Ne bismo trebali svojom šutnjom i pasivnošću sudjelovati u prikrivanju zločina bilo koje vrste, a sve je zločin, svako zlo djelo koje je počinjeno protivno zakonima, i ljudskim i Božjim.
I svećenike ubijaju, zar ne ?
Nedavno smo objavili reportažu s Kornata, točnije s otočića Levrnaka, na kojem se 40-ih godina prošlog stoljeća dogodio masovni zločin, gdje su partizani pobili i u jamu bacili preko dvije stotine Zadrana, bez suda i osude. Za očekivati je bilo da će se barem netko javiti i dići glas u osudi toga zločina, kao i mnogih drugih koji su počinjeni na zadarskom području i do danas nisu ni istraženi, ni obilježeni ni osuđeni. Nažalost, očekivanje je bilo uzaludno.
Jesmo li zaista postali bešćutan narod, kojega nije briga za svoju braću i sestre, svoje sunarodnjake koji su zvjerski umoreni i čije kosti još uvijek trunu u raznim jamama i masovnim grobnicama? Dok u isto vrijeme, licemjerno, pokazujemo sućut za druge narode koji ginu u vihorima rata, protestiramo, osuđujemo i svrstavamo se na jednu ili drugu stranu, kao da u počinjenim zvjerstvima postoji “ispravna” strana? Među zvjerstvima nema ispravne strane. Samo žrtve, nevine žrtve, pa ma bilo s koje strane su ispravna strana.
Naša bešćutnost ogledava se na još jednom od mnogih primjera zločina koji su pogodili naše ljude. Naime, prije petnaestak godina sam istraživao sudbinu don Ante Čotića, koji je u ratu bio župnik Visočana i kojem se od 1945. godine gubi svaki trag. Razloga za bavljenje životom i smrću don Ante Čotića bilo je više - od onoga da sam na izvjestan način i obiteljski povezan s njegovim bližnjima, do tekstova koje sam o njemu pronašao. Između ostalog, u knjizi pokojnog profesora, don Ruzaria Šutrina “Dvanestorica naše umorene braće” (Zadar, 1995.) gdje piše: ”Don Ante Čotić rođen 17. listopada 1894. god. u Lisicama kod Ljubuškog u Hercegovini. Gimnaziju i teologiju završio je u Zadru. Za svećenika zadarske nadbiskupije zaređen je 1919. god. Župnik je bio u ovim župama: Slivnici, Sukošanu, Erveniku Gornjem, na otoku Sestrunju, Murvici i zadnjoj župi Visočanima. Bježeći od talijanske okupacije i partizanskih provokacija, otišao je u Zagreb te postao vojnim dušobrižnikom u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj... “
Dakle, don Ante odlazi u Zagreb 1943. godine i postaje vojnim dušobrižnikom, kapelanom, gdje dočekuje pad NDH i prema izjavi svjedoka, nije namjeravao bježati pred partizanima jer je bio uvjeren da nema krivice. O tom njegovom stavu možemo pročitati i u knjizi pokojnog don Ante Bakovića “Hrvatski martirologij XX. stoljeća”, na stranici 150.: “...Prema svjedočenju kolega (svećenika, op. mr) don Ante Čotić nije htio bježati iz Zagreba pred naletom partizana u svibnju 1945. god., izjavljujući da on nikome zla nije učinio i da se ne osjeća krivim! I tako je dočekao partizane. Vjerojatno je tad uhvaćen od partizana i pogubljen...”
Njegova, don Ante Čotića, jedina krivica bila je što je bio katolički svećenik koji se u ratnom vihoru skrbio za duše hrvatske vojske, bilo kroz davanje sakramenata živima ili pak kroz pogrebne obrede stradalima. Međutim, pokazalo se kako ipak, po nagovoru i savjetima nadređenih, nije ostao u Zagrebu do ulaska partizana, nego se uputio s hrvatskom vojskom prema zapadu gdje mu se izgubio svaki trag.
Za njegovu sudbinu, kao i za sudbinu mnogih Visočanaca, nije se znalo sve dok Slovenski istraživači nisu došli do dokumenata o pogubljenim zarobljenicima u Sloveniji.
U Glasu Koncila 2. kolovoza 2009. godine pisao je Tomislav Vuković: “Ove godine u Ljubljani je objavljena monumentalna monografija od 432 stranice pod nazivom: ‘Izvješće Komisije Vlade Republike Slovenije za rješavanje pitanja tajnih grobišta 2005-2008.’ koju je uredio Jože Dežman. Po interdisciplinarnom pristupu i brojnosti autora, tematskoj raznolikosti i faktografskom sadržaju, opremi i kvaliteti fotografija, ona svakako treba biti primjer i uzor, posebice Hrvatskoj, točnije svim dosadašnjim hrvatskim vlastima, kako se jedna država treba primjerno odnositi prema žrtvama svih totalitarnih režima, pa i onim žrtvama koje su stradale bez suda i presude nakon Drugog svjetskog rata na području nekadašnje Jugoslavije...”
