Uvijek je u blizini kuće, oprezno osluškujući nalazi li se netko od njezinih udomitelja u blizini. A 59-godišnja Milica i šest godina stariji Željko Jelenčić uvijek su tu negdje u kući ili oko kuće, ali ne samo za malenu mačku Barbaru ili nekolicinu pasa koje su udomili. U prizemlju njihove obiteljske virske kuće tijekom posljednjih gotovo 14 godina živjelo je i dvadesetak ljudi, starijih i mlađih žena i muškaraca povezanih životnom nesrećom ili bolešću, ali i srećom što su u takvim okolnostima imali mjesto koje su mogli zvati domom. Na otoku Viru svima omiljeni visoki mladić Đani, prkosni starac Marijan, uvijek lucidna gospođa Marija i brojni drugi, bili su u kraćem ili dužem vremenskom udomljeni kod Milice i Željka Jelenčića.
– S udomljavanjem smo počeli krajem 2011. nakon što smo u listopadu dobili dozvolu i kada su nam u prosincu u prizemlje naše kuće došli prvi ljudi – kaže gospođa Milica opisujući prostor sastavljen od dvije spavaće sobe, kuhinje, kupaonice i dnevnog boravka. Riječ je o solidnom i sličnom prostoru u kakvom žive Jelenčići na katu kuće, koji je u početku imao tri sobe, no onda je pregrađivanjem preuređen u dvosobni prostor. Tu je u početku bila jedna osoba na udomljavanju, potom dvije, pa četiri, a najviše pet i šest na privremenom udomljavanju dok je još treća soba bila u funkciji. Potom se udomiteljski prostor standardizirao na najviše četiri osobe. U većini slučajeva Jelenčići su udomljavali psihički bolesne osobe, a ponekad i teške socijalne slučajeve bez uvjeta i mogućnosti za samostalan život.
– Kod nas su uglavnom dolazile psihički bolesne odrasle osobe, a većinom su to bile osobe mlađe ili srednje životne dobi. Marica je na primjer sada 39-godišnjakinja. Tek nekoliko njih bile su starije osobe, poput Natalije koja je kod nas došla kao 76-godišnjakinja, a to je bilo prije 10 godina. Mara je na primjer s nama bila gotovo od samog početka, a bila je do veljače ove godine. Ona je najduže ostala – prisjeća se Milica.
Jelenčići su iz općine Dubrava u Zagrebačkoj županiji, koja je nekad bila posjed ugarskog kralja Ladislava. Krajem 11. stoljeća Ladislav je taj posjed bio poklonio Zagrebačkoj biskupiji, pa je Dubrava postala biskupski grad opasan zidinama i mjesto povremenog stolovanja Hrvatskog sabora u kasnom srednjovjekovlju. Kuću u Viru Milica i Željko kupili su 1998. Milica je ranije bila frizerka u vlastitom salonu, dok je Željko ekonomski tehničar koji je veći dio karijere odradio kao trgovac i ekonomist u jednoj trgovačkoj firmi.
– Najveći dio života proveli smo u Dubravi, sve dok nismo došli u Vir. Prvo smo kupili donji dio kuće u kojemu su kasnije boravili naši štićenici, a kada se naša kćerka vratila s fakulteta, odlučili smo uzeti cijeli kuću – objašnjava Milica historijat njihove virske priče i 2011. navodi kao godinu u kojoj se kao 46-godišnjakinja odlučila posvetiti udomljavanju. Motiv joj je bio jednostavan i duboko intiman.
– Odrasla sam u udomiteljskoj obitelji, a imala sam prekrasno iskustvo. U svoju udomiteljsku obitelj došla sam s 13 mjeseci i tamo sam ostala do udaje. Nakon toga brinula sam se za moje starce, odnosno za strica i tetu kako sam ih zvala. Kod nas u Dubravi to nije rijetkost. Gotovo svaka druga obitelj u Dubravi tradicionalno je udomljavala djecu, a kasnije i odrasle ljude. Kao frizerka sam obilazila prijatelje udomitelje i šišala njihove štićenike. U jednom momentu, kada smo već bili preselili na otok, odlučili smo kako ćemo početi s udomljavanjem – prisjeća se Milica koja je svoju biološku majku upoznala kao odrasla osoba. Taj trenutak, ističe Milica, uvjerio ju je kako je imala puno sreće.
– Moji su udomitelji bili moji jedini i pravi roditelji. To pozitivno iskustvo htjela sam iskoristiti pri udomljavanju odraslih osoba, iako nije baš isto udomljavati djecu i psihički bolesne odrasle osobe – dodaje. Neki od bivših štićenika obitelji Jelenčić poznati su Viranima, poput svima omiljenog i dobroćudnog mladog Splićanina Đanija koji nikad nije propuštao otočne događaje. No u osnovi udomiteljstvo odraslih osoba traži određenu žrtvu, jer zahtijeva potpunu pažnju, njegu i posvećenost.
– Mi smo udomljenim osobama bili 24 sata dnevno na raspolaganju. U domovima za odrasle osobe postoje stručne osobe koje u smjenama obavljaju taj posao, a nama je to bio život. Bili su nam poput obitelji, pa smo ostali povezani, pogotovo s onima koji su nama proveli najviše vremena – govori Željko. Đani je bio jedan od takvih s desetogodišnjim boravkom kod Jelenčića, ali je posljednje četiri godine u Psihijatrijskoj bolnici Ugljan. Od najviše dvadesetak osoba koje su bile udomljene u obitelji Jelenčić, njih sedam-osam provelo je u Sridnjim kućicama desetljeće ili više. Neki su ostajali mjesec ili dva, neki svega nekoliko dana, a bio je slučaj da je jedna osoba ostala svega jedan dan.
– Nije lako u takvim okolnostima. Stresno je. No najgore je kada iznenada ode netko koga poznaješ duže vrijeme i zavoliš. Natalija nam je bila omiljena, imala je skoro 80 godina, a plesala je u kući i održavala atmosferu. Bila je izuzetna žena – priča Milica čiji je posao, osim udomljavanja, bio vođenje štićenika na zdravstvene kontrole i terapije, a ponekad i traženje štićenika koji su, poput 80-godišnjeg Marijana, znali "prošetati" do svojih prijatelja i prkosno se ne javljati na pozive svojih udomitelja. Dozvola za udomiteljsku djelatnost obnavlja se svakih pet godina, a kako je Jelenčićima istekla u ožujku, neće ju obnavljati.
– Takvu smo odluku donijeli još prije godinu dana. Bilo je i lijepo i stresno, povremeno teško, ali ne i previše fizički zahtjevno jer nas je bilo dvoje u poslu. Nadopunjavali smo se, ali kao udomitelj nigdje ne možeš otići. No sreća je što su naši štićenici bili pokretni, pa je time sve bilo lakše. Dosta su toga mogli sami – ukazuju Milica i Željko na činjenicu kako su posljednjih 14 godina 24 sata dnevno bili na raspolaganju svojim štićenicima. A njihova 9-godišnja unuka i 7-godišnji unuk brzo rastu.
– Još samo neko kratko vrijeme bit ćemo im baka i djed kod kojih vole dolaziti. Poslije kad odrastu, unuci će krenuti svojim putem. Iako smo se dosta družili s njima, ipak smo puno i propustili. Sada im želimo biti na raspolaganju – zaključuju virski Jelenčići koji su desetljeće i pol svoga života posvetili udomljavanju psihički bolesnih odraslih osoba, uz djecu te starije i nemoćne osobe najranjiviju skupinu našeg društva.
