Prvo moje putovanje je bila Burgundija prije sedam godina koja je postojbina Chardonnaya, usput i crnog Pinota koji nemam u vinogradu, ali vrijedilo ga je upoznati.
Drugo putovanje je sjeverni dio doline rijeke Rhone na izvorište Syraha i Viogniera, a usput i Provansa gdje dominiraju najbolji Rosei u raznim varijantama.
I posljednje već spomenuto putovanje tragom Merlota i Cabernet Sauvignona je Bordeaux. Obzirom na ograničeni prostor kolumne, francuske ću priče ispričati u tri dijela.
PRVA PRIČA: BURGUNDIJA
Burgundiju sam odabrao kao prvu destinaciju zbog Chardonnaya kojega proizvodim od mojih prvih vinogradarskih dana, prvo u Okoši u Diklu u hladovini susjednih kuća u ilovasto glinastom tlu gdje je davao elegantna kiselkasta vina, jer upravo ta hladovina ga je čuvala od poslijepodnevnog zapadnog sunca koje zna izazvati ožegotine na njegovoj vrlo nježnoj pokožici dok na Cerodolu u crvenici pomiješanoj sa kamenom vapnencom daje moćnija mineralna vina. U pripremi za ovo, kao i za sva druga putovanja sam pročitao svu literaturu koja mi je bila dostupna kako bih se temeljito pripremio za put i boravak u ovoj prestižnoj vinskoj destinaciji. Za bazu sam odabrao jedan manji hotel u gradu Beauneu koji se nalazi u centru ovog uskog vinogradarskog pojasa širine desetak i dužine oko pedeset kilometara. Ukupna površina svih vinograda u Burgundiji iznosi 28.000,00 hektara što je gotovo dvostruko više nego što mi imamo u cijeloj Lijepoj našoj premda zapravo i ne znamo točno koliko imamo, ma što to značilo. Cijeli taj prostor, osim izdvojenog vinogorja Chablisa izgleda kao jedan spojeni vinograd, premda se sastoji od niza manjih posjeda, ispresijecan samo lokalnim cestama i manjim selima i gradovima uronjenim u vinogradarske površine, a u cijeloj Burgundiji su zastupljene isključivo dvije već spomenute sorte: Chardonnay i crni Pinot uz beznačajne količine drugih sorti predviđenih za eventualnu korekciju kiselina ili boje, za usporedbu sa mojim Cerodolom od pola hektara u kojem je zasađeno četrnaest sorti.
Odsjedamo u manjem hotelu sa tri zvjezdice. Kod nas vjerojatno ne bi dobio ni jednu, nema doručka kao u većini francuskih hotela, ali je u okolnim caffe barovima organizirana vrlo korektna ponuda i nakon jutarnjeg cappucina krećemo vijugavom cestom prema jugu. Prva destinacija Volnay u kojem caruje jedino crni Pinot, a takvo pravilo vrijedi za gotovo cijelu Burgundiju, jedno selo-jedna sorta, ili Chardonnay ili crni Pinot. Najprije treba rezervirati ručak u restoranu na centralnom trgu gdje je specijalitet pivac u crnom vinu, a ne treba niti naglašavati kojem-najboljem crnom Pinotu. I tada sam zapravo shvatio da je potpuno pogrešna teza kada se za neko osrednje vino tvrdi da je to samo za kuhanje. Sjećam se kada sam Jasminki donio jedno osrednje crno vino koje sam dobio na kušanje za izradu šokola, da ga je mirno prolila u škafu i poslala me po najbolji Merlot iz podruma.
Nastavljamo put prema Mersaultu, zoni vrhunskih Chardonnaya i tu rezerviramo mjesto za posjet najprestižnijem podrumu smještenom u bivšoj centralnoj samostanskoj kuhinji u ekskluzivnom dvorcu-château usred velikog centralnog parka. Do ručka obilazimo vinograde u neprekinutim nizovima na blago valovitom terenu u koji se vrlo simpatično uklapaju brojne kapelice i križevi, baš kao svjetionici na moru. Na rubovima vinograda uočavam bale slame od tek završene žetve pšenice dovezene iz drugih dijelova Burgundije kao priprema za loženje vatre za zaštitu od proljetnih mrazeva, a na pojedinim lokacijama skupine pokretnih velikih ventilatora za istu svrhu. Nigdje ne vidim zapuštene vinograde, sve je pod lozom osim naselja i groblja. Ne vidim niti prostora koliko je potrebno za malonogometno igralište. Sva naselja su u svojim povijesnim dimenzijama, nema nove gradnje, nema devastacija zatečenih oblika, tek pročelja zgrada malo izblijedila što im zapravo daje poseban šarm. Nema doseljavanja niti odseljavanja, u cijelom ovom prostoru ne uočavam doseljenike iz sjeverne Afrike kao u drugim dijelovima Francuske. Broj stanovnika se ne mijenja desetljećima. Vraćamo se na ručak u Vollnay, pivac izvrstan, tražim bijelo vino, ali nema, ovdje se pije samo crno, a bijelo se jedino za služiti misu dobije iz susjednog mjesta. Ovdje se ne traži vino prema sorti jer je jasno da se piju samo Chardonnay ili crni Pinot. Dakle, sve je rečeno kada kažeš crno ili bijelo. Baš kao kod nas u Dalmaciji kada tražiš bijelo, to automatski podrazumijeva litrena Graševina.
