Levrnaka je nenaseljeni otok u Kornatima čija površina iznosi 1,84 km². Dužina obalne crte otoka je 10 kilometara. Ima dva istaknuta vrha, najviši je visok 118 metara i zove se Veli vrh, a jugoistočno od njega je 94 metara visok Svirac. Između ovih dvaju vrhova je zaljev Levrnaka. Zaljev je otvoren prema sjeveru, a velika dubina otežava sidrenje. Na jugozapadnoj strani otoka je plaža Lojena, jako privlačna nautičarima i izletnicima. U posljednje se vrijeme sve više razmišlja o Levrnaki kao destinaciji za razvoj ekološkog turizma jer njegov smještaj u središtu Kornatskog arhipelaga, izuzetno čisto more, plaža i vrhovi s kojih puca veličanstven pogled na Kornate i morsku pučinu privlači sve više turista iz cijelog svijeta.
I mi smo se uputili rano ujutro izletničkim brodom “Sveti Šime II” koji nas je za nepunih dva sata doveo u srce Kornata na otok Levrnaku. Nakon ugodnog putovanja, jutarnjeg aperitiva, kave i sendviča, a sve uz ugodnu glazbu i iscrpno tumačenje krajobraza kroz koji smo putovali.
Naime, licencirana turistička vodička, gospođa Sanda, na četiri svjetska jezika, besprijekorno je opisivala osobitosti mjesta i otoka pored kojih smo plovili do konačnog odredišta.
Većina se turista odmah po pristajanju uputila na drugu stranu otoka, preko uskog prijevoja između dvaju brda, do plaže Lojena. Dva sata pristajanja na otoku bilo je dovoljno i za kupanje u toplom jesenjem moru i za brojne selfiije s manjeg od dvaju vrhova.
Jama
No, ja sam to vrijeme posvetio nečem drugom. Malim gumenjakom su me dva viška pomorca prevezli do konobe “Levrnaka” gdje sam imao dogovoreni susret s vlasnikom Mladenom Ježinom koji je nažalost ležao u visokoj temperaturi pa sam se obratio njegovom sinu Danielu i supruzi Dijani. Naime, posljednjih godina se sve više priča o groznoj masovnoj grobnici iz Drugog svjetskog rata, u kojoj se još uvijek nalazi preko 250 posmrtnih ostataka ljudi iz Zadra i okolnih mjesta, koje su partizani na blagdan Svih svetih 1944. godine odvezli na Levrnaku i nakon neljudskog iživljavanja na njima, pobili ih i pobacali u jamu koja se nalazi po sredini Velog vrha.
Gospodin Mladen Ježina, koji je jedan od suvlasnika otoka Levrnaka, izgradio je na djedovini konobu koja je u međuvremenu postala kultno mjesto okupljanja ne samo nautičara, nego svih koji žele prirediti prigodnu proslavu daleko od civilizacije i gradske gužve. No, znajući kako je na njihovom otoku, davne 1944. godine, izvršen jedan od najvećih masovnih zločina na prostoru Dalmacije, gospodin Ježina je izradio veliki metalni križ i skupa sa svojom suprugom Dijanom, prije dvadesetak godina, iznio ga do zloslutne jame i postavio u neposrednoj blizini stratišta. Taj znak čovjekoljublja, bogoljublja i domoljublja velika je odlika obitelji Ježina kojima nije u interesu samo biznis i zarada, nego u prvom redu odavanje počasti nevinim žrtvama koje su skončale ovozemaljski život na njihovom predivnom otoku.
Nažalost, njihovim stopama, evo već trideset godina od uspostave neovisne Hrvatske, naše se vlasti nisu udostojile niti izvaditi posmrtne ostatke pobijenih, a kamoli iste dostojanstveno sahraniti i mjesto zločina dostojno obilježiti. No, ništa čudno.
Svjedoci smo da ni pobijene i nestale u posljednjem osloboditeljskom ratu još nisu ni pronašli ni sahranili iako to svi očekujemo i s pravom zahtijevamo. Pokušao sam se popeti do jame, no stijene, škrape i oštre litice nisam mogao savladati u sat i pol koliko se brod zadržavao na Levrnaki. Ipak, zahvaljujući Danielu Ježini, sinu gospodina Mladena, koji mi je osigurao gumeni gliser uspjeli smo zaobići cijeli otok i snimiti nekoliko fotografija križa kojeg je njegov otac postavio iznad jame.
