Ne bi se moglo nikako kazati da je proučavanje povijesti preko gospodarske i financijske analize nešto novo u znanstvenom svijetu. Pa ipak su bezbrojni takovi podatci i zaključci što se iz njih izvode često veoma slabo poznati i kruže samo u najužim, stručnim krugovima, čime se mnoga povijesna zbivanja i razdoblja nepotrebno zamagljuju i mistificiraju ili čak i krivo interpretiraju čineći od historije sve samo ne učiteljicu života.
Izvoz Turcima unatoč
U ekonomskoj povijesti bi nam posebno trebale biti zanimljive i saborske rasprave iz šesnaestoga stoljeća u kojima je bilo navlasito govora o problematici izvoza poljoprivrednih proizvoda. O tome je bilo govora na zasjedanju godine 1560. i zaključeno je da izvoz tih proizvoda mora i dalje biti slobodan od nameta, što nam pokazuje da je Hrvatska i u tim vremenima znatno skučenih granica pa i odnosu na ove današnje, imala dovoljno poljoprivrednih proizvoda za izvoz. Iz Beča su tražili da i seljaci mogu slobodno prodavati proizvode, što je, međutim, Sabor odbio. Seljaci su na takvo stanje odgovarali ne samo pobunama, nego i prelaskom na tursku stranu prigodom napada i opsada gradova što je osobito došlo do izražaja u Požeškoj kotlini još 1536. koju su Turci zauzeli bez većeg otpora i uspostavili Požeški sandžak. A slično se ponovilo i u Valpovu 1543. gdje se vojska i građani pobuniše protiv zapovjednika Mihalya Arkija.
No nije zanemarena samo ekonomska povijest udaljenijih vremenskih razdoblja. Danas mnogi misle da se najveća pljačka Hrvatske dogodila u zadnjem desetljeću dvadesetoga stoljeća, u vremenima pretvorbe i privatizacije što prema činjenicama, ipak nije istina koliko god se o tome politiziralo. Najopsežnija pljačka ne samo državnih, nego i privatnih dobara dogodila se u Hrvatskoj nakon 1918. godine u Kraljevini SHS.
Ujedinjenje nije bilo legalno
Također se i prečesto zaboravlja da su se ne samo Hrvatska, nego i sve druge zemlje izvan Kraljevine Srbije u toj državi našle na krajnje nelegitiman način, a puristički legitimisti ističu da je protuustavno u nju ušla i Srbija jer je odluku o ujedinjenju donio regent Aleksandar, a ne Velika narodna skupština kako je propisivao srbijanski Ustav. Protiv takvog ujedinjenja ustali su i Crnogorci u ustanku na pravoslavno badnje veče 1919. koji je u krvi ugušen, isto kao i prosinačke žrtve koje su se protiv nametnutog ujedinjenja pokušale pobuniti na ulicama Zagreba. “Adresa o ujedinjenju” koju su predstavnici polulegalnog Narodnog vijeća predali Aleksandru bila je po sadržaju protivna svim ranijim dokumentima, ne samo Sabora nego čak i “Jugoslavenskog odbora”. A kako se Sabor nakon 1. prosinca 1918. nije više sastao, nije mogao prihvatiti ili odbaciti takvo stanje čime je cijela SHS, odnosno kasnija Jugoslavija pravno neutemeljena tvorevina.
Pljačka je počela odmah po ujedinjenju, zamjenom austrougarskih kruna za srbijanske dinare. Kruni je dekretom najprije smanjena vrijednost za 20 posto, a onda još k tome postavljen omjer od jednog dinara za četiri krune, premda su realno vrijedili jednako. Što je to značilo u praksi, detaljno je proučio dr. Šime Đodan:”No, unatoč istom realnom paritetu krune i dinara, zbog monetarnih manipulacija, Srbijancu, koji je u jesen 1918. kupio za 400 dinara 100 švicarskih franaka, ti su dinari u siječnju 1923. vrijedili svega 18 švicarskih franaka. Hrvat, pak koji je istovremeno isto tako kupio 100 švicarskih franaka za 800 kruna, najprije je izgubio 20 posto, a za preostale 784 krune, dobio je 196 dinara ili svega oko 5 švicarskih franaka. Znači da mu je središnja banka oduzela 13 švicarskih franaka više nego Srbijancu, na svakih 400 dinara, ili Hrvat je gubio 3,6 puta više nego Srbijanac.”
Pod udarom beogradskih poreznika
Osim što su opljačkani u samome startu, građane zapadno od Drine se nastavilo iskorištavati i na način da su u tim krajevima zadržani stari porezni sustavi, naslijeđeni iz Austro-Ugarske, s porezima koji se u Srbiji nisu plaćali. Tu su spadali porezi na dohodak kojim se u staroj Monarhiji oporezivalo bogatije građane. No zbog navedenih makinacija s monetarnom politikom, “bogatašima” su preko noći postali i mnogi siromasi, sad još pod udarom beogradskih poreznika. Konkretno se u Hrvatskoj za kuću vrijednu 400 tisuća dinara plaćalo 34.000 dinara poreza, a u Srbiji 7.594 dinara, a tako je bilo i sa svime ostalim, kako se navodi u jednoj predstavki tadašnjeg HSS-a: “Ova je država organizacija privilegiranih krugova koji izrabljuju drugi dio onih koji su u toj zajednici i te novce, krvlju i znojem natopljene, koje izprešaju poreznim šarafom iz jednog kraja teže da zadrže, koliko je više moguće, unutar ove klike koja misli da je njeno pravo, da je zauzela tu državnu organizaciju kao svoju svojinu.”
Porazni podatci
No od tog poreskog odljeva nisu hrvatski krajevi imali nikakve koristi. U prve tri godine nove države u Srbiji je izgrađeno 499 km novih cesta, a u Hrvatskoj trinaest (13!). Na ime lučkih pristojbi je do 1937. prikupljeno 96 milijuna dinara, a uloženo je 56. U Srbiji je u željeznicu uloženo 2 milijarde i 852 milijuna, a u Hrvatskoj 371 milijun dinara. Posebni udar na hrvatsku financijsku samostalnost bila je, nadalje, likvidacija “Prve hrvatske štedionice”, ustanove koja je od 1848. uspjela odoliti svim mađarskim nastojanjima da je ograniče i predstavljala osnovu hrvatske akumulacije kapitala. “Štedionica” je navodno propala zbog svjetske gospodarske krize, no zapravo je smišljeno upropaštena što priznaje i dr, Mijo Mirković:”Da nije postojao sukob interesa oko interesnih sfera i utjecaja između financijskog kapitala Beograda i Zagreba, država, odnosno Narodna banka mogla je izvući iz bezizlazne situacije ne samo ovaj zavod nego i ostale zavode koji su bili pred slomom.” No spašene su samo beogradske banke. Sveukupno je indeks razvoja u Karađorđevićevoj Jugoslaviji za Hrvatsku iznosio sedam, a za Srbiju 44 posto.
Međuratna pljačka Hrvatske, prepuštena povijesnom zaboravu i danas opominje, a rezultati istraživanja ekonomske povijesti i u ovom primjeru pružaju mogućnost sveobuhvatnijeg shvaćanja nekog povijesnog razdoblja, kao i onih koja su mu slijedila.
