Kolovoz je mjesec u kojem se odmaram od vinograda i vinograd od mene i tad već tradicionalno putujem tragom sorti grožđa s kojima se družim svaki dan cijelu godinu. Ovaj puta sam odlučio da to bude u Dalmaciji da ne ispadne da upoznajem europske vinske destinacije, a da svoje još nisam upoznao, baš kao maturanti koji prije idu u Barcelonu, Prag i Atenu, a da ne znaju gdje su Plitvice, Krka ili Paklenica. Za razliku od prethodnih godina kada sam vinske ture činio automobilom, ovaj puta sam odlučio krenuti brodom prema jugu, pravac Šolta, Brač i Hvar.
Vremenska prognoza
Plan putovanja je malo poremetila vremenska nestabilnost početkom mjeseca i nakon odgode od četiri, pet dana, ohrabreni optimističnim nautičkim prognozama, konačno krećemo. Meteorolozi su obećali stabilno vrijeme. Ali obećanje, ludom... Krećemo ujutro oko devet sati, a more već uzburkano, na Velebitu bura, prema jugu levant. Ali nadamo se, neće dugo i ne odustajemo. Već oko Šibenika “mrtvo more” s onim dugim dosadnim valovima. Za otprilike tri sata vožnje stižemo do Drvenika Velog nadomak Šolte i tražimo neku mirnu valu za okupati se i ručati. Ali mirne vale baš i nema pa biramo jednu jugoistočnu jer već pomalo puše sa sjeverozapada. Nekoliko brodova se skupa s nama ljulja svatko na svom sidru, svatko u svom ritmu. Lijepa vala je okružena nekakvom ružnom, očito divljom gradnjom među kojom je najljepši objekat ruzinavi kontejner. Nisam niti slikao da ne šporkam aparat. Ako slučajno te nakarade imaju nekakve dozvole, onda ćao struka, k vragu i zakoni i onaj tko ih donosi i tko ih provodi. Nakon kupanja i ručka krećemo put Šolte do koje plovimo tri kvarta ure po jakoj tramuntani i uplovljavamo u luku Rogač gdje nas ljubazno dočekuje djelatnik lučke uprave i daje osnovne informacije. U luci tek nekoliko turističkih brodova uz dvadesetak domicilnih i još puno slobodnih za nautičare u prolazu.
Rogač je malo mjesto s tek nekoliko starijih zgrada koje su korektno restaurirane, a nova gradnja kao i na većem dijelu obale. Bilo bi ljepše da je nema. Ali funkcionalno savršeno. Luka zaštićena od gotovo svih vjetrova, riva korektna, u nizu pekarnica, market, caffe, pizzeria, benzinska, kiosk i trajektno pristanište. Dakle, nema razloga da benzinska postaja prodaje kruh. Zašto sam došao baš u Rogač? Pa prvo treba brod napuniti gorivom za nastavak plovidbe, ali ono što je još važnije, kušati vina. Izbor broj jedan je svakako Dobričić, autohtona sorta Šolte koja upravo doživljava svoje zvjezdane trenutke. Inače Dobričić zajedno s Tribridragom čini roditeljski par slavnog Plavca malog. Obje sorte sam imao u svom bivšem vinogradu Okoša u Diklu. I dok je Tribidrag davao obećavajuće rezultate, Dobričić je disao “na škrge”. Jednostavno sam zaključio da mu u našem okruženju nije mjesto i kada sam sadio novi vinograd na Cerodolu, nisam mu želio priuštiti tu nelagodu. Jednostavno mislim da biljka kao i čovjek treba živjeti na svom kućnom pragu. Neka njega na Šolti i oko Šolte,
Tako su i nas iz Zagore, a i iz drugih krških krajeva odvajali od svoje kulture i tradicije i u ona vrimena kada je na sreću bilo puno djece i na nesreću malo hrane, selili u nekakve plodnije krajeve i u naše ime i ime naših predaka mislili da nas usrećuju. Ma tko to ima pravo odlučivati o životnim sudbinama drugih ljudi? Tko? Autokrati koji nisu imali dovoljno argumenata niti intelektualne snage organizirati život dostojan čovjeka na njegovom kućnom pragu. Ali nisu svoju djecu selili. To se događa već više od stotinu godina i zato ćemo za par mjeseci, na zimu, kada krenemo kroz Kotare i Bukovicu do Vrlike na prste jedne ruke moći izbrojati dimove iz kuća u kojima su nekada živjele tisuće ljudi. Mi koji smo deportirani u Slavoniju, koja nas je primila raširenih ruku i otvorena srca, smo ipak sanjali povratak u Dalmaciju, a vratili smo se samo rijetki. I to mi koji smo stvorili bračne zajednice s Dalmatinkama, a ostali su se izmiješali s ostalim narodima koji su tamo doselili i već u trećoj ili četvrtoj generaciji od Dalmacije znaju samo za more i Hajduka. A u Hajduku nigdje Dalmatinca.