Svi sveti, Dušni dan i dan pobijenih
“...Tijekom noći s 31.10.na 1.11.1944. uhićeno je više osoba koje su dovedene iz zadarskog zaleđa i zatvorene na više lokacija u Zadru. Veći broj ljudi, preko 100, bio je najprije zatvoren u bunkeru tadašnje tvornice mreža koja je poslije bila poznata kao tekstilni kombinat u neposrednoj blizini Veslačkog kluba Zadar. Veći broj Zadrana, među kojima su bili i Hrvati regrutirani u talijansku vojsku, bili su zatvoreni u podrum današnje Pomorske škole u Foši. Naime, tada je to bila vojarna, ogroman kompleks u kojem su sad uz Pomorsku školu smješteni i Državni arhiv i Znanstvena knjižnica, te je ispod cijelog kompleksa bio podrum u koji je moglo stati par tisuća ljudi. Još nije istraženo koliko su ljudi tih dana i mjeseci partizani zatočili u tim katakombama, jer kako su pričali očevidci, noćima su odvodili ljude preko lučice Foše u trabakulima prema Zadarskom kanalu i s kamenom oko vrata bacali u more. Dio ljudi, ne zna se točan broj, te su noći odvozili na Levrnaku i tamo ih pobili i bacili u jamu...”.
Da se radi o brojci većoj od 250 ljudi, svjedočio je jedan čovjek koji je uspio u toj noći odvezati žicu kojom su bili vezani te se baciti u more i plivajući od otoka do otoka, nakon nekoliko dana domogao se Zadra gdje je i dao svoje svjedočenje o zločinu na Levrnaki, nakon čega je uspio pobjeći u Italiju: “...Stalno su jedni odvoženi, a druge bi dovodili i tijekom noći ponovo krcali na trabakule i odvodili u pravcu otvorenog mora prema Kornatima. Jedan broj osoba odvožen je na nenaseljeni otočić Levernaka na kojem se nalazi duboka jama u koju su bacali ubijene. Na malom pristaništu “mulo” nalazila se kućica koja je služila težacima kao spremište alata i kao zaklon od nevremena. Kućica je bila vrlo mala, svega 20-ak metara kvadratnih i u nju bi natiskali po 50 osoba, vezanih žicom i bez odjeće koju su im skidali još u podrumu u Zadru. Prilikom dolaska druge grupe, zarobljenike iz kućice bi tjerali bosonoge i vezane preko brda po stijenama i sikama na sjevernu stranu otoka gdje se nalazila jama. Mnoge su usput zatukli i ubili, a one što bi došli do jame čekali su s mitraljezom i jednostavno ih kosili. Mrtva tijela su padala u jamu, a mnoga bi se i skotrljala niz padinu i tako su ih ostavljali...”. Zločine su radili pripadnici Zadarskog partizanskog odreda i pripadnici KNOJ-a (KNOJ - korpus narodne obrane Jugoslavije).
Kao što smo rekli, otok Levrnaka i kućica na mulu su i tada bili u vlasništvu obitelji Ježina iz Murtera. Za zločin nitko nije znao dugo vremena. Tek nakon nekoliko godina poslije rata, kad su Ježine, sasvim slučajno, na tom nepristupačnom dijelu otoka pronašli ljudske kosti oko jame, glava obitelji Ježina je to prijavio vlastima govoreći da se na njegovom imanju nalaze raspadnuta ljudska tijela i da bi to bilo potrebno skloniti. Međutim, kako se nije smjelo javno govoriti o komunističkim zločinima Ježini je bilo naređeno - ukoliko bude o tome pričao, da će i on u toj jami završiti. Kosti mučenika su nakon toga donekle pokupljene, ali dosta je kostiju ostalo na prostoru oko jame. Sanaciju terena izvršila je vojska JA, koja je i počinila zločin. Pokupljene kosti su bacili u dvije obližnje škrape u neposrednoj blizini jame i pokrili tankim slojem zemlje i kamenja gdje se i danas nalaze.
