Krajem srpnja 1588. u španjolskoj luci La Coruña okupila se dotad neviđena flota ratnih brodova. Sveukupno ih je bilo 130 i nosili su 2.400 topova za koje je bilo spremno 124.000 naboja. Brodovima je rukovalo 8 tisuća mornara, dok se na njima još nalazilo 19 tisuća vojnika različitih rodova vojske. Službeni naziv flote bio je "La felicissima armada" ili "najsretnija armada", no omiljeniji je bio drugi, premda neslužbeni naziv "La invencible" - Nepobjediva. Flotom je zapovijedao španjolski grand, don Alonso de Guzman el Bueno, vojvoda od Medine Sidonie pa ga se u povijesti obično i navodi pod titulom, a ne krsnim imenom ili obiteljskim prezimenom.
Flota je bila konačni odgovor španjolskog kralja Filipa II na dugotrajni sukob koji je tinjao između Španjolske i Engleske. Otkad je 1558. na englesko prijestolje sjela Elizabeta I koja je poništila sve mjere svoje prethodnice, "Krvave Marije" oko povratka Engleske u rimokatoličku crkvu, odnosi između dviju zemalja su bili sve gori. Engleski gusari su otvoreno pljačkali španjolske brodove koji su nakrcani bogatstvima plovili iz Novog svijeta i za to od svoje kraljice primali priznanja, naslove i posjede. Konačno su Englezi počeli pomagati i ustanak koji je protiv Španjolaca izbio u protestantskoj Nizozemskoj. Filip ipak nije još bio poduzeo konkretnije mjere, jer su se u Španjolskoj nadali da će Elizabetu naslijediti njezina rodica Marija Stuart, koja je ostala vjerna papi. Kad je 18. veljače 1587. ona smaknuta na zahtjev Elizabete, španjolska intervencija je postala neizbježna.
Nevoljni zapovjednik
Pripremu flote pratila su loša znamenja. Prvi zapovjednik, markiz od Santa Cruza umro je usred zahuktalih radova. Novoizabrani zapovjednik, vojvoda de Medina Sidonia, najprije se pokušao kralju ispričati od te dužnosti. "Moje zdravlje nije doraslo takvom putovanju, jer prema iskustvu što sam ga skupio tijekom nešto malo boravka na moru, znam da uvijek patim od morske bolesti, a isto tako se i prehladim", pisao je vojvoda i nastavio, "Kako nemam iskustva ni s morem, niti ratom, teško mi je i pomisliti da bih baš ja trebao zapovijedati tako važnim poduhvatom". No, kralj se nije predomislio i vojvoda ga je morao poslušati.
Širom Španjolske obilazili su kraljevi službenici koji su skupljali poreze i dobra za financiranje armade, a među njima je tada bio i Miguel de Cervantes koji se nije najbolje snalazio u tom poslu koji je često zahtijevao okrutnost i bezdušnost. Drugi, spretniji i manje skrupulozni, iskorištavali su opremanje armade za osobno bogaćenje. Stanka koja je nastala između smrti Santa Cruza i preuzimanja dužnosti Medine Sidonie, doprinijela je neorganiziranosti i kaotičnim uvjetima u kojima se našla lisabonska luka u kojoj se flota pripremala kad je vojvoda stigao na svoj odgovorni položaj.
Čekanje na vjetar
Početkom svibnja 1588. činilo se da su brodovi konačno spremni te su krenuli rijekom Tejo prema Atlantskom oceanu. Tamo su ih, pak, dočekali veoma oštri vjetrovi i loši vremenski uvjeti. Moralo se čekati povoljnije vrijeme što je potrajalo sve do početka lipnja. Ta najnovija odgoda donijela je i iduću: hrana, a poglavito voda su se pokvarile od dugog stajanja. Vojvoda je morao narediti floti da uplovi u luku La Coruña radi dodatne obnove zaliha. Konačni polazak bio je tako 21. srpnja.