Nakon ručka odlazimo u dogovoreni posjet u podrum Chardonnaya u Mersaultu, jedan od najvećih u kojima sam ikada bio, potpuno ukopan. U totalnom mraku niz hrastovih bačvi raznih francuskih proizvođača u kojima dozrijeva Chardonnay. I u svim ostalim francuskim regijama sam uočio da koriste bačve različitih proizvođača, manje-više iste one koje i mi koristimo, ali promatrajući strukturu, odnosno gustoću drva ipak sam mišljenja da su za njihovo tržište odabrani bolji primjerci u odnosu na ono što se dostavlja na „zapadni Balkan“. A doznajem da su cijene u odnosu na bačve koje mi kupujemo, gotovo upola manje. Na kraju obilaska podruma prolazimo u vođeno kušanje desetak Chardonnaya raznih stilova i godišta. Odaberem jedan star tri godine odnjegovan sur-lie metodom koji ću ponijeti kući na kušanje sa prijateljima. Cijena ista kao kod nas, samo je tamo u eurima, kao kod nas u to vrijeme u kunama.
Slijedi povratak u Beaunne, obilazak grada i vinoteka, gužve velike, ali sve tiho i dostojanstveno. Sve zgrade sačuvane u izvornim oblicima, tek nekoliko ih se izdvaja svojim dimenzijama i raskoši kao višenamjenska tržnica ili muzej, nekadašnji Hôtel-Dieu za kojeg se tvrdi da je najposjećenija građevina u Francuskoj nakon Eiffelovog tornja. Večera se poslužuje na uličnim terasama restorana i sve završava vrlo rano, već oko dvadeset sati, nekako stječem dojam da je tu ipak malo previše vina pa se tako postupa iz vrlo pragmatičnih razloga. Da ne bi bilo kao na sjeverozapadu Lijepe naše gdje se tvrdi da u dane Martinja već u zraku ima 0,5 promila alkohola.
Drugi dan idemo prema sjeveru Côte-d‘Or-a do mjesta Gevrey-Chambertin gdje opet dominira crni Pinot. Ulazimo u jedan od desetak kamenih podruma, uključujem se u grupu Japanaca ili Korejaca i uz stručno vođenje kušamo nekoliko Pinota od najjednostavnijih iz Villages zone do najboljih iz Grand Cru pozicija i tu se najbolje osjeti što znači kvalitetno odabrana pozicija za sadnju vinograda koju su Francuzi uspostavili još polovinom 19. stoljeća. Jasno da mi je žao što mi nismo nikada uspostavili katastar najperspektivnijih vinogradarskih pozicija pa i danas se događa da sadimo vinograde na vrlo dvojbenim mikrolokacijama pa čak i razne poticaje dodjeljujemo bez ozbiljne stručne procjene vrijednosti pozicije. Jedanput sam zapisao da stimuliramo sadnju vinograda po šumama i gorama, livadama i dolinama i na kraju dobivamo prosječna vina koja više nisu nikome interesantna. A u proljeće preklinjemo mrazeve.