Šutnja duga 40 godina
Šutnja je trajala do osamdesetih godina prošlog stoljeća, dok to nije otkrio jedan lovac iz Arbanasa, koji je lovio na tom prostoru. Iskaz je dala jedna osoba iz Arbanasa: “(...) u jednom trenutku nestao mu pas i čuo je lavež iz dubine, kad se približio, vidio je duboku jamu. Nije samo otkrio jamu, nego je u neposrednoj blizini bilo i ljudskih kostiju, primjerice ljuske lubanje i bedrene kosti, stoga je zaključio da se tu nalazi i masovna grobnica. Lovac je rekao obiteljima (koje su znale da su im bližnji pobijeni prilikom “oslobađanja” Zadra, ali nisu znali gdje su im posmrtni ostatci) što je otkrio i predložio da to malo bolje istraže. Išli su na svoju odgovornost ne obavijestivši tadašnju vlast. Uzeli su improviziranu opremu i krenuli u istraživanje. Sva oprema sastojala se od nekoliko kolskih konopa i jedne lampe. Kad se jedna osoba spustila na oko 30 metara dubine, vidjela je ljudske kosture, a oko njih je bilo dosta komada bodljikave žice kojom su pobijeni bili vezani.” Kako svjedok navodi, bilo im je veliko otkriće kad je nesuđeni speolog naišao na protezu noge jednog mještana iz Arbanasa koji je tu ubijen i bačen.
Svjedok nastavlja: “Nakon otkrića masovne grobnice, kontaktirali smo obitelj nestalih i ubijenih za vrijeme dolaska partizana u Zadar i pokrenuli zahtjev o istraživanju masovne grobnice, ali ona vlast, kao i današnja, nije imala sluha. Za pretpostaviti je da bi se otkrile osobe nemilog zločina kojeg su napravili partizani. Ima dovoljno podataka s kojim se može potkrijepiti počinjeni zločin učinjen na dan Svih Sveti, a učinili su ga komunisti zvani partizani.” Izjavljuje svjedok iz Arbanasa i nastavlja: “ U taj podrum bio je zatvoren i jedan naš mještanin, ali prilikom ukrcavanja na brod u Foši jedan od čuvara prepoznao ga je i odvezao. Svakako, bili su svi vezani žicom. Taj čovjek bio je svjedokom koliko je osoba dovedeno u taj podrum i kako su napuštali prostor. Bilo je tu mladića koji su bili tek desetak dana u službi, ali to banditima nije značilo ništa, nego su ih skidali do gola, uzimali im odjeću, a njih su odvozili i ubijali na svakakve načine i bacali u jamu ili duboko more. Bilo je tu i njemačkih vojnika koji su završili na isti način. Svakako, tu se našlo i puno Zadrana i osoba iz zadarskog zaleđa. U više navrata, od 1. 11. 1944. do lipnja 1945. godine, dovoženo je i odvoženo na stotine osoba po njihovom, takozvanih neprijatelja i domaćih izdajnika.”
Svjedok dalje navodi: “Na jednom plovilu bio je i jedan Talijan koji je uspio pobjeći prilikom iskrcavanja na pristaništu, on se oslobodio žice i skočio u more, iako su krvnici pucali za njim, on im je ipak umakao. Plivao je od otočića na otočić i došao u Zadar i prenio vijest o nesretnim ljudima i na koji su način stradali.”
Djelomični popis žrtava Levrnake
Isti svjedok dao je i djelomični popis ubijenih civila: “Da se vratim na ono o čemu smo počeli razgovor. Htio bih Vam dostaviti popis osoba koje su odvožene na otočić Levrnaka i na najokrutniji način ubijene na tom prostoru, a imam i fotografiju koja je snimljena negdje u proljeće 1946. godine.”
Evo i prijepisa popisa ubijenih osoba na Levrnaki kojega je ustupio svjedok iz Arbanasa čiji su podatci poznati redakciji.