Nepobjediva armada imala je otvorenu podršku pape Siksta V koji je odobrio pomoć Filipu II i posebno blagoslovio glavni barjak u ceremoniji jednakoj onoj prije bitke kod Lepanta u kojoj je španjolsko-mletačka flota pobijedila otomansku. Anegdota kazuje da kad su pomoćnika Medine Sidonie upitali kako može biti toliko uvjeren u pobjedu, on im je odgovorio:"To je sasvim jasno, jer se mi borimo na božjoj strani."
Vojni plan je bio da flota otplovi do flandrijske obale, gdje je čekalo 30 tisuća vojnika pod zapovjedništvom vojvode od Parme. Pod zaštitom Armade oni su trebali izvršiti invaziju engleske obale u barkama, ući u ušće Temze i odatle jurnuti na London i svrgnuti kraljicu Elizabetu.
Englezi, koji su upravo pod Elizabetom počeli s izgradnjom i ustrojem najučinkovitije špijunske mreže na svijetu, bili su upoznati sa španjolskim planovima. Pokušani su i mirovni pregovori s predstavnicima vojvode od Parme koji su ubrzo propali. Engleska flota se za bitku pripremala u Plymouthu. Na raspolaganju im je bilo 200 brodova, za trećinu više od španjolskih, no Španjolci su imali jače topove. Englezi su bili pokušali presresti Armadu u Biskajskom zaljevu ali je nisu uočili te su se vratili u Plymouth.
Počinje bitka
Stigavši do engleskih obala, Španjolci su održali zborovanje na zapovjedničkom brodu. Neki su kapetani predlagali da se iskoristi oseka, trenutačno nepovoljna za Engleze i uništi njihove brodove na sidru te izvrši iskrcavanje u Plymouthu. Medina Sidonia je odbio te prijedloge jer su bili u protimbi s naredbama koje je dobio osobno od kralja. Idući dan su Englezi isplovili i bitka je počela.
Armada je plovila u obliku polumjeseca, dok su Englezi razbili svoje brodove u dvije skupine. Manju je predvodio iskusni Francis Drake. Glavni zapovjednik bio je admiral lord Howard of Effingham. Prvi dan bitke odvijao se isključivo topovskim paljbom na daljinu pri čemu nije bilo štete ni žrtava, ali se pokazala bolja manevarska sposobnost engleskih brodova. Dva španjolska broda su ipak morala biti napuštena jer su se bili sudarili. Drake je noć iskoristio za pljačku španjolskih opskrbnih brodova pri čemu je pogasio svoja poziciona svijetla i unio zabunu u englesku flotu, koja je jutro dočekana raštrkana, budući se trebala ravnati po svijetlima s Drakeovog broda. Bitka se nastavila ispred obale Portlanda, pri čemu je engleska pokretljivost ponovno bila nedostižna Španjolcima, koji su se zbog nedostatka sigurnog sidrišta povukli prema Callaisu i Dunkirku. Tu se trebalo izvršiti spajanje s kopnenim snagama i početi invaziju, no Medina Sidonia je uskoro saznao da Parmine postrojbe ne će biti spremne još 6 dana, a u međuvremenu su ispred luke osvanuli nizozemski brodovi i zatvorili izlaz.
U noći su Englezi žrtvovali osam brodova, napunili ih zapaljivom materijom, užgali i gurnuli prema Španjolcima, u čijim je redovima zavladala panika. Dva takva broda su uhvaćena i odtegljena dalje od Armade, ali je u gužvi izgubljen borbeni poredak, a mnogi kapetani su u brzini odrezali konope sa sidra, što će im se kasnije osvetiti.
Elizabeta bodri vojnike
Uslijedila je bitka kod luke Gravelines na flandrijskoj obali, u kojoj su se Englezi, uz pomoć Nizozemaca, opet pokazali uspješnijim. Španjolci su očekivali da će se bitka, kao kod Lepanta odlučiti u abordažu, u čemu su španjolske postrojbe bile najbolje na svijetu i nisu pretjerao rabili svoje jače topove, koji su ujedno bili i skučeni gomilom ljudi, životinja i stvari na njihovim palubama. Englezi, s lakšim topovima, ali i njihovom stalnom uporabom i neopterećeni teretom jer su se borili u domaćim vodama, nanosili su španjolskim galijunima sve veću štetu i ujedno izbjegavali blizinu potrebnu za abordaž. Do četiri popodne, engleski su topnici potrošili svo streljivo i flota se povukla. Potopljeno je pet španjolskih brodova.
