Premda površni pogled na velebitske goleti i uzak pojas tek sporadično obradivog priobalja, može kod neupućenog promatrača stvoriti dojam pustog kraja, takvo mišljenje ne odgovora činjenicama, budući da je upravo taj prostor mjesto stalnog i znanstveno utvrđenog dugotrajnog čovjekova bivanja. Primorski obronak Velebita uzdiže se do oko 900 metara nadmorske visine te ima dvije jasno izražene stubolike uzdužne terase, u narodu poznate kao «podovi». Te terase pružaju se podnožjem i sredinom planine. Ona uz more poznata je pod nazivom Podgorje. Započinje kod Sv. Jurja, postupno se širi i kod Jablanca ima najveću širinu (oko 3 km), prema jugu se sužava i završava u sjevernodalmatinskoj zaravni u koju je usječen kanjon Zrmanje.
Vladala je veoma topla klima
Prvo naseljenje tog područja dokazano je bilo tijekom mezolitika.Pritom ostaje pitanje boravka čovjeka na tom prostoru tijekom mlađeg paleolitika još uvijek otvoreno. Naime, nalazi iz Tatine Drage kod Karlobaga, zatim Milovca kod Starigrada pokazuju bogat paleontološki materijal. U koštanoj breči otkrivenoj u Tatinoj Dragi sadržani su ostatci primitivnog donjopleistocenskog medvjeda, donjopleistocenskog konja, donjopleistocenske srne te brojnih miševa, kukcoždera, kornjača, žaba i riba. Zajedno s ostatcima stabala koje zajedno s zemljom crvenicom i kalcijskim karbonatom čine Celtis konglomerat te na osnovu istog, kao i karaktera životinjskih ostataka, može se zaključiti da je u vrijeme nastajanja koštane breče na Velebitu vladala izrazito topla klima.
U prilog dobrim paleoekološkim uvjetima za život čovjeka govore i nalazi iz druge otkrivene velebitske fosilne spilje, koja je otkrivena u Milovcima kod Starigrada pri gradnji Jadranske magistrale. Nalazi se datiraju u srednji pleistocen, a sastojali su se od etruščanskog nosoroga, donjopleistocenskog konja, jelena lopatara, malog stepskog hrčka te miševa i ptica kojih su kosti i zubi bili izmiješani s oštrobridnim kršem mezozoičkih stijena, kristalima kalcita, željezno manganskim nakupinama povezanih zemljom crvenicom i kalcijevim karbonatom. Navedena faunistička zajednica karakteristična je za stepske predjele i toplu klimu, a datira se u interglacijal Mindel – Riss za kojeg se uzima datacija od 450 do 350 tisuća godina prije Is. U okolici Jablanca i Starigrada na padinama Velebita bilo je i otkrića gornjopleistocenskih koštanih breča u kojima se nalazio znatan postotak cervida i bovida što dokazuje tadašnju pošumljenost Velebita.
Jelo se dagnje i kamenice
Zahvaljujući nalazima iz Vaganačke pećine, kod Velikoga Vaganca može se govoriti o naseljavanju Velebitskog područja u mezolitiku, razdoblju koje se smješta od 10.000 do 6500 godina pr. Is. Vaganačka pećina smještena je pet kilometara od Starigrada Paklenice na 700 metara nadmorske visine.
Istraživanjem se utvrdilo da je taj lokalitet korišten za naseljavanje kroz vrlo dugo razdoblje u prapovijesti, što autori pripisuju skrovitom položaju i blizinom morske obale te smještajem u blizini prastarog puta koji preko Buljme povezuje Liku i Podvelebitsko primorje. Valja spomenuti i da je ulaz u spilju okrenut u smjeru jug – jugozapad te da prima veliki dio Sunčeve svjetlosti i zaklonjen je od udara bure. O živoj komunikaciji stanovnika spilje s morskom obalom svjedoči velik broj pronađenih ljuštura školjaka, posebice daganja i kamenica.