Popis ubijenih osoba od 31. 10. do 1. 11. 1944. godine na otočiću Levrnaka:
Bajilo Bruno, sin Bože, rođ. 1900. Bajilo Emilio, sin Mate, Bajilo Eugenio, sin Mate, Bajilo Jakov, sin Pavla, rođ. 1908, Bajilo Ivan-Nino, sin Bože, rođ. 1911. Bajilo Milan, sin (?), Bajilo Miro, Bajilo Nado – Šoja, rođ. 1913. Bajilo Bože (Nino), Bajilo Nedo, Borgo Evizzo, Kalmeta Alesandro, sin Mihovila, Kalmeta Mate, Karuz Ante, Karuz Emilio, Krstić Ivan, Krstić Josip- Marcuzzi, sin Andrije, Krstić Mićo, Krstić Venci, sin Pavla (Gusa), Ćurković Emilio, Ćurković Ivan, Ćurković Josip, Ćurković Mate, Ćurković Mirko, Dadić – Dadi Josip, sin Jake, rođ. 1904., Dešpalj Jakov, sin Šime, Dešpalj Mate, Dujela Jakov, sin Krste, Dujela Ivan, Dujela Perso, Jović Eugenio, Jelenković Anito, Jelenković Kistofor, Jelenković Jakov, Marin Vicenzo, Maršan Josip, Maršan Emilio, Matešić Šime, Mazija Mateo, Mazija Šime, Meštrović Josip, Musapi Miro, Musapi Josip, sin Ante, Musapi Petar, Musapi Romano, Musapi Šime, Musapi Vladimir, Nikpalj Eugen, Nikpalj Šime, Nikpalj Šime, Višić Ante, Višić Šime, Perović Šime, Perović Jakov, Perović Mateo, Perović Paulo, Perović Stanislav, Perović Vicezo, Pestić Antonio, Pestić Ivan, Pestić Ivan, Pestić Nikola, Petani Bože, Stipčević Ante, Stipčević Nikola, Tikulin Šime, Vladović Mateo, Vuchicich Krisoforo, Vukoša Blaž, Vukoša Krste, Vukoša Luka (Luiđi), Miroslav, Božo i Pavao (četiri brata), Vukoša Miroslav, Vukoša Bože, Vukoša Pavao, Rados Josip (Bepo).
Epilog
Dugo se smatralo kako na zadarskom području nije bilo masovnih zločina i masovnih grobnica. Spominjali su se tek zločini talijanskih fašista u logoru na otoku Olibu, dok se o partizanskim zločinima nije smjelo prozboriti ni riječi. Međutim, u posljednjih dvadesetak godina, prvenstveno zahvaljujući udruzi ratnih veterana “Hrvatski domobran Zadarske županije”, pod vodstvom Ante Matijevića, otkriveni su i istraženi mnogi komunistički zločini koji su se dogodili nad hrvatskim pučanstvom uglavnom nakon talijanske kapitulacije i ulaskom partizana u Zadar i okolna mjesta.
Sukladno dvjema Rezolucijama Vijeća Europe i slijedom toga donesenoj Saborskoj Deklaraciji o osudi komunističkih zločina, istraživanju i obilježavanju stratišta i grobišta, sve se mora istražiti i obilježiti kako bi se razotkrilo zločinačko lice komunističkog režima koji je i na našem području nanio puno zla.
U tom smislu, ova zadarska Udruga pokrenula je inicijativu prema Ministarstvu hrvatskih branitelja i Nacionalnom parku Kornati s ciljem što žurnijeg pristupanja istraživanju jame na Levrnaki, ekshumaciji i identifikaciji posmrtnih ostataka uz dostojanstvenu sahranu, izgradnji planinarske staze i obilježavanju jame s popisom pobijenih i imenima počinitelja. Uz dostojanstveni križ kojeg je već postavila obitelj Ježina, ovaj ostali dio je najmanje što država treba uraditi.
Nakon toga, otok Levrnaka, i njezini sve brojniji posjetitelji, moći će u miru uživati u ljepotama kojima je Bog obdario taj otok, a mnogi hodočasnici će moći na Dušni dan posjetiti, tada prazno stratište, i položiti cvijeće i svijeće za svoje pretke koji su na tom mjestu skončali ovozemaljski život samo zato što su bili Hrvati i katolici.