Vuković citira Dežmana: ”U mandatu vlade Janeza Janše radili smo, kako se to kaže, u miru Božjem. Najviše je tome pridonio i slovenski ministar pravosuđa Lovro Šturm koji je npr. u slučaju stratišta u jami Konfin I kod Kočevskog roga išao s nama u zajedničku akciju istraživanja...”
Tom prigodom je u Glasu Koncila objavljeno i svjedočenje Jože Dežmana, o hrvatskim zatočenicima koji su iz središnjega OZN-ina zatvora u Ljubljani 24. lipnja 1945. smaknuti. Oni su evidentirani u masovnom grobištu Konfin I, od ukupno 88 žrtava, pored 60 slovenskih, dvije srpske i 26 hrvatskih. Među Hrvatima, prema popisu koji se tajno sačuvao, našlo se i ime svećenika, župnika Visočana don Ante Čotića.
Nezainteresiranost države i Crkve
Od tih saznanja je prošlo gotovo četvrt stoljeća i što se dogodilo? Nažalost, ništa. Svim svojim nastojanjima pokušao sam animirati i trgnuti iz učmalosti i nezainteresiranosti, kako državne, tako i Crkvene vlasti da sve poduzmu kako bi se posmrtni ostatci don Ante Čotića identificirali, DNA analizom, dopremili u Zadar i dostojanstveno sahranili.
Sva ta nastojanja radila su se preko udruge “Hrvatski domobran Zadarske županije”, koja se i danas bavi istraživanjem komunističkih zločina i obilježavanjem masovnih stratišta, međutim, ni hrvatska država, a ni Crkva nisu pokazale da su voljne to i učiniti. Naime, mišljenja sam, kako god je važno voditi brigu za duše živih, još važnije je moliti za duše pokojnih i dostojanstveno sahraniti njihove posmrtne ostatke jer bi se živi i sami trebali i mogu se brinuti za svoje duše dok su živi, a pokojni su prepušteni samo molitvama i obredima.
Doduše, u posljednje vrijeme, reklo bi se napokon, Zadarska nadbiskupija je osnovala i Komisiju za beatifikaciju pobijenih zadarskih svećenika, od strane komunističkog režima kao žrtava komunističke represije koja je iskazivala neprijateljstvo i mržnju prema Bogu i Crkvi. Komisija bi trebala prikupljati podatke za beatifikaciju 12 zadarskih svećenika i jedne časne sestre.
Kandidati za beatifikaciju su: Ante Adžija (1880.-1944.), Ante Čotić (1894.-1945.), Mirko Didović (1886.-1945.), Ivan Kranjc (1914.-1941.), Ante Letinić (1899.-1945.), Srećko Lovretić (1911.-1942.), Ljubomir Magaš (1915.-1943.), Ivan Manzoni (1899.-1942.), Eugen Šutrin (1914.-1945.), Ivan Tičić (1908.-1943.) i s. Agneza Petroša, (1901.-1943.), Šime Batković (1912.-1943.) i Nikola Kuvač (1885.-1943.).
Predsjednik te komisije je don Filip Kucelin, a komisija je oformljena tek koncem prošle godine (?!).
Njezino osnivanje se pripisuje nadbiskupu Želimiru Puljiću, koji se eto, na koncu svog mandata sjetio i pobijene braće i sestara i potrebe za istraživanjem načina njihovih mučeničkih smrti. Nadam se da je ipak veća zasluga u svemu tome novog nadbiskupa mons. Milana Zgrablića koji je u to vrijeme bio koadjutor i koji je već ove godine pokazao veliki žar za obilježavanje stradanja pobijenih svećenika i časnih sestara organizacijom hodočašća na zadarske otoke na mjesta njihove pogibije. Također se nadam da će, već pronađeni posmrtni ostatci don Ante Čotića biti prevezeni u Zadar i dostojno sahranjeni.
Sva uspomena na tog predivnog čovjeka i svećenika ostala je tek u sjećanjima još ponekog živog Visočanca, u nazivu ulice s njegovim imenom u Visočanima i spomeniku pobijenim i poginulim Visočancima ispred župne crkve koji je podignut na inicijativu i uz pomoć udruge “Hrvatski domobran Zadarske županije”.