Ajmo mi kušati Dobričić. Nema taksija pa zovem prvog vinara Ivana Barića koji me odveze u Srednje selo u svoju vinariju koja je smještena u prizemlju vrlo korektno restaurirane kamene obiteljske kuće. Vinski podrum lijepo uređen, korektno opremljen vinifikatorima, inox i drvenim bačvama. Prvo kušam jednu ugodnu Maraštinu pa Pošip na granici između suhog i poluslatkog i zatim moćni, dobro obojeni Dobričić koji me oduševio. Vino prodaje na svom pragu jer, unatoč podrumu koji zadovoljava sve uvjete, zbog administrativnih zavrzlama, još nema rješenje o odobrenju proizvodnje. Kod nas takav podrum dobije sve dokumente za podnošenje zahtjeva za odobrenje za jedan dan zahvaljujući vrijednim djelatnicima savjetodavne službe koji su spremni pomoći i više nego im to nalažu obveze.
Grami i kilogrami
Drugi dan idemo u Grohote kod mladog vinara Burice. Ime mu je Vice, danas vrlo rijetko, a podsjeća me na one rane sedamdesete kada su se pojavljivale prve zrake slobode hrvatskog proljeća. Tada smo ponosno uzvikivali “Vice Vukov naše gore grana, on bi piva, ne smi od organa”. A “organi” su bili nemilosrdni, ali nismo im ni mi ostajali dužni. I jasno da smo im sve uredno vratili i tada i dvadesetak godina kasnije. S kamatama. Nisu to bila vrimena kao što to danas čini hrvatska mladež kada se međusobno, bez razloga, mlate palicama ili čime već stignu. Vjerojatno iz obijesti, ili možda zbog promila, grama ili kilograma nečega.
Podrum je još u formiranju, ali vina perfektno obrađena, vidi se ruka vrsnog enologa. Maraština, Pošip, Rosé i kupaža Merlota i Dobričića vrlo lijepi, a Dobričić oduševljava. I ima najbolju cijenu. Primjećujem da i ovdje na Šolti i na cijelom “điru” po vinarijama i vinogradima su u manjim omjerima prisutni bordoški velikani, Merlot i Cabernet Sauvignon. Ne kao sortna vina, već kao korektori u onih dozvoljenih petnaest posto daju svoj doprinos još boljoj kvaliteti i harmoniji autohtonih sorti. Idemo još u posjet vinogradu Dobričić koji je posađen u kamenu na vrhu Šolte i koji po cijeli dan okupan u suncu dočekuje berbu, a Vice ponovno očekuje veliko vino koje turisti obožavaju. A kako i ne bi bilo dobro kada je urod po trsu maksimalno jedan kilogram.