Nastavljamo put u Vosne-Romanée u potragu za vinogradom u kojem se proizvodi najbolje i najskuplje vino na svijetu. Usred nepreglednih površina tek uz pomoć GPS-a uspijevamo pronaći taj mali vinograd površine tek dva hektara do kojega žele doći vinari i ljubitelji vina iz cijelog svijeta. Ispred vinograda kameni zid iznad kojeg se uzdiže veliki križ, a na zidu stoji zamolba vlasnika koji razumije znatiželju, ali moli da se ne ulazi u vinograd i ne dira grožđe. Ja kao jedini predstavnik Balkana u cijeloj grupi znatiželjnih posjetitelja, se ipak približim, doslovno dopuzam da dotaknem i vidim to "nadnaravno" tlo iz kojega raste ta prestižna loza. Ne uočavam ništa neobično u tlu, crvenica pomiješana sa kamenom slično kao na mom Cerodolu, trs uzgojnog oblika guyot-poussard, urod procjenjujem na jedan do jedan i pol kilogram po trsu. Sve isto kao i u susjednim vinogradima. A zašto je u ovom cijena butelje 12.000,00-13.000.00 EUR-a, a u okolnim 50,00-70,00 EUR-a, nije mi jasno. Je li doista moguća tolika razlika u kvaliteti ili je ipak sve to spretan marketing. A da je informacija o cijeni točna, uvjerio sam se ovo ljeto u Bordeauxu gdje sam u jednom restoranu u Saint-Émilionu listao vinsku kartu najboljih francuskih vina i uočio najskuplje vino Romanée-Conti od 30.000,00 EUR-a, a vino Vosne-Romanée nema istaknutu cijenu. Tražim od konobara objašnjenje i dobivam odgovor da je ta cijena iznad svih istaknutih i posebno se dogovara. Na pitanje koliko se godišnje proda takvih vina, dobivam odgovor: pa, proda se nešto, najčešće naručuju mladi poslovni ljudi da fasciniraju poslovne partnere ili ocvali ljubavnici svoje mlade pratilje.
Jasno da vlasnik ovog vinograda nema niti natpis na svojoj vinariji niti prima posjetitelje. Nema ni razloga jer je navodno već sva količina vina rasprodana iz berbe koja tek slijedi.
U izdvojeni nešto sjeverniji lokalitet koji pripada Burgundiji Chablis, koji je zona isto tako čuvenih Chardonnaya, nisam išao jer me taj stil vina manje interesira. Tamo su vina nešto laganija i kiselija u odnosu na Côte-d‘Or, manje je uporaba hrastovih bačvi što je logično jer je u vinu manje tijela.
Nastavili smo put prema jugu sve do Puligny-Montracheta gdje su Chardonnayi puno moćniji i jasno opet dozrijevaju u hrastu. Opet ista priča, pije se samo vino iz mjesta u kojem boraviš, ovaj puta je to Chardonnay bez obzira što je ručak na bazi govedine u umaku od vlasca i tada bi prema preporukama vinskih eksperata trebalo piti crno vino. Ali pravila su tu da se krše. Baš kao i zakoni.
Na povratku prema kući planiramo posjetiti Val d‘Isere, kultni zimski skijaški centar, da vidimo kako izgleda ljeti, a koji se nalazi na rubu manje poznate vinske regije Savoja. Za razliku od Burgundije, tu ne postoje neke značajnije sorte, tek nekoliko bijelih lokalnih koje se kupažiraju s moćnijim Chardonnayem, ali za naglasiti je da se i u njihovim restoranima nude gotovo isključivo lokalna vina pa i u trgovinama. U Val d‘Isereu jedva pronalazimo sobu u hotelu premda je polovica kolovoza. Sve vrvi od turista, ovdje se turizam živi cijelu godinu. Ali se i intenzivno vrte dizalice na izgrdanji novih hotela, tu se vidi da ipak mogu građevina i turizam zajedno, za razliku od nas koji zaustavljamo radove već oko svetog Ante kada turista ima tek u najavi.
Sve ovo što sam vidio i doživio na svom boravku u Burgundiji sam zapisao puno šire i detaljnije u mojoj, za sada prvoj, knjizi "Od Cerodola do Burgundije" rado bih preslikao u naš prostor.
Nakon povratka kući sam u svojoj konobi u Diklu kao i nakon svakog putovanja s grupom prijatelja, od reda vinskih znalaca, kušao vina iz Burgundije i uspoređivao s našim vinima i posebno s mojim već tada visokonagrađivanim i i šampionskim Chardonnayem. I doista, kada mislim da sam dosegao nekakve visine sa svojim Chardonnayima, nakon kušanja onog moćnog iz Mersaulta, sam ipak zaključio da treba proći još puno vremena i znoja, truda i nove pameti da se dosegne ta razina. E sada, da li je taj burgundijski toliko vrijedniji da bi trebao imati cijenu u EUR-ima kao moj u kunama, tko zna?
A tko je tada znao prije sedam godina da će danas euri vrijediti gotovo kao kuna. A u međuvremenu se između ostalih iskustava zbog iskustava iz Burgundije podigla razina kvalitete mojih Chardonnaya, sukladno tome i cijena pa se ipak razlika ublažava. A o dokazanoj teoriji da je slavni Chardonnay po jednom roditelju Hrvat, više neću jer me ne "obadivaju" ni Francuzi, ali ni Hrvati.
