Visočane, jedno od deset naselja u Općini Poličnik, nalazi se svega četrnaest kilometara sjeverno od Zadra, u okruženju Dračevca Ninskog, Lovinca i Poličnika.
- Visočane su u srcu Ravnih kotara koji je istinski hrvatski Misir, govore mještani tijekom reporterske skitnje i obilaska brojnih ovdašnjih dvora u istočnom, srednjem i zapadnom zaseoku, prije i nakon nedjeljne svete mise u župnoj crkvi sv. Antuna Padovanskog iz 18. stoljeća.
Nažalost, ovo pošteno, skromno, vrijedno i radišno stanovništvo doživjelo je strašne strahote, razaranja i ubojstva. U ratnim sukobima stradalo je mnogo žitelja, posebno mladića i očeva.
Burna i bremenita povijest, berićetna budućnost
- Naime, tijekom Prvog svjetskog rata, Drugog svjetskog rata i poraća te Domovinskog rata, malo Visočane je dalo čak 72 žrtava koje su svoje živote položili na Oltar domovine, s vidnim pijetetom kaže Verunica.
Inicijativom don Ivana Kevrića (1946. – 2014.) i uz pomoć župljana, ispred crkve je 2002. postavljen spomenik visočanskim žrtvama dvaju svjetskih i Domovinskog rata. Na crnim mramornim pločama zapisana su imena poginulih uz znakovitu poruku: “Putniče, dok čitaš ta imena, stani i moli Boga, jer mnogima nećeš naći groba”.
- Don Ivan Kevrić, plemeniti čovjek, zaljubljenik u hrvatski dom, plodni pisac i književnik, svećenik čovjekoljubac, za svoj rad dobio je, kao rijetko tko, čak dvije nagrade za životno djelo - Općine Poličnik i Općine Ražanac, u jednom će dahu 75-godišnji sakristan Branko Bukvić.
Ivan Kevrić objavio je brojna djela, između ostalog Visočane (monografija, 2002.), i Visočane II (monografija, 2005.).
- Kevrići su najbrojnije pleme u Visočanima. Prema predaji, prva su dva brata došla iz Like, iz sela znakovita imena Divoselo, objašnjava jedan od Kevrića.
Prvi pisani spomen Visočana je iz 1318. godine, a župe iz 1446. godine.
- Visočane je najbrojnije 1961. godine, kad je ovdje bilo 547 duša, potom 1971. kad imaju 534 duša te 1991. kad ovdje živi 524 duša, nabrajaju sugovornici nakon nedjeljne svete mise koju je predvodio župnik dr. sc. don Mario Soljačić, voditelj SICU-a. Molitvu vjernika i poslanice su čitale Zdravka Barić, Anita Kevrić i Zlata Letina.
A prema popisu stanovništva iz 2011., Visočane imaju 372 stanovnika, a 2021. 348 stanovnika, što je 24 manje stanovnika nego prije 10 godina, ili čak 162 stanovnika manje nego prije 50 godina.
Bizantske naušnice iz 8. stoljeća
- Sve je to rezultat tzv. bijele kuge ili pada nataliteta, iseljavanja iz sela za boljom korom kruha ali i nevjerojatne nebrige bivše države za ove hrvatske krajeve, kazao je sugovornik Ante, ispred seoskog dućana.
Visočane imaju 210 stambenih jedinica i 125 kućanstava u kojima živi oko 350 Visočanaca i Visočanki prezimena: Barić, Brkić, Bukvić, Kaštelić, Kevrić, Letina, Matijević, Relja, Verunica, Vranić, Vulić, Žigun, Samardžić, Šarić.
Na ovom malom komadiću raja na Zemlji, 1957. godine pronađene su dvije bizantske naušnice iz 8. stoljeća čije su replike u Arheološkom muzeju u Zadru, ponosno će mještanka Marija, istaknuvši kako zlatne naušnice iz Visočana imaju velike kulturno-povijesne vrijednosti koje predstavljaju lijepe primjerke hrvatske kulture.
- Na nama mladima je da s inovacijama, obrtima, poduzetništvom i OPG-ima gospodarski revalitiziramo i oživimo ovo bogomdano selo, kaže mladolika Ana.
Visočane je, naime, stoljećima bilo zanemareno i odsječeno od Zadra i ostalog svijeta. Škole nije bilo, a niti učitelja sve do 1946. godine, kad je došao prvi učitelj.
Tek 1998. oživjela ‘cesta života’
- Prvi autobus u Visočane je stigao tek 1966., nakon što je “bijela cesta” tamponirana i poravnana. Asfalt je do mjesne crkve stigao pred same hrvatske demokratske izbore 1990., preko Poljica i Dračevca Ninskog, i tu je stao sve do 29. listopada 1998. kad je asfaltna “cesta života” spojena s općinskim središtem Poličnikom, navodi Nikola Matijević, 62-godišnji pomorac pred umirovljenjem.
Uređenjem asfaltiranog puta “dugo zaboravljene” Visočane počeo se vraćati novi život.
- Posljednjih desetljeća selo je doživjelo znatnu transformaciju načina gradnje i života, tvrdi Ive Vulić.
“Kad visočki momci zapjevaju, prozori se sami otvaraju…”, čuje se gromki pjev iz Kevrića dvora u Visočanima, nedaleko škole i gotovo nadnaravne Ville Leon, jedne od 20-tak ovdašnjih vila i kuća za odmor.