Na udarima valova
Drugi dan krećemo prema Bolu na Braču. Već u Splitskim vratima more zabrinjavajuće valovito. Smanjujemo brzinu s osamnaest na deset do jedanaest milja da težište trupa broda spustimo niže i lakše se borimo s valovima. Prolazi pokraj nas jedna jahta od nekih dvadesetak metara koja očito ima neku grešku u konstrukciji i stvara val veći od nekih remorkera koji još dobija na silini odbijajući se od hridi Šolte i doslovno mislim da nisam bio u goroj situaciji u svojih četrdeset godina navigacije. Ali to je tek početak. Plovimo ispod Brača po jakom sjeverozapadnom vjetru i logično bi bilo da se tu nađe neka mirna vala da se malo okupamo. Ali u svakoj “kuha” kao na otvorenom moru. I konačno uplovljavamo u jednu valu duboku urezanu u otok Brač za koju mislimo da bi moglo biti malo bonace. U dnu vale tunel koji je građen u prošlom “sistemu” za sklanjanje ratnih brodova u slučaju napada neprijatelja za kojega se smatralo da dolazi sa zapada. Ali u taj tunel nisu mogli uploviti zbog nemirnog mora ni znatno manji brodovi od našeg. Ništa od kupanja, idemo prema Bolu. Ovakve tunele su gradili duž cijele obale pa i kod nas na Dugom otoku. I što se dogodilo? Prema političko-vojnoj doktrini mi neprijatelja očekivali sa zapada, a on unatoč silnom bratstvu i jedinstvu udario s istoka. Tuneli postali bezvrijedni. Možeš u njih uploviti po mirnom moru i naložiti vatru za gradele. Plovimo pokraj Murvice u kojoj su pitomo u ono malo plodnog polja između kamenih masiva Brača posađeni vinogradi na velikim padinama. Tu nastaju oni moćni, a pitomi bolski Plavci. Prolazimo Zlatni rat na kojem se kupa tisuće kupača i javljamo se u Lučku upravu u Bolu tražeći vez. Vrlo ljubazno nas upućuju na obalu istočno od ulaza u glavnu luku, u kojoj nema mjesta, na novoizgrađene vezove. Kada smo prišli obali, ne mogu vjerovati da je tu netko odredio mjesto za privez brodova. Kada bih tražio najneprihvatljiviju poziciju za privezište, to bi bila baš ta. Dočekuje nas neiskusni, vjerojatno sezonski, lučki djelatnik koji ne zna niti konop primiti i uz puno muke nekako se uspijevamo vezati, a brod se trga na udarima valova većim od jednog metra. Ostaje samo vjerovati da će konopi i bitve na brodu izdržati. Ženski dio posade iskrcavamo na obalu. A muški u borbu za očuvanje broda. Ne mogu vjerovati da je netko na otoku Braču mogao projektirati i izgraditi na toj poziciji privezište za brodove. Oduvijek znamo da je osnovni preduvjet za luku ili privezište prirodna uvala zaštićena od većeg utjecaja dominantnih vjetrova. A ostalo se rješava lukobranima i školjerama. I doista, glavna mjesna luka je izgrađena na taj način, ali nju su u davna vremena gradili pravi znalci, vjerojatno neki okupatori koji su mislili da će to biti njihovo zauvijek.
