U kolovozu 1590. brod «Hopewell» pod zastavom Ujedinjenoga kraljevstva, približavao se otoku Roanoke u današnjoj američkoj saveznoj državi Sjeverna Karolina. S broda su ispaljeni topovski hitci, a potom su spušteni čamci u more i mornari su puhajući u rogove i glasno zazivajući krenuli prema kopnu, vodeći sobom i guvernera kolonije Johna Whitea koji je s njima doplovio iz Britanije. Otok Roanoke bio je ciljano odredište ove ekspedicije, jer je na njemu, prije tri godine, sir Walter Raleigh, engleski gusar, ostavio stotinjak kolonista i započeo englesko osvajanje sjevernoameričkog kontinenta u kojem su se tada počele natjecati sve europske velesile, a posebice Španjolska, Francuska, Nizozemska i Britanija.
Engleski kolonisti nisu bili trebali biti napušteni sve tri godine. White je tada obećao da će se vratiti odmah iduće godine, no njegovo opremanje povratne ekspedicije s namirnicama i drugim potrepštinama te još dvadesetak kolonista potrajalo je duže nego li se nadao. No kad su mornari s «Hopewella» i drugog broda «Moonlight», nakon niza peripetija u kojem se čak utopilo šest članova posade jer im se prevrnuo čamac, stigli na obalu od ostavljenog naselja nije bilo ni traga. Točnije bilo je traga ali takvog koji do danas nije razjašenjen, a predstavlja ujedno i važnu stavku u još poprilično nerazjašenjnoj povijesti hrvatskoga pomorstva.
Natpisi na stablu
Jer da nije bilo te propale kolonije i ekspedicije koja je uslijedila, trag hrvatskog imena u Sjevernoj Karolini možda bi se do danas bio i izgubio, a s obzirom na nevoljkost domaćih istraživača za iskorake iz uobičajenih shvaćanja povijesti, često i preopterećenih politikom, možda bi bio i namjerno «zaboravljen».
Naime, tragovi koje su pronašli White i njegovi ljudi bila su dva natpisa urezana na stablu. Na jednome je pisalo «Croatoan», a na drugome samo «Cro». Danas se uzima da je to ime otoka, smještenog 40 milja južnije od Roaneokea te da su urezana slova u deblu trebala spasilačkoj ekspediciji pokazati kamo su se kolonisti odselili. Dogovor je bio da ako odu s Ronaokea, da ostave neki trag kamo su otišli, a ako budu odlazili u pogibelji da uz natpis urežu i križ. No uz natpise Croatoan i Cro, nije bilo križa. White je namjeravao odmah zaploviti prema otoku Croatoan, no naglo izbijanje vremenskih nepogoda onemogućilo je njegovu namjeru jer se Hopewell uslijed jakoga vjetra otkinuo sa sidra i bio zanesen na pučinu. Na kraju su se se i «Hopewell» i «Moonlight» neobavljenoga posla vratili u Englesku, a o «Izgubljenoj koloniji» kako je i danas naziva američka historiografija, nikad se nije saznalo niti otkrilo ništa.
Indijansko pleme
Naziv «Croatoan» osim imena za otok nadomak obale Sjeverne Karoline bio je u uporabi i za posebno indijansko pleme s toga područja. Iako su to neosporne činjenice, o njima je u Hrvatskoj bilo zapravo jako malo govora. Premda se činjenicu postojanja Croatoan indijanaca na prostorima današnjih Sjeverne Karoline i Virginije nije moglo osporiti, jedino kakvo takvo pojašnjenje koje je također egzistiralo uglavnom izvan glavnih znanstvenih tokova, bilo je da je neki nepoznati nam dubrovački brod u XVI stoljeću doživio brodolom na tom području te da su se preživjeli Dubrovčani izmiješali s domorocima i ostavili hrvatsko ime i tragove toponimije.
Iako bi i ta priča bila i te kako vrijedna povjesnoga istraživanja koje je manje-više izostalo, ima razloga i za sumnju u njenu vjerodostojnost. Ako se neki dubrovački brod izgubio u vodama sjevernog Atlantika u to doba, to bi se nedvojbeno znalo. Također, tada bi Englezi koji su se nedugo potom pojavili na rečenom području trebali zateći kakve takve ostatke dubrovačke kolonije, o čemu nema ni spomena. Nevjerojatno je i da bi ti hipotetički dubrovački brodolomci tek tako odustali od svojega spašavanja, koje nije moralo značiti preplovljavanje oceana u priručnim plovilima nego i dužobalnu plovidbu prema jugu i Floridi gdje su tada već postojale španjolske kolonije za koje su dubrovački pomorci nedvojbeno znali. Mnogi su dubrovački brodovi u to doba plovili upravo u španjolskoj službi, a dubrovački kapetan Vice Bune je baš u to doba obavljao važne zadaće za španjolskoga kralja kako na Filipinima, tako i kasnije u Meksiku.
Vikinška svjedočanstva
I što je svakako i najvažnije, određeni tragovi hrvatskih ili protohrvatskih kultura u Americi upućuju da je kontakt morao biti nešto više od male skupine brodolomaca i da se po svemu sudeći trebao dogoditi dosta ranije od XVI stoljeća.
Naime, vikinške sage o njihovim putovanjima u Ameriku koje se navode u «Antiqitates Americanae» i «Scripta Islandorum», jasno navode kako su vikinški pomorci na tom području susretali dvije osnovne etničke skupine: Indijance koje Vikingi nazivaju «Skaerlinge» i Europljanima sličan narod «Hvirtamanna» koji žive južnije od Skaerlinga u zemlji «Hvirtaland», što bi odgovaralo upravo današnjim područjima država Marylnad, Virginia i North Carolina te distriktu glavnog grada Washingtona koji leži na ušću rijeke Potomac.Osim navedenih indicija sa sjevernoameričkoga kontinenta, potporu mogućnosti oceanske plovidbe starih Hrvata daju i usmene pučke predaje otoka Krka, poznate kao «Veyske povede». Jedna od njih se naziva «Poveda o ćavjeneh kerolih tar orkaturih», odnosno na današnjem jeziku «Pripovijest o crvenim kraljima i kitolovcima», gdje se govori o velikome moru na zapadu, lovu na kitove i crvenome narodu koji živi s druge strane toga velikoga mora. Sve je popraćeno veoma bogatom toponimijom za razne krajeve svijeta izvan Europe koji su orginalni i ne predstavljaju vulgarizirane oblike latinskih ili nekih drugih nazvilja. Sjeverna Amerika je primjerice «Zgorna-Semeraj», Labrador «Arta Tohor», Florida «Arta Semerah», Azori «Skopje Kulapne», Atlantik «Semerna Kulap» a Meksički zaljev «Semerne mori», dok su Island i Grenland, Mića odnosno Vela Tohor.
Potreba za istraživanjem
Jesu li sve ove indicije dovoljne da bi se moglo govoriti o starohrvatskoj plovidbi Atlantikom i doticajem s Indijancima u nekom, još zasad teško odredivom vremenskom periodu? Odgovor, naravno, ne može biti potvrdan jer je za formiranje znanstveno utemeljenih stajališta to sve skupa nedovoljno. No, ono na što sve navedeno upućuje jest potreba za ozbiljnijim i promišljenijim istraživanjem svih navedenih činjenica kojima se danas puno više od hrvatskih bave strani istraživači iz različitih zemalja (J. Lupic, O. Manthan, J. Pimiento-Bey, D. Sdrinias i drugi), dok se kod nas time zapravo ne bavi nitko, budući da se takva istraživanja kod nas još uvijek smatraju neozbiljnima.
