Čovjek ispred vremena
U nazočnosti gradonačelnika Ivana Kneza, svećenika don Maria Tičića, predsjednika biogradskog HDZ-a Šime Mršića, predsjednice Hrvatsko-armejske udruge, domaćih i fureštih spomenik na Obali kralja Petra Krešimira IV, između spomenika japanskom ždralu i spomenika papi Ivana Pavla II, otkrili su ministar Šime Erlić, veleposlanik Armenije u RH Ashota Hovakimiana i predsjednica Gradskog vijeća Ivana Stamičar.
Fascinantni spomenik armejskom "čovjeku ispred vremena" rad je kipara iz biogradskog prijatlljskog grada Alba Iulia (stariji hrvatski naziv: Erdeljski Biograd) u središnjoj Rumunjskoj.
Hrvatska i armejska himna
Hrvatsku i armejsku himnu te armejske napjeve u pratnji Eve Kirhamayer Bilić izvela je Antonija Živković. U programu su sudjelovali: Biogradske mažoretkinje, Gradska glazba, Komorni zbor Vox Mirabilis (Székesfehérvár, Mađarska), te KUD-ovi: Sv. Roko iz Sv. Filip i Jakov, Sv. Ivan Glavosijek iz Medviđa-Biograd, Sv. Ante iz Draga, Nikola Tavelić iz Lišana Ostrvičkih, Sv. Kata iz Zemunika, Gradina iz Polače i Sv. Ante iz Nadina.
Daleke 1935. Vagan Melik Karaganjan izgradio je prvi, i to jako moderan, gradski hotel, Grand hotel Ilirija, i tako odredio turističku prošlost ovog kraljevskog grada u Srcu Jadrana.
Žvotna priča za filmski scenarij
U njegovoj životnoj priči dostojnom filmskom scenariju tu nije stao! U vrlo kratkom roku sagradio je ortopedsku, Banovsku bolnicu, a na obližnjem otočiću u planu je imao i kockarnicu te u Biogradu podići više hotela za bogatu klijentelu.Bio je pravi vizionarski tip koji je Biograd na Moru htio pretvoriti ovdašnju francusku Nicu, mondeno ljetovalište međunarodnog značenja.
Bježeći pred Crvenom armijom i boljševicima Vagan Melik Karaganjan pronašao je utočište u tadašnjoj Kraljevini SHS zajedno s još oko 40 tisuća ljudi.
Sudbina ga vezuje za Biograd kada njegova tvrtka biva izabrana za izvođača radova na gradnji Banovinske bolnice 1932. godine u Biogradu na Moru budući da se Zadar nalazio pod talijanskom upravom.
"Komunistička nagrada", 10 god. prisilnog rada
Nakon završetka i otvaranja bolnice 1933. godine Karaganjan je odlučio ostati u Biogradu i uložiti vlastiti kapital u gradnju hotela Ilirija na zemljištu koje se u Biogradu nazivalo Tolićevo gumno, prema vlasnicima obitelji Tolić. Tijekom 1934. godine Karaganjan je od biogradske općine kupio električnu centralu te je njezinim tehničkim usavršenjem elektrificirao Biograd i okolicu.
Međutim, nakon završetka Drugog svjetskog rata komunističke vlasti uhitile su Karaganjana i optužili ga za "spekulaciju i gospodarstvenu sabotažu." U lipnju 1945. oduzeta mu je privatna imovina u korist države te je osuđen na deset godina prisilnog rada u radnom logoru u Vrani na bivšem kraljevskom poljoprivrednom dobru. Nakon žalbe, kazna mu je smanjena na sedam godina te je nakon odsluženja, zajedno sa suprugom Ivicom (Iva) Čeprilo, preselio u Beograd gdje je 1977. godine i umro. U Biograd je došao 1971. godine na otvaranje novog hotela Ilirija podignutom na mjestu staroj hotela. (Velimir Brkić)