Zadarska marina za iduća stoljeća
Ostatak dana i noć smo pomagali ostalim avanturistima i vikend kapetanima da se nekako privežu uz što manje štete na brodovima. Bilo je tu i razbijenih nogu i padova u more, a najviše šokova. Na vez do nas su nekako uplovili u trećem pokušaju novopečeni moreplovci sa sjevera na unajmljenom brodu, ostavili ga i katamaranom otišli za Split, a vlasnik broda je poslao skipere po svoje plovilo. I doista, mislim da je krajnje vrijeme da se prilikom polaganja ispita za upravljanje brodom uvede i praktična provjera jer teorija ovdje ne pomaže. Uostalom, ta pravila su još postavljena kada su brodovi plovili pet-šest milja, a sada se “leti” i pedeset milja. I mi smo u Zadru izgradili prije Domovinskog rata nekoliko “kada” - marina koje su pretijesne za današnje potrebe. Nakon rata nismo izgradili gotovo ništa. A kada je počeo nautički bum, jedan stvarni gospodin među drugovima Anton Žic, koji je bio neprikosnoveni autoritet toga doba za pomorske radove, je predlagao da se izgradi lukobran na potezu od svjetionika na Puntamici prema svjetioniku na Istarskoj obali i dobili bi najveću marinu u Europi s unutarnje strane i najčistiju plažu s vanjske strane koja bi kapacitetom zadovoljavala za iduća stoljeća i za brodove i za kupače. I sve uvale od Puntamike do grada u kojima se danas razbijaju brodovi pri malo jačoj tramuntani ili jugu bi bile zaštićene. Materijala, i to besplatnog, je bilo dovoljno jer je bujala stanogradnja koju smo mi kasnije na “akciji” prodali u bescijenje. Drugovi odbili taj prijedlog i sada znamo što imamo. Njegov odgovor, premda je bio izuzetan gospodin, koji smo svi iz struke podržali, je bio u jednoj riječi: Budale...
O vinu sve manje zbog nepredvidivih okolnosti. Navečer kasno odlazimo u vinariju Stina kušati nekoliko vina.
Interesira me Vugava koju gotovo i ne poznam jer sve koje sam do tada kušao bolje da i nisam. A ova izvrsna, puna, sjajna i lepršava. I prvi puta oduševljen do kraja s raskošnim Tribidragom. Iznad svega sam oduševljen revitalizacijom povijesne zgrade iz 1903. g. u kojoj je bila smještena prva dalmatinska vinarska zadruga o čemu svjedoči i natpis na pročelju koje je sačuvano u izvornom obliku. Unutrašnjost zgrade plijeni elegancijom koju je osmislio neki vrhunski arhitekt do zadnjeg detalja. Kapa do poda autoru projekta, ali i vlasniku što ga je izabrao i iznad svega što mu je dozvolio da provede do kraja svoju ideju. Vrlo su rijetki takvi investitori. Puno češći su oni koji imaju nestvarne količine novca, a sukladno tome im nešto drugo nedostaje. Pogađate pa..... I zato imamo sav taj nered u prostoru. Mislim da bi tamo trebao poći svaki stručnjak koji se bavi kreiranjem prostora, očuvanjem kulturne baštine, a posebno interijera. A i svaki vinar da vidi kulturu posluživanja vina. Svaki taj konobar koji toči vino na rivi ispred vinarije je potpuno educiran i izvrsno prezentira vina koja toči, djeluje gotovo edukativno. U pripremi iza šanka su neki drugi narodi, malo manji od točionika. Ali to je izgleda naša budućnost.
Borba za prošek
Na povratku prema gradu prolazimo doslovno kroz terase mnogobrojnih restorana koji su uglavnom organizirani na način da je jedan red stolova uz pročelja pa šetnica i drugi red stolova uz more. Svi detalji namještaja su pažljivo dizajnirani ili birani iz kolekcija najboljih proizvođača. Na rivi, na podu i na pročeljima dominira kamen vapnenac, brački. Cijeli Bol je zapravo spomenik ovom kamenu dalmatinskom. Ne mogu ne vidjeti, ma koliko to nepristojno bilo, da na stolovima dominira bijelo vino, ali butelje gotovo nigdje. Najčešće samo na čaše i inače u svijetu, a i kod nas u trendu je bijelo. A kod nas dominira crno. I što sada? Kažu, čekati zimu, ali zimi nema turista. Međutim, i ovi turisti koji dolaze niskotarifnim kompanijama zapravo i nisu naši kupci jer i da žele, ne mogu u avion unijeti više od boce, dvije vina. A već smo rekli da piju samo na čaše. Gori od njih u smislu potrošnje vina su samo kruzerski gosti. Oni bi kupili butelju veličine do magneta za vrata hladnjaka.