Neolitska nalazišta u podvelebitskom području, otkrivena su u Novskome Ždrilu, Vaganačkoj pećini i Reljinoj pećini iznad Tribnja Krušćice.
Naseljene spilje
Spilja u Novskome Ždrilu kod Rovanjske, u literaturi se naziva i Pećinom, nalazi se u tjesnacu koji Podvelebitski kanal spaja s Novigradskim morem, na istočnoj, velebitskoj strani tjesnaca, 47 metara iznad mora i udaljna je 1,5 km od mjesta Rovanjska.
Reljina pećina nalazi se na zapadnoj padini brda Obljak iznad Tribnja Krušćice. U njoj je M. Malez ustanovio ostatke keramike kao i kremeni artefakt koji je izrađen iz istog petrografskog materijala kao i nalazi iz Lisine u Lici.
U Vaganačkoj pećini iznad mezolitičkog sloja, utvrđena su tri sloja iz starijeg (2,93 – 2,72 m.); srednjeg (2,72 – 2,17 m.) i kasnog (2,17 – 1,75 m.) neolitika. Sa sigurnošću su utvrđeni nalazi karakteristični za impresso kulturu ranog neolitika; jednako tako i posude blago bikonične profilacije, posude na prstenastoj nogi te plitke zdjele i tanjuri, karakteristični za Danilsku kulturu srednjeg neolitika. Pritom su posebno zanimljiva karakteristična ukrašavanja motivom šrafiranih trokuta i spirale koji su također utvrđeni u Vaganačkoj pećini. I materijal iz 4. faze Vaganačke pećine pokazuje jasne analogije s materijalom poznatim iz razdoblja Hvarske kulture, posebice s nalazima s nalazišta u Islamu Grčkom i Smilčiću.
Promet preko Velebita
Jedino zasad utvrđeno eneolitsko naselje na čitavom velebitskom području je, ponovno, Vaganačka Pećina. Kako su ustvrdili Forenbaher i Vranjican, riječ je o 5. fazi, utvrđenoj u sondi br. 3 na dubini 1,73 – 1,47 metara. Tu se pojavljuju posude s jasno definiranim cilindričnim vratom i ravnim dnom te materijal analogan s onim s Brijuna, dakle sjevernojadranskom tipu Nakovanske kulture, što, međutim, nije u potpunosti potvrđeno.
Osim Vaganačke pećine, tragove eneolitika nalazimo i u Pećini u Pazjancima kod zaseoka Tomići u predjelu Velike Paklenice, uz značajnu komunikaciju Starigrad – Medak. Forenbaher i Vranjican pronašli su, tijekom rekognosciranja godine 1980. i 1981., 88 fragmenata keramičkih posuda od kojih je dio pripadao karakterističnim oblicima retencije Hvarske kulture u eneolitičku Nakovansku kulturu. S obzirom na dimnezije spilje, raspored slojeva pepela i nalaze životinjskih kostiju te posebice smještaja uz od davnine trajno značajan komunikacijski pravac, pretpostavlja se da je Pećina u Pazjancima bila korištena kao sklonište i da u njoj nije bilo trajnijeg naseljavanja. Javlja se pretpostavka da bi moguće eneolitsko naselje moglo postojati bliže današnjem zaseoku Tomići.
Vulkanski kamen kod Senja
Osim ta dva lokaliteta, na Podvelebitskom i Velebitskom području je bilo više pojedinačnih nalaza koja se kronološki smještaju u eneolitik. Riječ je o nalazima kamenih glačanih sjekira s rupom za nasad koje su pronađene u Selinama ili Starigradu Paklenici, Krasnom i Hrmotinama te sjekiri – čekiću iz Cupina kod Senja. S obzirom na to da su izrađene od dijabaza, vulkanskog kamena kojeg ima na području Senja, A. Glavičić pretpostavlja da je riječ o oružju/oruđu domaće izrade.
