na obali, otocima i u unutrašnjosti. Dosta od tih propisa nam je i danas sačuvano.
Ženama blaže kazne
Tako je u kaznenim postupcima, tužba morala biti podnesena u roku od 15 dana od učinjenog kaznenog djela, osim u slučajevima ubojstva, veleizdaje i paleža kuća i usjeva kad je rok bio godinu dana. Rok za donošenje presude bio je mjesec dana koji se mogao produžiti jedino zbog čekanja na svjedoke ili izočnosti tuženoga kojemu bi se tada dao određen rok da se pojavi pred sudom. Ako to ne bi bio učinio, smatralo bi ga se krivim. Tijekom trajanja parnice optuženik je morao imati jamce koji su jamčili da će se odazvati na svaki sudski poziv koji se tada obavljao usmeno putem gradskog teklića. No ako se radilo o djelima u kojima je moguće izreći smrtnu kaznu ili kaznu odsjecanja udova, morao je tijekom postupka biti u tamnici. U kaznenim postupcima su žene mogle svjedočiti i to već od 12 godina starosti. Žene su za ista djela prema ženama, kažnjavane polovicom one kazne propisane za muškarce.
Kazne koje su bile propisane zakonima strogo su razlikovale ljude prema staležu. Tako bi pučanin platio 40 solida za uvredu nanesenu drugom pučaninu ali 100 solida ako je uvrijedio plemića. Rok za plaćanje globe bio je mjesec dana i ako se ne bi platilo optuženog bi se šibalo po gradu i predgrađu. Ako bi plemić udario plemića, kazna je bila globa od 10 libara, a pučanin pučanina 5, no ako bi pučanin udario plemića globa bi mu bila 20 libara.
Zanimanje: razbojnik
U slučaju ubojstva unutar istog staleža izricala bi se smrtna kazna, a ako bi plemić ubio pučanina, morao bi rodbini ili nasljednicima ubijenog platiti 100 libara u roku deset dana, a ako to ne bi učinio, osudilo bi ga se na smrt. No ubojice su mogle pobjeći od izvršenja presude. U tom se slučaju pustošilo imanje koje je za sobom ostavio i smatralo da je u vlasništvu općine. Ubojica se mogao vratiti u grad jedino ako bi mu roditelji ili rodbina ubijenoga javno oprostili, no za povrat imovine bi komuni morao platiti 200 libara.
Oštro se kažnjavala krađa. Lopovi su bili osuđeni ne samo na globu nego i na povrat ukradenog i to u dvostrukoj vrijednosti, a ako to nisu bili u stanju kažnjavali bi se tjelesno, odsijecanjem ruke ili noge, što je posebno precizno propisivao hvarski statut. Ako bi se kradljivca uhvatilo po treći put u prijestupu, bio bi osuđen na smrt vješanjem. Ista kazna čekala je i gusare i razbojnike ako bi se utvrdilo da se time bave kao zanimanjem. Palikuće se kažnjavalo spaljivanjem na lomači, a užgislame globom od 300 libri uz nadoknadu štete.
Pred sudom, međutim, nisu bili odgovorni roditelji koji bi tukli svoje djecu, bez obzira bi li im i krv potekla. Također sluge nisu mogle tužiti gospodare da ih tuku bez obzira koliko ih mlatili. No i ako bi se sluge tukle između sebe, to nije bilo u nadležnosti suda.
Odvjetnici i njihovi honorari
Propisani su i slučajevi i načini uporabe tjelesnog mučenja kao dijela sudbenog postupka i ono se nije smjelo rabiti osim u slučajevima kad su se protiv nekoga gomilale indicije ili optužbe svjedoka. Okrivljenike se nije smjelo mučenjem dovoditi u životnu opasnost, a posebno su propisivani načini mučenja slabijih od snažnih osoba s tim da se u slučaju više okrivljenika uvijek počinjalo s onim slabijim, mlađim ili strašljivijim. Ako bi netko mijenjao iskaze tijekom postupka, moglo ga se isto staviti na torturu radi utvrđivanja istine.
I u srednjem vijeku su postojali odvjetnici koji su radili za honorar koji je bio određen gradskim propisima, a ako bi odvjetnik uzimao više od dopuštenog, morao bi platiti dvostruko veću globu, a mogao je i izgubiti službu. No isto tako odvjetnici nisu smjeli raditi besplatno ni u najmanjim parnicama, “jer kad za tu parnicu ne bi imao ništa, ne bi se za nju zdušno zauzeo pa bi na taj način mogla prava siromašnih ljudi da propadnu”, zabilježio je povjesničar Grga Novak.