Ujutro nakon neprospavane noći se nekako uspijemo odvezati i krećemo prema Jelsi. Ali vraga, na kanalu nikoga što je u navigaciji loš znak. A večer prije nas je prijatelj Ante iz Krila Jesenice koji dnevno dovozi turiste u Bol, upozorio na najteže uvjete plovidbe na potezu između Splitskih vrata i Jelse u vrijeme nestabilnosti na moru. Ali to treba probati da vidiš je li to to. Nismo došli niti do pola kanala, a digla se bura i gotovo valovima zalijeva krmu. Pažljivo okrećemo brod nazad prema Braču i biramo kurs prema Starom gradu. Bura je malo pala, uplovljavamo u veliki starogradski zaljev i konačno nađemo bonacu u uvali indikativnog imena Tiha. Nakon tri dana konačno mir, za dušu i tijelo. Nekoliko sati kupanja pa na vez u Stari grad, ovaj put maksimalno korektan. Naručujem taksi i idem u Jelsu u posjet vinskom bardu Andru Tomiću u njegovu prekrasnu vinariju “Bastijana”. Kušam redom Belecu, Pošip, Plavac mali i konačno Prošek “Hektorović” koji više niti on ne zove Prošek. Obzirom da naša neravnopravna borba sa, uvjetno rečeno, nadmoćnijim neprijateljem, još uvijek traje, s vrlo neizvjesnim završetkom. Preporučljivo je, a u stvari zabranjeno, koristiti ime Prošek do završetka procesa. Vina gotovo da nije potrebno komentirati jer je to vrh vrhova. To je ono što bi svaki vinar trebao kušati. I vidjeti način prezentacije, ljubaznost i uređenje prostora. Za studente enologije obavezna nastava.
Povratak u Zadar
Redovno pratimo prognoze koje su vrlo različite, ali uglavnom povoljne za povratak kući slijedeći dan. Ujutro određujemo kurs prema punti Primoštena, a stanje vjetrova po svemu odgovara. Na kartama je trenutno ucrtan lagani sjeverozapadni vjetar i kao takav najavljen do iza podne, a potom u pojačanju. Nakon desetak minuta plovidbe žestoki sjeveroistočni. Buretina. Mijenjam kurs i ponovno pod kamene masive Brača, ali ponovno sami na kanalu, treba izdržati petnaestak minuta pa ćemo vidjeti što dalje. Moram pohvaliti ženski dio posade koji je ovo sasvim mirno primio. Na sve se čovjek navikne i ono što prvi dan nije bilo prihvatljivo, sada je postalo sasvim normalno. Bura je malo stišala i plovimo nešto sporije uz otoke. Gotovo na svakom otoku poneki ožiljak, poneka nelegalna nakarada. Pa nije vrag da to nitko od odgovornih ne vidi, gdje su komunalni redari, pusti načelnici i pročelnici i njihobi zamjenici. Ili je sve to otišlo kvragu? I tako u ovoj kolumni koja se zove “Vinske paralele” puno više pišem o vjetrovima i ožiljcima u prostoru nego o vinu. A da mi nije bilo ono malo posjeta vinarima što je bio glavni cilj ovog putovanja, rekao bih da mi je propao najljepši dio godišnjeg odmora. Kada smo konačno doplovili do Zadra, vrijeme se “uvrimenilo”. Još uvijek su mi valovi u glavi, a vjerojatno i u svakoj boci vina koju sam donio, kao i uvijek s vinskih putovanja, za ugodna kušanja s prijateljima kada dođu zimski dani.
Ali sada mi se ne ide na more. Idem u vinograd, Chardonnay je u šari, a i druge sorte će uskoro.