Bitka kod Gravelinesa potpuno je poremetila španjolske planove. Vjetar je uskoro okrenuo i počeo zanositi njihove brodove izvan Engleskog kanala, čime je propadala mogućnost podrške invaziji. Na brodovima su izbijale zaraze, vode je bilo sve manje. Uvidjevši da je glavni cilj ekspedicije osujećen, Medina Sidonia se odlučio za povratak u Španjolsku za što mu je i zbog vremenskih prilika i engleskih progonitelja ostao otvoren jedino put oko Britanskih otoka, zapadnom obalom Irske pa prema jugu. U međuvremenu je i kraljica Elizabeta obišla svoje vojnike kod Tilburyja i održala vatreni govor u kome je istaknula da će, ako se Španjolci iskrcaju i ona sama uzeti oružje i suprotstaviti im se. Nije zaboravila napomenuti ni da je Bog, definitivno, na engleskoj strani.
Tajanstveni uzroci oluje
No, Španjolci su u međuvremenu napustili ideju invazije, koja je i samom vojvodi od Parme bila prilično fantastična i krenuli jedriti oko Škotske. No zaredale su se oluje, jedna za drugom, u kojima su stradavali brodovi i posada. Brodovi koji su brzopleto napustili svoja sidra nisu imali načina za spriječiti nasukavanje na grebene škotske obale. Oluje su se nastavile i uz obalu Irske, gdje je nešto posade uspjelo isplivati na kopno. Mnoge su ubile engleske ophodnje, no dio se Španjolaca uspio predati Ircima koji su ih krili i uputili u svoje gerilske skupine. U Španjolsku se uspjelo vratiti 67 brodova. Filip II je bio zaprepašten, dok je Elizabeta I dala iskovati medalju na kojoj se pobjeda pripisuje izravnoj pomoći Jehove.
Danas povjesničari pripisuju loše vrijeme ljeta 1588. tzv "mini ledenom dobu" koje je trajalo od XVI do kraja XVIII stoljeća, iako ima i još nekih mišljenja. Često se spominjalo da je oluje za potrebe obrane svoje zemlje prizvao tada živući dr. John Dee, jedan od najvećih svjetskih magičara svih vremena. O tome je ostalo i nešto zapisa iz tog vremena, a ima i autora koji vjeruju da je Shakespearov opis u "Oluji" temeljen na stvarnim podatcima koje je dobio upravo od Deeja.
Novo poglavlje pomorskog ratovanja
Sveukupno Englezi nisu izgubili niti jedan brod, dok su Španjolci u borbama izgubili 5, dok je 51 stradao u olujama, a 10 je napušteno zbog oštećenja. U bitki kod Gravelinesa Španjolci su imali 600 poginulih, Englezi pak manje od stotinu. U nevremenu je stradalo još na tisuće članova posade, a mnogi su u Španjolsku stigli bolesni. Ipak, briga za nastradale je u Španjolskoj bila puno bolja nego u Engleskoj, gdje je većina vojnika, mornara pa i ranjenika ostala nezbrinuta i neplaćena mjesecima. Od posljedica ranjavanja, bolesti i bijede umrlo je nakon bitke preko 3 tisuće engleskih vojnika i mornara.
Poraz nepobjedive armade značio je novo poglavlje u povijesti pomorskog ratovanja: abordaž je napušten, a ratne mornarice su počele razvijati topništvo. Također je ovaj događaj imao daleke političke posljedice na razvoj europske povijesti idućih stoljeća. Ne treba stoga čuditi da su mnogi autori pokušali smisliti alternativnu povijest, kako bi svijet izgledao da je armada uspjela. Najpoznatija su pritom djela Johna Brunnera, Keitha Robertsa i Harryja Turtledovea.
