Na periferiji Zadra, gdje se gradske svjetiljke stapaju s tamom borove šume, u Žmirićima, nalazi se azil koji nije samo utočište za pse - već i svjedočanstvo ustrajnosti, predanosti i borbe protiv zaborava. “Zadarske šapice” djeluju već gotovo dva desetljeća, a mala, ali snažna skupina žena vlastitim su rukama i srcima stvorile sigurnu luku za napuštene, ranjene i zaboravljene pse.
Napuštenih i traumatiziranih pasa sve je više
Od 2005. godine brinule su o tisućama pasa, često bez podrške, bez pravnog statusa, bez ikakve sigurnosti. Tek od 1. ožujka 2024., napokon imaju prvi službeni ugovor s Gradom za hvatanje i zbrinjavanje napuštenih pasa lutalica, čime je azil preuzeo taj javni posao nakon 20 godina. Na zemljištu na Žimirićima koje im je Grad dodijelio, nakon što je stara parcela prodana, svakodnevno je oko 100-200 pasa, pa je kapacitet azila gotovo uvijek pun, psi dolaze gotovo svakodnevno, a troškove liječenja bolesnih štenaca i starijih pasa sve je teži pokriti, jer rastući veterinarski troškovi često su mnogo viši od prikupljenih donacija i ugovorene potpore. U posljednjim mjesecima azil je primio stotine novih pasa, uključujući legla bolesnih štenaca, pa je obim prijema “na rubu izdržljivosti”. Srećom, nakon što im je Grad pomogao, Županija gradi novi sklonišni objekat vrijedan oko 2 milijuna eura, s kapacitetom za oko 200 životinja.
-Imamo i dosta pasa kojima treba posebna skrb. Na primjer lišmanija, odnosno lišmanioza bude česta, ali najviše u biti do izražaja dolaze crijevne bolesti zbog hrane. Oni jedu svakojaku hranu, nemaju konstantu da svaki pas stalno isto jede, odnosno dajemo im ono što imamo, tako da onda dolazi do probavnih tegoba i problema sa stolicom. Onda im dajemo dosta probiotika i sličnih dodataka da to suzbijemo. Takve posebne veterinarske hrane i proizvoda u pravilu uvijek najviše manjka, kažu u azilu te ističu da je sad, u ljetno doba, najteže raditi zbog vrućine, a volontera je malo.
Nedostaje volontera
- Trenutno imamo oko 105 pasa i jako puno mladunaca, oko 40. Samo u posljednjih nekoliko dana azil je primio leglo od pet bolesnih štenaca, pa smo morale zatvoriti kapacitet jer je nestalo mjesta. Dva puta dnevno čistimo bokseve i mijenjamo vodu. Po ovoj vrućini, samo dok vodu promijeniš, već si se umorio. Trenutno imamo samo 2 volonterke, jednu curu koja je sad već skoro svaki dan ovdje i jednu Francuskinju koja također svaki dan barem nešto pomogne i oko čišćenja, održavanja i šetnji. Odaziv građana je jako mali. Nema da netko konstantno dolazi i pomaže. Eventualno dođe netko subotom, prošeću pse, to nam je već značajna pomoć, ali ostalo slabo. Preko godine to većinom budu studenti, oni puno pomažu i u sklopu Udruge za razmjenu studenata. Puno nas spase. Onda dođu i iz Veterinarske škole kada su na praksi, to je isto pohvalno, ali oni ne smiju sami šetati pse nego profesori budu s njima, kažu tri žene na čijim leđima počiva sav posao uređenja održavanja azila i poptuna skrb o svim psima, zdravim i bolesnim.
Starije pse je teško udomiti
Prosinac 2023. bio je rekordno težak: u samo mjesec dana stiglo je čak 50 novih pasa, uključujući oko 30 štenaca, iako prostora gotovo da i nema. Neki psi u azilu provode i do 9 godina, jer ih je izuzetno teško udomiti – posebice starije i crne pse.
- Crni psi su i dalje problem, najmanje se udomljavaju. Iako, stanje s udomljavanjem se nešto malo poboljšava. Tko god dođe udomiti psa, većinom to prođe odlično, međutim ako netko ne želi provjeru, onda ne omogućavamo udomljavanje. Za svakog psa kojeg udomljavamo imamo provjeru uvjeta u kojima bi pas živio, napravimo ugovor uz obvezu kastracije po spolnoj zrelosti psa, kažu volonterke.
Tijekom godina njemačke su udruge preuzele značajan broj pasa, primjerice, kroz razdoblje od deset godina gotovo je 2 400 pasa otišlo u Njemačku, a ranije su Austrijanci i Nijemci izvozili i po 200 pasa godišnje.
Dok razgovaramo, u pozadini se čuju laveži – neki nestrpljivo žele van, neki traže pažnju, neki se još uvijek boje ljudi. Ali svi imaju isto – pravo na život, na šansu, na dom. Azil “Zadarske šapice” ne traži mnogo – samo podršku, razumijevanje i sustav koji neće ignorirati najtiše među nama. Jer dok god one postoje – nada nije izgubljena.
